Pitanja čitalaca

Isus je rekao: “Kojima oprostite grijehe, oprostiće im se; i kojima zadržite, zadržaće se.” Znači li to da kršćani mogu opraštati grijehe?

Ne postoji biblijski temelj za zaključak da kršćani općenito, pa čak ni imenovani starješine u skupštinama, imaju božansko ovlaštenje opraštati grijehe. Ipak, ono što je Isus rekao svojim učenicima u Ivanu 20:23, a citirano je u početku, ukazuje na to da je Bog apostolima dodijelio posebne moći u vezi s time. A ta Isusova izjava može se povezati s onim što je rekao u Mateju 18:18 o nebeskim odlukama.

Kršćani mogu oprostiti izvjesne uvrede u skladu sa savjetom apostola Pavla zabilježenim u Efežanima 4:32: “Budite jedan drugome blagi, milostivi, praštajući jedan drugome, kao što je i Bog u Kr[i]stu oprostio vama.” Pavao je ovdje govorio o osobnim problemima među kršćanima, kao što je nepromišljen govor. Trebali su nastojati izgladiti te probleme, opraštajući jedan drugome. Prisjetimo se Isusovih riječi: “Za to dakle ako prineseš dar svoj k oltaru, i ondje se opomeneš da brat tvoj ima nešto na te, ostavi ondje dar svoj pred oltarom, i idi prije te se pomiri s bratom svojijem, pa onda dodji i prinesi dar svoj” (Matej 5:23, 24; 1. Petrova 4:8).

Međutim, kontekst Ivana 20:23 ukazuje na to da je Isus mislio na ozbiljnije grijehe, kao što to pokazuje ono što je još rekao tom prilikom svojim posebnim slušateljima. Pogledajmo zašto.

Onog dana kada je uskrsnuo, Isus se pojavio pred svojim učenicima u zaključanoj sobi u Jeruzalemu. Izvještaj kaže: “Isus im reče opet: mir vam; kao što otac posla mene, i ja šaljem vas. I ovo rekavši dunu, i reče im: primite Duh sveti. Kojima oprostite grijehe, oprostiće im se; i kojima zadržite, zadržaće se” (Ivan 20:21-23).

Učenici koji se spominju vjerojatno su uglavnom bili vjerni apostoli. (Usporedi 24. redak.) Duhnuvši u njih i rekavši: “Primite Duh sveti”, Isus im je simbolično poručio da će uskoro na njih biti izliven sveti duh. Isus im je zatim rekao da će imati ovlaštenje opraštati grijehe. Logično je da su te dvije izjave povezane i da jedna vodi do druge.

Pedeset dana nakon svog uskrsnuća, na Pentekost, Isus je izlio sveti duh. Što je time bilo postignuto? Kao prvo, oni koji su primili duh bili su ponovno rođeni kao duhovni Božji sinovi s nadom da budu suvladari s Kristom na nebu (Ivan 3:3-5; Rimljanima 8:15-17; 2. Korinćanima 1:22). No to je izlijevanje duha imalo i druge posljedice. Neki su primaoci dobili čudotvorne moći. Zbog toga su neki mogli govoriti stranim jezicima koje nisu znali. Drugi su mogli prorokovati. Neki su pak mogli liječiti bolesne ili vraćati mrtve u život (1. Korinćanima 12:4-11).

Budući da su Isusove riječi zapisane u Ivanu 20:22 ukazivale na to izlijevanje svetog duha na učenike, njegove s tim povezane riječi o oproštenju grijehâ izgleda znače da je apostolima na božanski način djelovanjem duha bio dodijeljen jedinstven autoritet da oproste ili ne oproste grijehe. (Vidi Kulu stražaru od 1. ožujka 1949 (engl.), 78. stranica.)

Biblija nam ne daje potpun izvještaj o svakoj prilici kad su apostoli koristili taj autoritet niti izvještava o svakom slučaju kad su koristili čudotvorni dar govorenja jezicima, proricanja ili izliječenja (2. Korinćanima 12:12; Galaćanima 3:5; Jevrejima 2:4).

Jedan slučaj u kojem je došao do izražaja apostolski autoritet da oproste ili ne oproste grijehe uključivao je Ananiju i Safiru, koji su htjeli prevariti duh. Petar, koji je čuo kad je Isus izgovorio ono što čitamo u Ivanu 20:22, 23, razotkrio je Ananiju i Safiru. Petar se prvo obratio Ananiji, koji je na mjestu umro. Kad je kasnije ušla Safira i ustrajala u laži, Petar joj je izrekao osudu. Petar joj nije oprostio grijeh, nego je rekao: “Gle, noge onijeh koji tvoga muža zakopaše pred vratima su, i iznijeće te.” I ona je umrla na mjestu (Djela apostolska 5:1-11).

