Što kaže Biblija?

Je li pogrešno osjećati žalost?

“ČVRSTO VJERUJEM U NADU USKRSNUĆA PA SAM MISLILA DA BI BILO POGREŠNO IZRAZITI SVOJU ŽALOST PRED DRUGIMA TE DA BIH IM TAKO DALA POVOD ZA SUMNJU KAKO NEMAM TAKO ČVRSTU NADU. MISLILA SAM DA KAD BIH UISTINU VJEROVALA U USKRSNUĆE, NE BIH TOLIKO SNAŽNO OSJEĆALA GUBITAK” (CHARLENE, KRŠTENA KRŠĆANKA VEĆ PREKO 21 GODINU).

KAD netko koga voliš umre, mogu se pojaviti osjećaji i stavovi koje nisi očekivao — strah, ljutnja, krivnja i depresija. Biblijsko radosno obećanje uskrsnuća mrtvih u život na rajskoj Zemlji pod vladavinom Božjeg Kraljevstva može kršćaninu pomoći ublažiti udarac (Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15; Otkrivenje 21:1-4). No, kao što ukazuju Charleneine riječi, neki kršćani, kad im umre neka voljena osoba, nose nepotreban teret — osjećaj da je pogrešno tugovati, da žalovanje na neki način otkriva pomanjkanje vjere u biblijsko obećanje uskrsnuća.

Međutim, što Biblija doista kaže o žalovanju? Je li pogrešno tugovati kad nam umre neka voljena osoba?

Oni su osjećali žalost

Abrahamova vjera dobro je poznata. Kad je bio stavljen na ispit, Abraham je “prinio [svog sina] Izaka” (Hebrejima 11:17, St; 1. Mojsijeva 22:9-13). Očigledno prije njegovog vremena nitko nikada nije uskrsnuo, no Abraham je imao vjeru da, ako to bude potrebno, “Bog može [njegovog sina] i od mrtvih uskrisiti” (Hebrejima 11:19, Duda-Fućak). Oko 12 godina nakon što je Abrahamova vjera bila iskušana, umrla je njegova žena Sara. Kako je taj čovjek vjere reagirao? Biblija objašnjava da on “uđe u žalost za Sarom i naricaše za njom”a (1. Mojsijeva 23:2, St). Da, čovjek koji je imao vjeru da Bog može uskrsavati mrtve otvoreno je žalio. Ipak, Abraham je naveden kao izvanredan primjer vjere (Jevrejima 11:8-10).

Jedan od najdirljivijih primjera otvorenog žaljenja zbog gubitka voljene osobe bio je sam Isus Krist. U vezi sa smrću Lazara, bliskog Isusovog prijatelja, čitamo: “A Marija kako dodje gdje bješe Isus, i vidje ga, pade na noge njegove govoreći mu: Gospodine! da si ti bio ovdje, ne bi umr’o moj brat. Onda Isus kad je vidje gdje plače, i gdje plaču Židovi koji dodjoše s njom, zgrozi se u duhu, i sam postade žalostan. I reče: gdje ste ga metnuli? Rekoše mu: Gospodine! hajde da vidiš. Udariše suze Isusu” (Ivan 11:32-35).

Uistinu raduje srce primijetiti da se savršeni Sin Božji nije sramio otvoreno žalovati. Riječ na izvornom jeziku prevedena s “udariše suze” (dakrýo) znači “tiho liti suze”. Ono što je uistinu kod toga neobično jest to da je Isus prethodno uskrsnuo dvije osobe — sina udovice iz Naina i Jairovu kćerku — te je sasvim sigurno namjeravao uskrsnuti Lazara (Luka 7:11-15; 8:41, 42, 49-55; usporedi Ivan 11:11). Nekoliko trenutaka ranije, rekao je Marti: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko iskazuje vjeru u mene, ako i umre, oživjet će” (Ivan 11:25, NW). Pa ipak, Isusa su obuzele tako duboke emocije da su mu potekle suze.

Postoji nešto što ima još veću važnost. Isus je točno “obličje bića njegova [Jehovina]” (Jevrejima 1:3). Stoga Isusovi duboki i nježni osjećaji zbog gubitka voljene osobe u smrti pružaju dirljivu sliku našeg nebeskog oca Jehove. Oni oslikavaju Boga čije se srce kida od boli zbog žalosti svojih slugu. (Usporedi Psalam 56:8.)

Jasno je, stoga, da nije pogrešno žaliti kad nam umre netko koga volimo. Abraham je oplakivao Sarinu smrt. Isus je otvoreno tugovao kad je Lazar umro. Jehova Bog razumije našu bol “jer se on brine” za nas (1. Petrova 5:7).

Što je, međutim, s kršćanskom nadom? Mijenja li se nešto kad je imamo?

‘Ne žalostiti se poput ostalih’

Kad su neki u kršćanskoj skupštini prvog stoljeća u Solunu žalovali zbog gubitka suvjernikâ, apostol Pavao ih je želio utješiti. Pisao je: “Nećemo, braćo, da ostanete u neznanju o umrlima, da se ne žalostite poput ostalih koji nemaju nade” (1. Solunjanima 4:13, St). Da, oni koji imaju povjerenja u Božje obećanje da će podići mrtve u boljem su položaju od onih koji nemaju nadu u uskrsnuće.b Zašto?

Suočeni sa smrću, oni koji nemaju nadu u uskrsnuće padaju u očaj. Čak i ako tvrde da vjeruju u neku vrstu života nakon smrti, malo ih je koji u tome nalaze bilo kakvu stvarnu utjehu. Za mnoge druge, tugu ne uzrokuje samo činjenica da su rastavljeni od svojih voljenih već i činjenica da je taj rastanak trajan. Bez jasnog razumijevanja uskrsenja, oni zajedno sa svojim umrlima zakopaju i svoje nade; što se njih tiče, nikada ih više neće vidjeti. (Usporedi 1. Korinćanima 15:12-19, 32.)

Drugačije je, međutim, kod pravih kršćana. Smrt je, objasnio je Pavao, poput spavanja — ne samo zbog toga što je to nesvjesno stanje koje nalikuje dubokom snu već i zbog toga što je iz nje moguće probuditi se i to putem uskrsnuća (Psalam 13:3; Propovjednik 9:5, 10). Ta na Bibliji utemeljena nada mijenja mnogo toga.

Kad kršćanin izgubi voljenu osobu u smrti, on jednako snažno kao i nevjernik osjeća nestanak druženja, gubitak poznatog lica, odsutnost voljenog glasa. Nada u uskrsnuće ne čini srce neosjetljivim. Međutim, ona naše žalovanje ublažuje ili dovodi u ravnotežu. Ne, ta nada ne eliminira potrebu za tugovanjem, no može uvelike olakšati podnošenje boli.

[Bilješke]

[Zahvala na stranici 26]

Jean-Baptiste Greuze, Le fils puni, Louvre; ©Photo R.M.N.