Pavao organizira sakupljanje priloga za svete

PRAVIM su kršćanima duhovni interesi od primarne važnosti. No važna im je i briga za tjelesnu dobrobit drugih. Kršćani često pomažu onima u teškoj situaciji. Bratska ih ljubav potiče da pomažu suvjernicima u nevolji (Ivan 13:34, 35).

Ljubav prema duhovnoj braći i sestrama potaknula je apostola Pavla da u skupštinama u Ahaji, Galaciji, Makedoniji i pokrajini Aziji organizira sakupljanje priloga. Zašto je to bilo potrebno? Kako je akcija pružanja pomoći bila organizirana? Kakav je bio odaziv? I zašto bi nas taj događaj trebao zanimati?

Židovi i prozeliti iz raznih krajeva koji su na Pentekost 33. n. e. postali učenici ostali su još neko vrijeme nakon toga u Jeruzalemu kako bi naučili nešto više o pravoj vjeri. Kad je bilo potrebno, suobožavatelji su im rado pomogli oko podmirivanja troškova takvog produženog boravka (Djela apostolska 2:7-11, 41-44; 4:32-37). Zbog građanskih nemira možda je bila potrebna daljnja pomoć, budući da su židovski nacionalisti poticali pobunu i napade svjetine. No siromašnim se udovicama svaki dan dijelila hrana, tako da nijedan sljedbenik Krista nije gladovao (Djela apostolska 6:1-6). Herod je žestoko progonio skupštinu, a sredinom 40-ih n. e. u Judeji je vladala glad. Prema Pavlovim riječima, sve je to možda dovelo do ‘patnji’, ‘nevolja’ i ‘otimanja imovine’ Isusovih sljedbenika (Hebrejima 10:32-34; Djela apostolska 11:27–12:1).

Negdje 49. n. e. situacija je još uvijek bila ozbiljna. Stoga su Petar, Jakov i Ivan, nakon što su se složili da propovijeda prvenstveno ne-Židovima, poticali Pavla da ‘ima na umu siromašne’. Upravo je to Pavao i nastojao raditi (Galaćanima 2:7-10).

Brigu oko prikupljanja sredstava za siromašne kršćane u Judeji vodio je Pavao. Oko 55. n. e. Korinćanima je rekao: “Što se tiče skupljanja koje je za svete, kao što sam dao upute galacijskim skupštinama, tako činite i vi. Svakog prvog dana u tjednu neka svatko od vas u svojoj kući stavlja nešto na stranu i skuplja, koliko može (...). [Tada] koga god preporučite pismima, njih ću poslati da odnesu vaš dobrohotan dar u Jeruzalem” (1. Korinćanima 16:1-3). Godinu dana kasnije Pavao je rekao da su u sakupljanju sudjelovale Makedonija i Ahaja. A kad se priloge slalo u Jeruzalem, u pratnji su bili i izaslanici iz pokrajine Azije, što vjerojatno ukazuje na to da su i skupštine iz tog područja davale priloge (Djela apostolska 20:4; 2. Korinćanima 8:1-4; 9:1, 2).

Od nikoga se nije tražilo da daje iznad svojih mogućnosti. Naprotiv, radilo se o izjednačavanju, tako da se s onim što je nekima bilo višak moglo pokriti oskudicu svetih u Jeruzalemu i Judeji (2. Korinćanima 8:13-15). “Neka svatko učini kako je odlučio u svom srcu”, rekao je Pavao, “ne nerado niti pod prisilom, jer Bog ljubi veselog darivaoca” (2. Korinćanima 9:7).

Apostol je Korinćanima dao dobar razlog da budu velikodušni. Isus je ‘postao siromašan zbog njih, da bi oni postali bogati’ u duhovnom pogledu (2. Korinćanima 8:9). Naravno, oni su trebali oponašati njegov duh davanja. Osim toga, budući da ih je Bog obogatio “za svaku vrstu velikodušnosti”, bilo je prikladno da pomognu u zbrinjavanju potreba svetih (2. Korinćanima 9:10-12).

Razmatrajući stav onih koji su u prvom stoljeću sudjelovali u akciji pružanja pomoći svetima možemo mnogo naučiti o dobrovoljnom davanju. To sakupljanje nije samo odražavalo brigu za siromašne suobožavatelje Jehove. Ono je pokazalo da su židovski i ne-židovski kršćani bili u bratskim odnosima. Davanje i primanje priloga ukazuje na jedinstvo i prijateljstvo koje je vladalo između tih ne-Židova i Židova. Dijelili su kako materijalne tako i duhovne stvari (Rimljanima 15:26, 27).

Pavao možda u početku nije pozvao kršćane u Makedoniji da sudjeluju u davanju — i oni sami bili su krajnje siromašni. Međutim, ‘usrdno su molili za mogućnost davanja’. Usprkos tome što su imali ‘veliku kušnju pod nevoljom’, radosno su davali čak “preko svojih stvarnih mogućnosti”! (2. Korinćanima 8:1-4). Njihova se velika kušnja očito sastojala i u tome što ih se optuživalo da pripadaju religiji koja je državljanima Rima bila zabranjena. Stoga je razumljivo da su suosjećali sa svojom braćom u Judeji, koja su podnosila slične poteškoće (Djela apostolska 16:20, 21; 17:5-9; 1. Solunjanima 2:14).

