Tko uistinu ima nebesko pozvanje?

JEHOVA voli ljudsku rasu. Pa, ta je ljubav tako velika da je dao svog Sina, Isusa Krista, kao otkupninu da bi otkupio ono što je naš praotac Adam izgubio! A što je to bilo? Vječni, savršeni ljudski život sa svim pravima i izgledima takvog života (Ivan 3:16). Otkupnina je također izraz Isusove ljubavi prema čovječanstvu (Matej 20:28).

Božanska ljubav je bila očitovana kroz otvaranje dvije od Boga darovane nade temeljene na vrijednosti Isusove otkupne žrtve (1. Ivanova 2:1, 2). Prije nego je Isus umro kao čovjek, jedina nada otvorena onima koji imaju božansko priznanje bio je život u zemaljskom raju (Luka 23:43). No, nakon Pentekosta 33. n. e. Jehova je pružio nebesku nadu ‘malom stadu’ (Luka 12:32). Međutim, što se dogodilo u novije vrijeme? Od 1931. vijest Kraljevstva je više pažnje usmjerila ‘drugim ovcama’, tako da je od 1935. nadalje Bog privukao sebi “veliko mnoštvo” takvih ovcama sličnih osoba kroz Krista (Ivan 10:16; Otkrivenje 7:9, NW). U njihova srca Bog je položio nadu vječnog života u zemaljskom raju. Oni žele jesti savršenu hranu, sa ljubavlju vladati nad životinjama i uživati društvo pravednih ljudi u svu vječnost.

Samilosni svećenici i kraljevi

Budući da je ljubav pokrenula Isusa da položi svoj život kao otkupninu, sigurno je da će on biti samilostan nebeski Kralj. No, Isus neće biti sam u podizanju čovječanstva do savršenstva tokom svoje Tisućgodišnje vladavine. Da, “oni će biti svećenici Božji i Kristovi, i vladat će s njim kao kraljevi tisuću godina” (Otkrivenje 20:1-6, NW).

Koliko će suvladara imati Krist, i kako su izabrani za tu strahopoštovanja vrijednu prednost? Pa, apostol Ivan je vidio 144 000 na nebeskoj gori Sion sa Janjetom, Isusom Kristom. Time što su bili “kupljeni od ljudi”, oni će znati što znači iskusiti nevolje, podnositi terete nesavršenosti, patiti i umrijeti kao ljudi (Otkrivenje 14:1-5; Job 14:1). Kako li će samo oni biti samilosni kraljevi-svećenici!

Svjedočanstvo duha

Tih 144 000 ‘ima pomazanje od svetoga’, Jehove (1. Ivanova 2:20). To je pomazanje za nebesku nadu. Bog je ‘stavio pečat na njih i dao im dokaz onoga što će doći, to jest duh, u njihova srca’ (2. Korinćanima 1:21, 22).

Da, oni sa nebeskim pozvanjem imaju za to svjedočanstvo duha. Obzirom na to, Pavao je pisao u Rimljanima 8:15-17: “Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba — Oče! Sâm Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi — ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim — da s njim budemo i proslavljeni” (St). Pomoću Božjeg duha ili djelujuće sile, ti pomazanici uzvikuju “Abba, Oče!”

Ključni dokaz da je osoba bila pomazana za nebesko pozvanje je duh ili prevladavajući osjećaj posinjenja (Galaćanima 4:6, 7). Tako je osoba u potpunosti sigurna da je rođena od Boga za duhovno posinjenje kao jedan od 144 000 sunasljednika nebeskog Kraljevstva. Ona može posvjedočiti da njena nebeska nada nije njena vlastita želja koju je gajila ili mašta, nego dolazi od Jehove kao posljedica djelovanja Božjeg duha na nju (1. Petrova 1:3, 4).

Pod utjecajem Božjeg svetog duha, duh ili prevladavajući stav pomazanika djeluje kao pokretačka snaga. To ih potiče da pozitivno reagiraju na ono što Božja riječ govori o nebeskoj nadi. Oni također pozitivno reagiraju na Jehovino postupanje sa njima kroz sveti duh. Dakle, oni su sigurni da su Božja duhovna djeca i nasljednici.

