Podrazumijeva li kršćansko jedinstvo jednakost u svemu?

RAZJEDINJENOST je, čini se, postala obilježje današnje religije. Čak i među onima koji posjećuju istu crkvu može postojati mnoštvo kontradiktornih vjerovanja po pitanju nauka i vladanja. Jedan pisac to je objasnio sljedećim riječima: “Teško je pronaći barem dvoje ljudi koji vjeruju u potpuno istog Boga. Čini se da je u današnje vrijeme svaki čovjek religija za sebe.”

U oštroj suprotnosti tome stoje riječi apostola Pavla, koji je kršćane prvog stoljeća u Korintu poticao da ‘složno govore’ i da budu “primjereno ujedinjeni istim mislima i istim pravcem razmišljanja” (1. Korinćanima 1:10). Neki u današnje vrijeme kritiziraju taj Pavlov savjet. ‘Ljudi su različiti’, tvrde takvi, ‘stoga nije u redu inzistirati na tome da svi kršćani misle isto i ponašaju se isto.’ No je li Pavao uistinu savjetovao kršćane da svi budu isti poput robota? Dopušta li Biblija neke osobne slobode?

U jednom drugom pismu Pavao je poticao kršćane da služe Bogu uz “snagu svog razuma” (Rimljanima 12:1). Iz toga jasno proizlazi da Pavao nije pokušavao članove skupštine u Korintu pretvoriti u robote koji ne znaju samostalno razmišljati. No zašto im je rekao da budu “primjereno ujedinjeni istim mislima i istim pravcem razmišljanja”? Pavao im je uputio taj savjet zato što se u skupštini u Korintu pojavio jedan ozbiljan problem. Naime, u skupštini je došlo do podjela zbog toga što su neki svojim vođom smatrali Apola, drugi su više bili naklonjeni Pavlu ili Petru, a neki su prihvaćali samo Krista. Takva razjedinjenost nije bila nimalo bezazlena jer je ugrožavala mir skupštine.

Pavao je želio da Korinćani ‘održavaju jedinstvo duha u sjedinjujućoj vezi mira’, što je kasnije savjetovao i kršćane u Efezu (Efežanima 4:3). On je poticao braću da ujedinjeno slijede Isusa Krista, a ne da se dijele na grupe, odnosno sekte, koje bi ih razjedinile. Na taj bi način ostali ujedinjeni u svom kršćanskom djelovanju (Ivan 17:22). Dakle, Pavao je savjetovao Korinćane da promijene svoj način razmišljanja te ih je poticao na jedinstvo, a ne na jednakost u svakom pogledu (2. Korinćanima 13:9, 11).

Za kršćane je također važno da su ujedinjeni u svom učenju. Oni koji slijede Isusove stope svjesni su da postoji samo “jedna vjera” jer je samo “jedan Bog i Otac” (Efežanima 4:1-6). Stoga kršćani paze da ono što vjeruju bude u skladu s istinom o Bogu i njegovim naumima, koju je objavio putem svoje Riječi. Oni su ujedinjeni u svom vjerovanju u pogledu toga tko je Bog i što traži od njih. Ujedno žive u skladu s jasnim moralnim mjerilima koja su postavljena u Božjoj Riječi (1. Korinćanima 6:9-11). Zahvaljujući tome kršćani ostaju ujedinjeni i u pogledu učenja i u pogledu morala.

No to ne znači da se svakom kršćaninu konkretno kaže što treba misliti i kako treba postupiti u svakoj životnoj situaciji. U većini slučajeva odluke su prepuštene njima na izbor. Razmotrimo jedan primjer u vezi s tim. Neki kršćani u Korintu koji su živjeli u prvom stoljeću nisu bili sigurni smiju li jesti meso za koje je postojala mogućnost da potječe iz nekog idolskog hrama. Neki su snažno vjerovali da bi jedenje takvog mesa bilo ravno štovanju krivih bogova, dok su drugi smatrali da je svejedno otkud meso potječe. Budući da je to bilo vrlo osjetljivo pitanje, Pavao u tom slučaju nije postavio nikakvo konkretno pravilo za kršćane. Umjesto toga, rekao je da bi se odluke kršćana mogle razlikovatia (1. Korinćanima 8:4-13).

Danas kršćani također mogu donositi različite odluke u vezi s poslom, zdravljem, rekreacijom, zabavom ili nečim drugim što spada u područje osobnog izbora. To bi neke moglo uznemiriti. Oni bi se mogli pitati hoće li takva razlika u mišljenjima na kraju dovesti do razmirica i podjela u skupštini. No to se ne mora dogoditi. Prikažimo to jednim primjerom: Broj nota koje kompozitorima stoje na raspolaganju ograničen je, a ipak im pruža beskrajne mogućnosti za skladanje prekrasne glazbe. Slično tome i kršćani svoje odluke donose unutar granica Božjih načela. No ta im načela ostavljaju dovoljno slobode kada donose neke odluke osobne prirode.

No kako je moguće sačuvati kršćansko jedinstvo i ujedno poštovati osobne odluke pojedinaca? Tajna je u ljubavi. Ljubav prema Bogu potiče nas da se dragovoljno podložimo njegovim zapovijedima (1. Ivanova 5:3). A ljubav prema bližnjemu motivira nas da poštujemo pravo drugih da na temelju svoje savjesti odlučuju o stvarima osobne prirode (Rimljanima 14:3, 4; Galaćanima 5:13). Pavao nam je pružio dobar primjer u tome kada se u jednom sporu koji je uključivao temeljno učenje podložio autoritetu vodećeg tijela iz prvog stoljeća (Matej 24:45-47; Djela apostolska 15:1, 2). Istovremeno je poticao sve kršćane da poštuju savjest svoje braće u vjeri kada donose odluke u vezi s nečim o čemu mogu sami odlučivati (1. Korinćanima 10:25-33).

To nam jasno pokazuje da se nikoga ne bi smjelo osuđivati zbog odluka koje su u skladu s njegovom savješću, a ne suprote se biblijskim načelima (Jakov 4:12). S druge pak strane, vjerni kršćani neće inzistirati na svojim pravima ukoliko bi time povrijedili nečiju savjest ili ugrozili jedinstvo skupštine. Isto tako, neće se pozivati na svoju slobodu postupanja kao na pravo da učine nešto što Božja Riječ izričito zabranjuje (Rimljanima 15:1; 2. Petrova 2:1, 19). Ljubav prema Bogu trebala bi nas potaknuti da svoju savjest dovedemo u sklad s Božjim načinom razmišljanja. To će nam pomoći da ostanemo ujedinjeni s našom kršćanskom braćom (Hebrejima 5:14).