Pavao je dodirnuo još jedno važno načelo onda kad je pisao slijedeće: “Ako se u molitvi služim tuđim jezikom, moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi... Jer inače kako će neupućeni, ako ti zahvaljuješ (samo) duhom, reći ‘Amen’ na tvoju zahvalu, kad ne zna što govoriš?” (1. Korinćanima 14:14-16, ST). U Pavlovo vrijeme su neki kršćani primali čudnovati dar govorenja stranim jezicima, pa su se neki od njih očito na tim jezicima molili pred skupštinom. Ali, kako je Pavao pokazao, preostali članovi skupštine ih nisu razumjeli.

Danas nemamo takve čudnovate darove. Ali, kršćani koji se mole u korist drugih trebaju moliti na takav način koji će biti razumljiv. Na primjer, mi na početku javnog predavanja pozivamo prisutne da nam se pridruže u molitvi. Sigurno je da bi u takvoj molitvi bilo razumno izbjegavati rječnik ili tematiku koju bi prisutni teško razumjeli.

[Okvir na stranici 29]

Da li je prikladno da slušači kažu glasno “Amen” na kraju javne molitve?

Da, ako žele i osjećaju se navedenima da to učine. Pavao je govorio o tome kako oni koji slušaju molitvu kažu “Amen”, premda nije precizirao da li je to bilo izrečeno glasno ili tiho u srcima (1. Korinćanima 14:16). Međutim, dok su bili pod Mojsijevim zakonom, Izraelci su jednom prilikom bili posebno poučeni da glasno kažu “Amen” (5. Mojsijeva 27:14-26). Stoga, kad osoba koja moli završetak svoje molitve označi tako da kaže “Amen”, prikladno je da i slušači kažu “Amen”, bilo u svojim srcima ili glasno, prigušenim glasom. Roditelji trebaju poučiti svoju djecu da pokazuju odgovarajuće cijenjenje na taj način što tiho izreknu “Amen”.