Kad pomazanici čitaju što Božja riječ govori o njegovoj duhovnoj djeci i nebeskoj nadi, oni su skloni spontano reći u sebi: ‘To se odnosi na mene!’ Da, oni radosno reagiraju kad Riječ njihovog Oca obećava nebesku nagradu. Oni kažu: ‘To se odnosi na mene!’ kad čitaju: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja” (1. Ivanova 3:2, NW). Osim toga, kad pomazanici čitaju da je Bog kupio ljude “da budu prvenci među njegovim stvorenjima”, oni su skloni u sebi reagirati: ‘Da, on me kupio u tu svrhu’ (Jakov 1:18, St). Oni znaju da su bili “kršteni u Krista Isusa” i njegovu smrt (Rimljanima 6:3, St). Stoga su čvrsto uvjereni da su dijelovi Kristovog duhovnog tijela, podržavaju nadu da će iskusiti smrt sličnu njegovoj i da će uskrsnuti u nebeski život.

Da bi naslijedili nebesko Kraljevstvo, pomazanici moraju ‘činiti najbolje što mogu da bi osigurali svoje pozvanje i izbor’ (2. Petrova 1:5-11, NW). Oni hode u vjeri i nastavljaju duhovno napredovati, kao što čine i oni sa zemaljskom nadom. Dakle, što još pripada svjedočanstvu duha?

Zašto uzimaju simbole

Pomazani kršćani žele ići na nebo ne zato što su nezadovoljni današnjim zemaljskim životom. (Usporedi Juda 3, 4, 16.) Umjesto toga, sveti duh svjedoči njihovom duhu da su djeca Božja. Oni su također sigurni da su uzeti u novi savez. Sudionici tog saveza su Jehova Bog i duhovni Izrael (Jeremija 31:31-34; Galaćanima 6:15, 16; Jevrejima 12:22-24). Taj savez, učinjen djelotvornim Kristovom prolivenom krvlju, izabire ljude za Jehovino ime i čini te pomazane kršćane dijelom Abrahamovog ‘sjemena’ (Galaćanima 3:26-29; Djela apostolska 15:14). Novi savez nastavlja djelovati sve dok svi duhovni Izraelci ne budu uskrsnuti u besmrtni život na nebu.

Nadalje, oni koji zaista posjeduju nebesko pozvanje ne sumnjaju da su i u savezu za nebesko Kraljevstvo. Isus je ukazao na taj savez između njega samog i njegovih učenika kad je rekao: “Vi ste ti koji ste ustrajali sa mnom u mojim kušnjama; i ja sklapam s vama savez, kao što je moj Otac sklopio sa mnom savez, za kraljevstvo, da jedete i pijete za mojim stolom u mom kraljevstvu i sjedite na prijestoljima da bi sudili dvanaest plemena Izraelovih” (Luka 22:28-30, NW). Taj savez je počeo djelovati na Isusovim učenicima njihovim pomazanjem svetim duhom na dan Pentekosta 33. n. e. On će nastaviti djelovati između Krista i njegovih pridruženih kraljeva u svu vječnost (Otkrivenje 22:5).

Oni koji posjeduju nebesko pozvanje sigurni su da su u novom savezu i savezu za Kraljevstvo. Stoga oni s pravom sudjeluju u uzimanju simboličnog kruha i vina na godišnjim sjećanjima na Gospodinovu večeru, odnosno svečanosti u spomen na smrt Isusa Krista. Beskvasni kruh simbolizira Isusovo bezgrešno ljudsko tijelo, a vino njegovu savršenu krv prolivenu prilikom smrti, kojom je ozakonjen novi savez (1. Korinćanima 11:23-26).

