Teološka dilema

“IDEJA o besmrtnosti duše i vjera u uskrsnuće mrtvih (...) dva su pojma na potpuno različitim razinama, između kojih treba izabrati.” Ove riječi Philippea Menouda rezimiraju dilemu s kojom se suočavaju protestantski i katolički teolozi u vezi sa stanjem mrtvih. Biblija govori o nadi u uskrsnuće “u pošljednji dan” (Ivan 6:39, 40, 44, 54). No, nada mnogih vjernika, kaže teolog Gisbert Greshake, “počiva na besmrtnosti duše, koja se odvaja od tijela prilikom smrti i vraća k Bogu, dok je nada u uskrsnuće u velikoj mjeri, ako ne i potpuno, nestala”.

U tom slučaju nastaje težak problem, objašnjava Bernard Sesboüé: “U kakvom se stanju nalaze mrtvi tijekom ‘intervala’ između smrti njihovog tijela i konačnog uskrsnuća?” Izgleda da je to pitanje bilo u središtu teološke rasprave u posljednjih nekoliko godina. Što je dovelo do toga? I što je još važnije, kakva je stvarna nada za mrtve?

Porijeklo i razvoj dileme

Prvi su kršćani jasno razumjeli tu stvar. Iz Pisama su znali da mrtvi nisu svjesni ničega, jer u Hebrejskim pismima stoji: “Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa (...) jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš” (Propovjednik 9:5, 10). Ti su se kršćani nadali da će se uskrsnuće dogoditi tijekom budućeg ‘dolaska [“prisutnosti”, NW] Gospodinovog’ (1. Solunjanima 4:13-17). Nisu očekivali da će biti negdje drugdje pri svijesti dok budu čekali taj trenutak. Joseph Ratzinger, sadašnji prefekt Vatikanske kongregacije za nauk vjere, kaže: “U drevnoj Crkvi nije postojala doktrinarna potvrda o besmrtnosti duše.”

Međutim, Nuovo dizionario di teologia objašnjava da, kad se čitaju djela crkvenih otaca, kao što su Augustin ili Ambrozije, “postajemo svjesni nečeg novog u odnosu na biblijsku tradiciju — pojavljivanja grčke eshatologije, koja je temeljno različita od one judeokršćanstva”. To se novo učenje temeljilo na “besmrtnosti duše, na pojedinačnom suđenju uz nagradu ili kaznu odmah nakon smrti”. Tako se pojavilo pitanje o “međustanju”: Ako duša nadživljava smrt tijela, što se događa s njom dok čeka uskrsnuće u “pošljednji dan”? Teolozi muku muče da bi riješili tu dilemu.

U šestom stoljeću n. e. papa Grgur I tvrdio je da duše prilikom smrti odmah odlaze na mjesto koje im je određeno. Papa Ivan XXII iz 14. stoljeća, bio je uvjeren da će mrtvi primiti svoju konačnu nagradu na sudnji dan. Međutim, papa Benedikt XII pobijao je svog prethodnika. U papinskoj buli Benedictus Deus (1336), objavio je da “duše pokojnika dolaze u stanje blaženstva [nebo], čišćenja [čistilište] ili prokletstva [pakao] odmah nakon smrti, samo da bi se ponovno sjedinile sa svojim uskrsnulim tijelima kad dođe kraj svijeta”.

Usprkos polemici i raspravi, stoljećima je to bilo stajalište crkava nazovikršćanstva, iako protestantske i pravoslavne crkve općenito ne vjeruju u čistilište. Međutim, od kraja prošlog stoljeća sve je veći broj izučavatelja ukazivao na nebiblijsko porijeklo doktrine o besmrtnosti duše, a posljedica je toga da “suvremena teologija sada često pokušava gledati na čovjeka kao na jedinstvenu cjelinu koja smrću potpuno nestaje” (The Encyclopedia of Religion). Zbog toga komentatori Biblije smatraju da je teško opravdati postojanje nekog “međustanja”. Govori li Biblija o tome, ili nudi drugačiju nadu?

Je li Pavao vjerovao u “međustanje”?

U Catechism of the Catholic Church stoji: “Da bismo ustali s Kristom, moramo i umrijeti s Kristom: moramo ‘otići od tijela i ići ka Gospodinu’ [2. Korinćanima 5:8]. U tom ‘odlasku’, koji je smrt, duša se odvaja od tijela [Filipljanima 1:23]. Bit će ponovno sjedinjena s tijelom na dan uskrsnuća mrtvih.” No, da li u ovdje citiranim tekstovima apostol Pavao kaže da duša preživljava smrt tijela i zatim čeka “posljednji sud” kako bi se ponovno sjedinila s tijelom?

U 2. Korinćanima 5:1 Pavao ukazuje na svoju smrt i govori o ‘zemaljskoj kući’ koja se ‘raskapa’. Je li mislio na tijelo koje je napustila besmrtna duša? Ne. Pavao je vjerovao da čovjek jest duša, a ne da ima dušu (1. Mojsijeva 2:7; 1. Korinćanima 15:45). Pavao je bio duhom pomazani kršćanin čija je nada, poput nade njegove braće iz prvog stoljeća, bila ‘ostavljena na nebesima’ (Kološanima 1:5; Rimljanima 8:14-18). Zbog toga je njegova ‘vruća želja’ bila da u od Boga određeno vrijeme bude uskrsnut na nebo kao besmrtno duhovno stvorenje (2. Korinćanima 5:2-4, St). Govoreći o toj nadi, napisao je: “Svi ćemo se pretvoriti (...) u pošljednjoj trubi; jer će zatrubiti i mrtvi će ustati neraspadljivi, mi ćemo se pretvoriti” (1. Korinćanima 15:51, 52, naglašeno od nas).