Premda je Pavao govorio o revnosti u sakupljanju priloga koju su na početku pokazivali Korinćani kako bi Makedonce potaknuo na istu takvu revnost, gorljivost Korinćana gasila se. Sada je apostol naveo velikodušnost Makedonaca kako bi motivirao Korinćane. Smatrao je potrebnim podsjetiti ih da dovrše ono što su započeli prije godinu dana. Što se dogodilo? (2. Korinćanima 8:10, 11; 9:1-5).

Tit je započeo sakupljanje u Korintu, no pojavili su se problemi koji su ga po svoj prilici spriječili u njegovim nastojanjima. Nakon što se u Makedoniji posavjetovao s Pavlom, Tit se zajedno s još dvojicom braće vratio kako bi potaknuo skupštinu u Korintu da dovrši sakupljanje. Neki su možda gajili sumnje da je Pavao pokušao iskoristiti Korinćane. Vjerojatno je to bio razlog zašto je poslao trojicu ljudi da dovrše sakupljanje, a za svakog od njih dao je i preporuku. “Želimo izbjeći da nam itko nađe zamjerku u vezi s tim obilnim prilogom za koji se trebamo pobrinuti”, rekao je Pavao. “Jer ‘se zbrinjavamo na pošten način, ne samo u Jehovinim očima nego i u očima ljudi’” (2. Korinćanima 8:6, 18-23; 12:18).

Do proljeća 56. n. e. sve je bilo spremno da se prikupljeni novac odnese u Jeruzalem. Pavao će ići s izaslanicima koje su izabrali oni koji su priložili novac. U Djelima apostolskim 20:4 stoji: “A pratio ga je Sopater, sin Pira iz Bereje, te Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj iz Derbe, Timotej, te Tihik i Trofim iz pokrajine Azije.” Među njima je izgleda bio i Luka, koji je vjerojatno bio predstavnik kršćana u Filipima. Tako je najmanje devet muškaraca krenulo izvršiti taj zadatak.

“Ukupna svota sakupljenog novca morala je biti prilično velika”, kaže izučavatelj Dieter Georgi, “jer u protivnom završni pothvat, u koji su se upustili Pavao i toliko mnogo izaslanika, ne bi bio vrijedan nevolja i troškova.” Pratnja ne samo da je Pavlu pružala sigurnost nego mu je služila i kao zaštita od bilo kakvih optužbi da je bio nepošten. Oni koji su bili poslani zastupali su ne-židovske skupštine pred svetima u Jeruzalemu.

Ploveći od Korinta do Sirije, izaslanici su trebali stići u Jeruzalem do Pashe. Međutim, zbog vijesti o zavjeri da se ubije Pavla, planovi su se promijenili (Djela apostolska 20:3). Možda su ga neprijatelji namjeravali ubiti na moru.

Pavao je imao i drugih briga. Prije nego je krenuo na put, pisao je kršćanima u Rimu da se mole ‘da bude izbavljen od nevjernika u Judeji i da se njegova služba za Jeruzalem pokaže prihvatljivom svetima’ (Rimljanima 15:30, 31). Iako će sveti bez sumnje prihvatiti priloge s velikim cijenjenjem, Pavao je možda bio zabrinut zbog nevolja koje bi mogao izazvati njegov dolazak među Židove.

Apostol je sigurno imao na umu siromašne. Premda Biblija ne govori kada su prilozi bili predani, taj je događaj promicao jedinstvo i ne-židovskim je kršćanima pružio mogućnost da suvjernicima u Judeji pokažu zahvalnost za duhovno blago koje su primili od njih. Ubrzo nakon što je Pavao stigao u Jeruzalem, njegova nazočnost u hramu dovela je do pobune i on je bio uhapšen. No to mu je na koncu otvorilo mogućnost da svjedoči upraviteljima i kraljevima (Djela apostolska 9:15; 21:17-36; 23:11; 24:1–26:32).

Od prvog se stoljeća mnogo toga promijenilo — ali ne i osnovna načela. Dobro je da su kršćani obaviješteni o financijskim potrebama drugih. Sve što prilažu za one kojima je potrebna pomoć trebali bi dati dobrovoljno, potaknuti ljubavlju prema Bogu i bližnjima (Marko 12:28-31).

Akcija sakupljanja priloga za svete u prvom stoljeću pokazuje da pružanje financijske pomoći mora biti dobro organizirano i provoditi se vrlo savjesno i pošteno. Naravno, Jehova Bog je svjestan potreba svojih slugu i brine se za njih kako bi zajedno s drugima mogli nastaviti prenositi dobru vijest o Kraljevstvu usprkos poteškoćama (Matej 6:25-34). No svatko od nas može učiniti svoj dio, bez obzira na svoj ekonomski status. Na taj način onaj ‘tko ima mnogo, neće imati previše, i tko ima malo, neće imati premalo’ (2. Korinćanima 8:15).