Ako je Jehova razvio u tebi nepobitnu nadu nebeskog života, tada si siguran u to. Ti izgovaraš molitve koje izražavaju tu nadu. To te privlači i ne možeš to raskinuti. Imaš izrazite duhovne težnje. Međutim, ako si podijeljen i nesiguran, tada zaista ne bi trebao uzimati simbole na Gospodinovoj večeri.

Zašto pogrešna uzimanja?

Neki mogu pogrešno uzimati simbole na Spomen-svečanosti jer zaista ne priznaju da pomazanje “ne ovisi o onome tko želi niti o onome tko trči, nego o Bogu” (Rimljanima 9:16, NW). Nije na osobi da odluči da li bi on ili ona željela biti uzeta u novi savez i postati sunasljednik sa Kristom u nebeskom Kraljevstvu. Mjerodavan je Jehovin izbor. U starom Izraelu Jehova je izabrao one koji će služiti kao njegovi svećenici, a pogubio Koreja zbog drskog zahtijevanja svećeničke službe koja je od Boga bila namijenjena Aronovoj obitelji (2. Mojsijeva 28:1; 4. Mojsijeva 16:4-11, 31-35; 2. Dnevnika 26:18; Jevrejima 5:4, 5). Na isti način, Jehovi se ne bi svidjelo ako bi se neka osoba izdavala da je pozvana među nebeske kraljeve i svećenike a Bog joj nije dodijelio takvo pozvanje. (Usporedi 1. Timoteju 5:24, 25.)

Osoba može pogrešno pretpostavljati da ima nebesko pozvanje zbog snažnih osjećaja koji proizlaze iz teških problema. Smrt bračnog druga ili neka druga tragedija može prouzročiti da osoba izgubi zanimanje za život na Zemlji. Ili neki bliski drug može navesti osobu da smatra da je iz pomazanja, i na taj način može željeti isti udes. Ti činioci mogu je potaći na razmišljanje da je život na nebu također za nju. Međutim, to nije Božji način davanja duha posinjenja bilo kome. Netko bi pokazao pomanjkanje zahvalnosti za Božju namjeru obzirom na Zemlju ako bi želio ići na nebo zbog nepoželjnih okolnosti zemaljskog života.

Raniji religiozni nazori također bi mogli prouzročiti da osoba pogrešno zaključuje da ima nebesko pozvanje. Možda je bila povezana sa krivom religijom koja je obećavala nebeski život kao jedinu nadu za vjerne. Dakle, kršćani bi se trebali čuvati da ne bi bili poneseni osjećajima i prošlim pogrešnim nazorima.

Neophodno je temeljito istraživanje

Vrlo značajno stanovište je iznio apostol Pavao kad je napisao: “Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju. Neka svatko ispita samog sebe te jede od kruha i pije iz kaleža, jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijelo” (1. Korinćanima 11:27-29, St). Dakle, kršteni kršćanin koji je zadnjih godina počeo razmišljati da je primio nebesko pozvanje, trebao bi vrlo temeljito i u molitvi razmotriti tu stvar.

Takva osoba bi se također mogla upitati: ‘Jesu li drugi utjecali na mene da gajim misao o nebeskom životu’? To bi bilo neispravno, jer Bog nije odredio nikoga da privlači druge za takvu prednost. Sklonost maštanju ne bi mogla biti pokazatelj pomazanja od Boga, niti je on pomazao kraljevske nasljednike tako što je prouzročio u njima da čuju glasove sa vijestima u tu svrhu.

Netko bi se mogao pitati: ‘Prije nego sam postao kršćanin, jesam li zloupotrebljavao drogu? Koristim li lijekove koji utječu na osjećaje? Jesam li bio liječen od duševnih ili emocionalnih problema?’ Neki su rekli da su se prvo borili protiv onoga što su smatrali nebeskom nadom. Drugi su rekli da je vremenom Bog uklonio njihovu zemaljsku nadu i konačno im dao nebesku. Međutim, takvo postupanje je u suprotnosti sa božanskim postupcima. Štoviše, vjera nije neizvjesna; ona je sigurna (Jevrejima 11:6).

