Ljudi “s osjećajima poput naših”

ON JE bio kralj i prorok, no istovremeno i otac pun ljubavi. Jedan je od njegovih sinova kao odrastao čovjek postao uobražen i ponosan. U odlučnoj želji da prigrabi prijestolje, taj je sin započeo građanski rat s namjerom da njegov otac bude ubijen. No u bici koja je uslijedila poginuo je sin. Kad je otac saznao da mu je sin poginuo, povukao se u jednu odaju na krovu i plakao: “Sine moj Apsalome, sine moj, sine moj Apsalome! kamo da sam ja umro mjesto tebe! Apsalome sine moj, sine moj!” (2. Samuelova 18:33). Taj otac bio je kralj David. Poput drugih Jehovinih proroka, i on je bio “čovjek s osjećajima poput naših” (Jakov 5:17, NW).

Muškarci i žene koji su u biblijska vremena zastupali Jehovu dolazili su iz svih društvenih slojeva i živjeli su običnim načinom života. I oni su, poput nas, imali probleme i patili su zbog nesavršenosti. Tko su bili neki od tih proroka, i u kom su smislu imali osjećaje poput naših?

Mojsijeva promjena od pretjerane samouvjerenosti do krotkosti

Mojsije je bio istaknuti prorok pretkršćanskog vremena. Međutim, čak niti s 40 godina nije bio spreman da služi kao Jehovin predstavnik. Zašto? Dok je njegovu braću tlačio egipatski faraon, Mojsije je bio odgajan u faraonovom kućanstvu i bio je “silan u riječima i u djelima”. Izvještaj nam kaže: “Mišljaše pak da braća njegova razumiju da Bog njegovom rukom njima spasenje dade.” Budući da je bio pretjerano samouvjeren, postupio je agresivno dok je branio jednog hebrejskog roba, ubivši pritom nekog Egipćanina (Djela apostolska 7:22-25; 2. Mojsijeva 2:11-14).

Mojsije je tada morao pobjeći i sljedeća četiri desetljeća proveo je kao pastir u udaljenom Madijanu (2. Mojsijeva 2:15). Na kraju tog razdoblja Jehova je Mojsija, koji je tada imao 80 godina, opunomoćio za proroka. No Mojsije više nije bio pretjerano samouvjeren. Osjećao se toliko nesposobnim da je dovodio u pitanje to što ga je Jehova opunomoćio za proroka, govoreći pritom: “Ko sam ja da idem k Faraonu?” i: “Šta ću im kazati?” (2. Mojsijeva 3:11, 13). Budući da ga je Jehova s puno ljubavi utješio i pružio mu pomoć, Mojsije je s velikim uspjehom nastavio provoditi svoj zadatak.

Jesi li i ti, poput Mojsija, ikada dopustio da te pretjerana samouvjerenost navede da učiniš ili kažeš nešto nemudro? Ako je tako, ponizno prihvati daljnje školovanje. Ili jesi li se osjećao nesposobnim obavljati određene kršćanske odgovornosti? Nemoj odustati, nego radije prihvati pomoć koju ti nude Jehova i njegova organizacija. Onaj koji je pomogao Mojsiju može pomoći i tebi.

