Služiti Bogu s duhom spremnosti

“JA ĆU vrlo rado potrošiti sve i biti potpuno potrošen za vaše duše”, napisao je apostol Pavao (2. Korinćanima 12:15). Što ti ove riječi govore o gledištu i stavu koje bi Jehovini sluge trebali nastojati razvijati? Prema jednom bibličaru, kad je Pavao kršćanima u Korintu napisao te riječi, on je u biti rekao: “Spreman sam potrošiti svoju snagu, vrijeme, život i sve što imam za vaše dobro kao što to otac radosno čini za svoju djecu.” Pavao je bio spreman ‘potpuno se potrošiti’, odnosno “iscrpiti i izmoriti se”, ako se to od njega tražilo da bi izvršio svoju kršćansku službu.

Osim toga, Pavao je sve to činio “vrlo rado”. Bio je “sasvim spreman” učiniti to, kaže The Jerusalem Bible. A kako je s tobom? Jesi li spreman trošiti svoje vrijeme, energiju, sposobnosti i materijalna sredstva na služenje Jehovi Bogu i interesima drugih, čak i ako to znači da ćeš se ponekad “iscrpiti i izmoriti”? A da li bi to činio “vrlo rado”?

Većina osoba ne samo da oklijeva služiti Bogu već to odrješito odbija. Imaju duh nezahvalnosti, sebične neovisnosti, pa čak i buntovništva. Sotona je naveo Adama i Evu na takav način razmišljanja. Pogrešno je rekao da će “postati kao Bog i znati što je dobro što li zlo” — da će moći sami odlučivati što je ispravno, a što neispravno (1. Mojsijeva 3:1-5). Oni koji danas imaju takav duh smatraju kako bi trebali imati apsolutnu slobodu da rade baš ono što žele i pritom da nemaju nikakvu obavezu prema Bogu te smatraju da on ne bi trebao imati ikakvog upliva na njihov život (Psalam 81:11, 12). Oni sve što imaju žele koristiti za udovoljavanje vlastitim interesima (Priče Salamunove 18:1).

Ti po svoj prilici nemaš takvo ekstremno gledište. Vjerojatno iskreno cijeniš dar života koji sad uživaš i daleko veličanstveniju mogućnost dobivanja vječnog života na rajskoj Zemlji (Psalam 37:10, 11; Otkrivenje 21:1-4). Možda si duboko zahvalan Jehovi na dobroti koju ti iskazuje. No svi moramo biti svjesni da nam prijeti opasnost od Sotone koji može toliko iskriviti naše razmišljanje da naša služba zapravo postane neprihvatljiva u Božjim očima (2. Korinćanima 11:3). Kako bi se to moglo dogoditi?

Jehova želi da mu služimo spremno, cijelim srcem. Nikada nas ne tjera da vršimo njegovu volju. Sotona je taj koji ne preza ni od čega kako bi ljude prisilio ili ih namamio da vrše njegovu volju. Istina, kad se u Bibliji govori o služenju Bogu, spominju se dužnost, zapovijedi, zahtjevi i tako dalje (Propovjednik 12:13, NS; Luka 1:6). Ipak, glavni motiv zašto služimo Bogu je ljubav koju osjećamo prema njemu (2. Mojsijeva 35:21; 5. Mojsijeva 11:1).

Bez obzira na to koliko se Pavao trošio u Božjoj službi, znao je da to ne bi ništa značilo ‘ako ne bi imao ljubavi’ (1. Korinćanima 13:1-3). Kad biblijski pisci govore o kršćanima kao o Božjim robovima, to se ne odnosi na prezira vrijedno ropstvo temeljeno na prisili (Rimljanima 12:11; Kološanima 3:24). Misli se na spremnu podložnost koja se temelji na dubokoj, iskrenoj ljubavi prema Bogu i njegovom Sinu, Isusu Kristu (Matej 22:37; 2. Korinćanima 5:14; 1. Ivanova 4:10, 11).

Naša služba Bogu mora odražavati i duboku ljubav prema ljudima. “Bili smo među vama blagi, kao kad majka dojilja njeguje svoju djecu”, napisao je Pavao skupštini u Solunu (1. Solunjanima 2:7). Danas u mnogim zemljama majke imaju zakonsku obavezu da se brinu za svoju djecu. No većina majki to sigurno ne čini samo iz poslušnosti prema zakonu, zar ne? Da, tako je. One to čine zato što vole svoju djecu! Dojilja rado čini velike žrtve u korist svoje djece. Budući da je Pavao imao sličnu “duboku naklonost” prema onima kojima je služio, bio je ‘spreman’ (‘htio je’, Stvarnost; ‘goruće žudio’, Škarić) iskoristiti i sam svoj život da bi im pomogao (1. Solunjanima 2:8). Ljubav nas potiče da oponašamo Pavlov primjer (Matej 22:39).

Naravno, ne smijemo dozvoliti da samoljublje nadmaši našu ljubav prema Bogu i ljudima. U tom bismo slučaju došli u veliku opasnost da svoju službu vršimo tek s pola srca, preko volje. Čak bismo u određenoj mjeri mogli postati ogorčeni, mogli bismo se osjećati uznemireno jer ne možemo živjeti isključivo prema svojim željama. To se dogodilo nekim Izraelcima koji su izgubili ljubav prema Bogu, no i dalje su vršili neke oblike službe iz osjećaja dužnosti. Do čega je to dovelo? Postalo im je “muka” služiti Bogu (Malahija 1:13).