Osoba bi se također mogla pitati: ‘Želim li se isticati? Jesam li željan autoritativnog položaja sada ili kao jedan od kraljeva i svećenika udruženih s Kristom?’ U prvom stoljeću n. e., kad je upućen glavni poziv za ulazak u nebesko Kraljevstvo, nisu svi pomazani kršćani zauzimali odgovorne položaje kao članovi vodećeg tijela, starješine ili sluge pomoćnici. Bilo je mnogo žena koje nisu imale poseban autoritet; niti je duhovno pomazanje donosilo izuzetno razumijevanje Božje riječi, jer je Pavao našao neophodnim poučiti i savjetovati neke pomazanike (1. Korinćanima 3:1-3; Jevrejima 5:11-14). Oni sa nebeskim pozvanjem ne smatraju sebe istaknutim osobama i ne skreću pažnju na to što su pomazanici. Nasuprot tome, oni pokazuju poniznost s pravom očekivanu od onih koji imaju “um Kristov” (1. Korinćanima 2:16). Oni također razumiju da se Božji pravedni zahtjevi moraju odnositi na sve kršćane, bilo da je njihova nada nebeska ili zemaljska.

Javno izjavljivanje osobe da ima nebesko pozvanje ne donosi joj posebna otkrivenja. Bog ima kanal komunikacije kroz koji priprema duhovnu hranu za svoju zemaljsku organizaciju (Matej 24:45-47). Zato nitko ne bi trebao misliti da mu kršćansko pomazanje daje nadmoćnu mudrost nad ‘velikim mnoštvom’ sa zemaljskom nadom (Otkrivenje 7:9). Duhovno pomazanje nije naznačeno vještinom u svjedočenju, odgovaranju na biblijska pitanja ili biblijskim govorima, jer i kršćani sa zemaljskom nadom također vrlo dobro djeluju u tom pogledu. I oni, poput pomazanika, žive primjernim kršćanskim životom. Što se toga tiče, Samson i drugi iz pretkršćanske ere imali su Božji duh i bili su ispunjeni revnošću i razumijevanjem. Ipak, niti jedan iz ‘velikog oblaka svjedoka’ nije imao nebesku nadu (Jevrejima 11:32-38; 12:1; 2. Mojsijeva 35:30, 31; Sudije 14:6, 19; 15:14; 1. Samuelova 16:13; Ezehijel 2:2).

Sjetiti se tko vrši poziv

Ako suvjernik postavlja pitanja u vezi nebeskog pozvanja, pomazani starješina ili zreo kršćanin može razmotriti to pitanje s njim. Međutim, netko ne može donijeti odluku za drugoga, a Jehova daje nebesku nadu. Osoba koja zaista ima nebesko pozvanje nikada ne treba pitati sukršćane ima li ona takvu nadu. Pomazanici su “ponovo rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga” (1. Petrova 1:23, St). Pomoću svog duha i Riječi, Bog usađuje “sjeme” koje osobu čini ‘novim stvorenjem’, sa nebeskom nadom (2. Korinćanima 5:17). Da, Jehova vrši izbor.

Kad se proučava Biblija sa novima, dakle, nije dobro ukazivati im da pokušaju odrediti imaju li nebeski poziv. Međutim, što ako se pomazani kršćanin pokaže nevjernim i ako je potrebna zamjena? Tada bi bilo razumno zaključiti da će Bog dati nebesko pozvanje nekome tko je kroz jako mnogo godina bio primjer u izvršavanju vjerne službe našem nebeskom Ocu.

Danas glavni cilj Božje vijesti narodima nije da postanu članovi Kristove nevjeste na nebu. Umjesto toga, “duh i nevjesta govore: ‘Dođi!’” To je poziv za život u zemaljskom raju (Otkrivenje 22:1, 2, 17, NW). Dok pomazanici preuzimaju vodstvo u toj aktivnosti, oni pokazuju ‘poniznost misli’ i naprežu se ‘da si osiguraju svoje pozvanje i svoj izbor’ (Efežanima 4:1-3; 2. Petrova 1:5-11).