U ovom je slučaju apostol Petar koristio poseban autoritet da izreče konačno zadržavanje grijeha, čudotvornu spoznaju da Bog neće oprostiti Ananijin i Safirin grijeh. Osim toga, izgleda da su apostoli imali nadnaravan uvid u slučajeve u kojima su bili sigurni da su grijesi bili oprošteni na temelju Kristove žrtve. Tako su ti duhom opunomoćeni apostoli mogli objaviti oproštenje ili zadržavanje grijehâ.a

To ne znači da su u to vrijeme svi duhom pomazani starješine imali takav čudotvorni autoritet. To možemo vidjeti iz onoga što je apostol Pavao rekao o čovjeku koji je bio isključen iz korintske skupštine. Pavao nije rekao: ‘Opraštam grijehe ovom čovjeku’, ili čak: ‘Znam da je ovom čovjeku oprošteno na nebu, zato ga ponovno primite.’ Naprotiv, Pavao je bodrio cijelu skupštinu da oprosti ovom kršćaninu koji se ponovno vratio i da pokaže ljubav prema njemu. Pavao je dodao: “Kome vi što oprostite onome opraštam i ja” (2. Korinćanima 2:5-11).

Kad je čovjek bio ponovno primljen u skupštinu, sva kršćanska braća i sestre mogla su mu oprostiti u tom smislu da mu ne zamjeraju na onome što je učinio. No on se prvo morao pokajati i morao je biti ponovno primljen. Kako je došlo do toga?

Postoje ozbiljni grijesi koje skupštinski starješine moraju rješavati, kao što su krađa, laganje ili teški nemoral. Oni pokušavaju ispraviti i ukoriti takve prijestupnike kako bi ih potaknuli na pokajanje. No ako netko nepokajnički čini težak grijeh, ti starješine koriste božansko vodstvo kako bi isključili prijestupnika (1. Korinćanima 5:1-5, 11-13). Ono što je Isus rekao u Ivanu 20:23 ne odnosi se na takve slučajeve. Ti starješine nemaju čudotvorne darove duha, kao što je sposobnost da izliječe fizički bolesne ili uskrsnu mrtve; ti su darovi poslužili svojoj svrsi u prvom stoljeću i zatim su prestali (1. Korinćanima 13:8-10). Osim toga, današnji starješine nemaju božanski autoritet da opraštaju ozbiljne prijestupe u tom smislu da teškog grešnika proglase čistim u Jehovinim očima. Takvo opraštanje mora se temeljiti na otkupnoj žrtvi i samo Jehova može oprostiti na temelju toga (Psalam 32:5; Matej 6:9, 12; 1. Ivanova 1:9).

Kad se teški grešnik ne želi pokajati, mora biti isključen, kao u slučaju čovjeka u drevnom Korintu. Ako se kasnije pokaje i čini djela koja dolikuju pokajanju, može dobiti božansko oproštenje (Djela apostolska 26:20). U takvoj situaciji, Pisma daju starješinama povod za vjerovanje da je Jehova uistinu oprostio prijestupniku. Kad je nakon toga osoba ponovno primljena, starješine joj mogu pomoći u duhovnom pogledu kako bi postala jaka u vjeri. Drugi u skupštini mogu oprostiti na isti način na koji su korintski kršćani u ono vrijeme oprostili isključenom čovjeku koji je bio ponovno primljen.

Kad tako rješavaju probleme, starješine ne postavljaju vlastita mjerila prosuđivanja. Oni primjenjuju biblijska načela i pažljivo slijede biblijski način postupanja koji je Jehova odredio. Dakle, svako opraštanje ili neopraštanje od strane starješina bilo bi u smislu Isusovih riječi iz Mateja 18:18: “Jer vam kažem zaista: štogod svežete na zemlji biće svezano na nebu, i štogod razdriješite na zemlji biće razdriješeno na nebu.” Njihovi postupci samo odražavaju Jehovino gledište o tim stvarima koje je izneseno u Bibliji.

Prema tome, ono što je Isus rekao, a zapisano je u Ivanu 20:23, ne proturječi ostatku Pisama, nego ukazuje na to da su apostoli bili posebno opunomoćeni s obzirom na opraštanje, u skladu sa svojom posebnom ulogom u samim počecima kršćanske skupštine.

[Bilješka]