Ilija je imao osjećaje poput naših u vrijeme pružanja stege

“Ilija je bio čovjek s osjećajima poput naših, a ipak je molio u molitvi da ne bude kiše, i nije pala kiša na zemlju tri godine i šest mjeseci” (Jakov 5:17, NW). Ilijina je molitva bila u skladu s Jehovinom voljom da pruži stegu naciji koja se okrenula od Njega. Ipak, Ilija je bio svjestan da će suša za koju se molio izazvati mnoge ljudske patnje. Izrael je uglavnom bio poljoprivredna zemlja; rosa i kiša predstavljale su život za narod. Neprekidna suša donijela bi strašne nevolje. Vegetacija bi uvenula; usjevi propali. Ugibale bi domaće životinje koje su se koristile za obavljanje poslova i za hranu, a nekim bi obiteljima prijetila smrt od gladi. Tko bi najviše patio? Običan narod. Jedna je udovica kasnije rekla Iliji da joj je ostala samo šačica brašna i malo ulja. Bila je sasvim sigurna da će zajedno sa svojim sinom uskoro umrijeti od gladi (1. Carevima 17:12). Da bi se Ilija mogao moliti onako kako se molio, morao je čvrsto vjerovati da će se Jehova pobrinuti za svoje sluge — kako za bogate tako i za siromašne — koji nisu napustili pravo obožavanje. Kao što stoji u izvještaju, Ilija nije bio razočaran (1. Carevima 17:13-16; 18:3-5).

Tri godine kasnije, kad je Jehova dao do znanja da će uskoro dati kišu, Ilijina žarka želja da se okonča suša može se vidjeti po tome kako je ponavljao svoje gorljive molitve, ‘sagnuvši se k zemlji i metnuvši lice svoje među koljena’ (1. Carevima 18:42). Više je puta poticao svog pomoćnika: “Idi, pogledaj put mora”, ne bi li ugledao neki znak da je Jehova čuo njegove molitve (1. Carevima 18:43). Kako je samo morao biti radostan kad je na koncu, kao odgovor na njegove molitve, ‘nebo dalo dažd i zemlja iznijela svoj rod’! (Jakov 5:18).

Ako si roditelj ili starješina u kršćanskoj skupštini, možda se boriš s dubokim osjećajima kad nekoga ispravljaš. Međutim, takvi ljudski osjećaji trebaju se uskladiti s uvjerenjem da je stega ponekad potrebna i da ona, kad se pruža s ljubavlju, ‘daje miran rod pravde’ (Jevrejima 12:11). Posljedice poslušnosti Jehovinim zakonima uvijek su poželjne. I mi se, poput Ilije, molimo iz sveg srca da one dođu do izražaja.

Jeremija je pokazao hrabrost usprkos obeshrabrenju

Jeremija je možda najviše od svih biblijskih pisaca pisao o svojim osjećajima. Kao mladić nerado je prihvatio svoj zadatak (Jeremija 1:6). No ipak je vrlo hrabro objavljivao Božju riječ, nailazeći pritom na žestoko protivljenje svojih sunarodnjaka Izraelaca — od kralja do običnog građanina. To ga je protivljenje ponekad natjeralo u gnjev i plač (Jeremija 9:3; 18:20-23; 20:7-18). U raznim ga je prilikama napadala svjetina, udarali su ga, bio je stavljen u klade, zatvaran, prijetili su mu smrću i ostavili ga da umre u blatu na dnu neke prazne nakapnice. Ponekad je čak i Jehovina poruka kod njega izazivala tjeskobu, kao što pokazuju njegove riječi: “Jaoh utroba, jaoh utroba! boli me u srcu” (Jeremija 4:19).

No on je ipak ljubio Jehovinu riječ, rekavši: “Riječ tvoja bi mi radost i veselje srcu mojemu” (Jeremija 15:16). Istovremeno je, zbog toga što je bio frustriran, zazivao Jehovu: “Hoćeš li mi biti kao varalica, kao voda nepostojana?” kao potok koji lako presuši (Jeremija 15:18). No Jehova je razumio njegove proturječne osjećaje i nastavio ga je podupirati tako da je mogao izvršiti svoj zadatak (Jeremija 15:20; vidi i 20:7-9).

Da li i ti, poput Jeremije, doživljavaš frustraciju ili protivljenje dok izvršavaš svoju službu? Gledaj na Jehovu. Stalno slijedi njegovo vodstvo, a Jehova će nagraditi tvoj trud.