U 2. Korinćanima 5:8 Pavao kaže: ”Ali se ne bojimo, i mnogo volimo otići od tijela, i ići ka Gospodinu.” Neki vjeruju da te riječi ukazuju na međustanje čekanja. Takvi ukazuju i na Isusovo obećanje svojim vjernim sljedbenicima da on ide kako bi im pripremio mjesto da ih ‘uzme k sebi’. No, kad će se ostvariti takva očekivanja? Krist je rekao da će to biti kad on ‘opet dođe’ u svojoj budućoj prisutnosti (Ivan 14:1-3). Slično tome, u 2. Korinćanima 5:1-10 Pavao je rekao da je pomazanim kršćanima zajednička nada da naslijede nebesko prebivalište. To se nije trebalo dogoditi pomoću neke pretpostavljene besmrtnosti duše, nego preko uskrsnuća tijekom Kristove prisutnosti (1. Korinćanima 15:23, 42-44). Egzeget Charles Masson zaključuje da se 2. Korinćanima 5:1-10 “može dobro razumjeti, a da se ne mora poslužiti hipotezom o ‘međustanju’”.

U Filipljanima 1:21, 23 Pavao kaže: “Jer je meni život Kr[i]st a smrt dobitak. A oboje mi je milo, imajući želju otići i s Kr[i]stom biti, koje bi mnogo bolje bilo.” Ukazuje li Pavao ovdje na “međustanje”? Neki tako misle. Međutim, Pavao kaže da su mu mile obje mogućnosti – život ili smrt. “Imajući želju”, dodao je, spominjući treću mogućnost, “otići i s Kr[i]stom biti.” “Otići” da bi bio s Kristom odmah nakon smrti? Pa, kao što se već vidjelo, Pavao je vjerovao da će vjerni pomazani kršćani biti uskrsnuti tijekom Kristove prisutnosti. Stoga je morao misliti na događaje u tom razdoblju.

To se može vidjeti iz njegovih riječi koje nalazimo u Filipljanima 3:20, 21 i u 1. Solunjanima 4:16. Takav ‘odlazak’ tijekom prisutnosti Krista Isusa omogućio bi Pavlu da primi nagradu koju mu je Bog pripremio. Da se tome nadao, vidljivo je iz njegovih riječi upućenih mladom Timoteju: “Dalje dakle meni je pripravljen vijenac pravde, koji će mi dati Gospodin u dan onaj, pravedni sudija; ali ne samo meni, nego i svima koji se raduju njegovu dolasku” (2. Timoteju 4:8).

Uskrsnuće — sjajna biblijska istina

Prvi su kršćani uskrsnuće smatrali događajem koji će započeti tijekom Kristove prisutnosti, i ta im je sjajna biblijska istina pružala snagu i utjehu (Matej 24:3; Ivan 5:28, 29; 11:24, 25; 1. Korinćanima 15:19, 20; 1. Solunjanima 4:13). Vjerno su čekali tu buduću radost, odbacujući otpadnička učenja o besmrtnosti duše (Djela apostolska 20:28-30; 2. Timoteju 4:3, 4; 2. Petrova 2:1-3).

Naravno, uskrsnuće nije ograničeno samo na kršćane s nebeskom nadom (1. Petrova 1:3-5). Patrijarsi i drugi drevni Božji sluge iskazivali su vjeru u Jehovinu sposobnost da ponovno vrati mrtve u život na Zemlji (Job 14:14, 15; Danijel 12:2; Luka 20:37, 38; Jevrejima 11:19, 35). Čak i milijarde onih koji tijekom stoljećâ nikad nisu upoznali Boga imaju priliku ponovno se vratiti u život u zemaljskom raju, jer će “biti uskrsenje mrtvima, i pravednicima i grješnicima” (Djela apostolska 24:15; Luka 23:42, 43). Zar to nije uzbudljiva budućnost?

Umjesto da nas ostavi u uvjerenju kako će uvijek biti patnje i smrti, Jehova ukazuje na vrijeme kad će biti uklonjen ‘posljednji neprijatelj, smrt’, a vjerno čovječanstvo vječno živjeti na Zemlji pretvorenoj u raj (1. Korinćanima 15:26; Ivan 3:16; 2. Petrova 3:13). Kako li će biti divno vidjeti naše voljene kako se vraćaju u život! Koliko je samo bolja ova sigurna nada od hipotetske besmrtnosti ljudske duše — doktrine koja se ne temelji na Božjoj riječi nego na grčkoj filozofiji! Ako svoju nadu temeljiš na Božjem sigurnom obećanju, i ti možeš biti siguran da uskoro “smrti ne će biti više”! (Otkrivenje 21:3–5).

[Slika na stranici 31]

Uskrsnuće je sjajna biblijska istina