Isus je imao osjećaje poput naših

Najveći prorok svih vremena bio je Božji vlastiti Sin, Isus Krist. Iako je bio savršen čovjek, on nije potiskivao svoje osjećaje. Često možemo čitati o njegovim dubokim osjećajima, koji su se sigurno mogli vidjeti na njegovom licu i po njegovim reakcijama prema drugim ljudima. Isus se često ‘sažalio’, a isti je izraz koristio u svojim usporedbama, opisujući neke osobe (Marko 1:41; 6:34; Luka 10:33).

Sigurno je podigao glas kad je istjerao prodavače i životinje iz hrama riječima: “Nosite to odavde”! (Ivan 2:14-16). Petrov prijedlog: “Budi dobrohotan prema sebi, Gospodine”, izazvao je snažnu reakciju: “Idi iza mene, Sotono!” (Matej 16:22, 23, NW).

Isus je osjećao posebnu naklonost prema pojedinim osobama s kojima je bio naročito blizak. Za apostola Ivana se kaže da je bio “učenik koga Isus ljubljaše” (Ivan 21:7, 20). Osim toga, možemo čitati: “A Isus ljubljaše Martu i sestru njezinu i Lazara” (Ivan 11:5).

I Isus se znao osjećati povrijeđenim. Zbog Lazarove tragične smrti, “udariše suze Isusu” (Ivan 11:32-36). Otkrivajući kakvu mu je bol u srcu zadao Juda Iskariot svojom izdajom, Isus je iz psalama citirao jednu oštru izjavu: “Koji sa mnom hljeb jede podiže petu svoju na me” (Ivan 13:18; Psalam 41:9).

Čak i dok je proživljavao mučnu bol na stupu, Isus je pokazao duboke osjećaje. Svoju je majku nježno povjerio ‘učeniku kojega je ljubio’ (Ivan 19:26, 27). Kad je na jednom od zločinaca koji su bili pribijeni s njim vidio znak pokajanja, Isus je samilosno rekao: “Bit ćeš sa mnom u Raju” (Luka 23:43, NW). Možemo osjetiti provalu osjećaja u njegovom poviku: “Bože moj! Bože moj! za što si me ostavio?” (Matej 27:46). A njegove riječi na samrti odaju iskrenu ljubav i povjerenje: “Oče! u ruke tvoje predajem duh svoj” (Luka 23:46).

Kako nas samo sve ovo hrabri! “Jer nemamo poglavara svećeničkoga koji ne može postradati s našijem slabostima, nego [Isusa] koji je u svačemu iskušan kao i mi, osim grijeha” (Jevrejima 4:15).

Jehovino povjerenje

Jehova nikada nije požalio zbog odabira svojih predstavnika. On je znao da su mu lojalni i samilosno je previđao slabosti onih koji su bili nesavršeni. No ipak je od njih očekivao da izvrše svoj zadatak. Oni su to i mogli učiniti uz njegovu pomoć.

Strpljivo pokazujmo povjerenje u svoju lojalnu braću i sestre. Oni će uvijek biti nesavršeni u ovom sustavu stvari, baš kao i mi. No nikada ne bismo smjeli zaključiti da naša braća nisu vrijedna naše ljubavi i pažnje. Pavao je napisao: “Dužni smo dakle mi jaki slabosti slabijeh nositi, i ne sebi ugadjati” (Rimljanima 15:1; Kološanima 3:13, 14).

Jehovini proroci proživljavali su sve osjećaje koje proživljavamo i mi. No ipak su se pouzdali u Jehovu, i Jehova ih je podržavao. Štoviše, Jehova im je dao razloge za radost — dao im je čistu savjest, jasno im je pokazao svoju naklonost, dao im je lojalne drugove koji su ih podržavali i obećao im sretnu budućnost (Jevrejima 12:1-3). Držimo se i mi s potpunim povjerenjem Jehove dok oponašamo vjeru proroka iz starog doba, ljudi “s osjećajima poput naših”.