Sve žrtve koje prinosimo Bogu uvijek moraju biti ‘zdrave’, bez mane i “prvine” od onog što nam stoji na raspolaganju (3. Mojsijeva 22:17-20; 2. Mojsijeva 23:19). Međutim, narod iz Malahijinog vremena Jehovi nije davao svoje najbolje životinje, već je počeo prinositi one koje ni sam nije želio zadržati. Kako je Jehova reagirao na to? Svećenicima je rekao: “Kad donosite slijepo na žrtvu [kažete], nije li zlo? i kad donosite hromo ili bolesno, nije li zlo? odnesi ga starješini svojemu, hoćeš li mu ugoditi i hoće li pogledati na te? (...) I donosite oteto, i hromo i bolesno donosite na dar; eda li ću primiti iz ruke vaše?” (Malahija 1:8, 13).

Kako se takvo što može dogoditi nekome od nas? Naše nam žrtve mogu postati “muka” ako ih uistinu ne prinosimo spremna srca i ako nemamo pravi duh spremnosti (2. Mojsijeva 35:5, 21, 22; 3. Mojsijeva 1:3; Psalam 54:6; Hebrejima 13:15, 16). Naprimjer, dobiva li Jehova ostatke od našeg vremena?

Može li netko zbilja misliti da bi Bogu bilo prihvatljivo kad bi neki dobronamjerni član obitelji ili revni Levit nekako prisilio drugog Izraelca da preko volje izabere svoju najbolju životinju za žrtvu ako je on zapravo nije želio prinijeti? (Izaija 29:13; Matej 15:7, 8). Jehova je odbacio takve žrtve, a s vremenom i narod koji ih je prinosio (Ozej 4:6; Matej 21:43).

Da bi naše služenje bilo prihvatljivo Bogu, moramo slijediti primjer Isusa Krista. “Ne tražim svoju volju”, rekao je, “nego volju onoga koji me poslao” (Ivan 5:30). Isus je pronašao veliku radost u spremnom služenju Bogu. Isus je ispunio Davidove proročanske riječi: “Hoću činiti volju tvoju, Bože moj” (Psalam 40:8).

Iako je Isus uživao u vršenju Jehovine volje, to nije uvijek bilo lako. Pogledaj što se dogodilo netom prije njegovog hapšenja, suđenja i pogubljenja. Dok je bio u Getsemanskom vrtu, Isus je bio ‘duboko ožalošćen’ i ‘zapao je u tjeskobnu borbu’. Emocionalni pritisak koji je osjećao bio je toliko jak da mu je, dok se molio, “znoj (...) postao kao kapi krvi koje su padale na zemlju” (Matej 26:38; Luka 22:44).

Zašto je Isus prošao te bolne trenutke? Sigurno ne radi vlastite koristi ili zato što je preko volje vršio Božju volju. Bio je spreman umrijeti i čak je energično reagirao na Petrove riječi: “Budi dobar prema sebi, Gospodine; takvo što nipošto te neće snaći” (Matej 16:21-23). Isusa je zabrinjavalo to kako će njegova smrt kao prezrenog zločinca utjecati na Jehovu i Njegovo sveto ime. Bio je svjestan da će njegovog Oca strašno boljeti kad vidi da se s njegovim ljubljenim Sinom postupa na takav barbarski način.

Isus je razumio i to da se približavao presudnom trenutku ispunjenja Jehovinog nauma. Vjerno slijeđenje Božjih zakona nesumnjivo bi pokazalo da je i Adam mogao donijeti istu odluku. Isusova bi vjernost dokazala kako je Sotonina tvrdnja da ljudi pod kušnjom neće spremno i vjerno služiti Bogu sasvim lažna. Jehova bi putem Isusa na koncu uništio Sotonu i odstranio posljedice njegove pobune (1. Mojsijeva 3:15).

Kakva li je ogromna odgovornost ležala na Isusu! Ime njegovog Oca, sveopći mir i spasenje ljudske obitelji — sve je to ovisilo o Isusovoj vjernosti. Budući da je toga bio svjestan, molio se: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš” (Matej 26:39). Čak i pod najvećim pritiskom, Isus nikada nije zakazao u iskazivanju spremnosti da se podloži volji svog Oca.

Budući da je Isus doživio jaki emocionalni pritisak služeći Jehovi, i mi možemo očekivati da će Sotona vršiti pritisak na nas kao Božje sluge (Ivan 15:20; 1. Petrova 5:8). Povrh toga, mi smo nesavršeni. Stoga čak i ako spremno služimo Bogu, to nam neće biti lako. Isus je vidio koliko se njegovi apostoli naprežu da bi izvršili sve ono što ih je zamolio. Zato je rekao: “Duh je, istina, gorljiv, ali tijelo je slabo” (Matej 26:41). Njegovo ljudsko savršeno tijelo nije imalo nikakvu naslijeđenu slabost. Međutim, imao je na umu slabost tijela svojih učenika, nesavršenost koju su naslijedili od nesavršenog Adama. Isus je znao da će naslijeđena nesavršenost i ograničenja koja su kao ljudi zbog toga imali od njih zahtijevati da se naprežu kako bi u Jehovinoj službi postigli sve što žele.

Stoga se i mi možda osjećamo kao apostol Pavao, koji je bio krajnje očajan jer je nesavršenost kočila njegovu sposobnost da u potpunosti služi Bogu. “Sposobnost da želim imam u sebi”, napisao je Pavao, “a sposobnost da radim ono što je dobro nemam” (Rimljanima 7:18). I mi uviđamo da ne možemo u potpunosti obaviti sve dobre stvari koje želimo (Rimljanima 7:19). To nije zato što nam nije stalo do toga. To je jednostavno zato što slabost tijela remeti čak i naša najbolja nastojanja.

Nemojmo očajavati. Ako smo iskreno spremni učiniti sve što možemo, Bog će sigurno prihvatiti našu službu (2. Korinćanima 8:12). ‘Dajmo sve od sebe’ da bismo oponašali Kristov duh potpune podložnosti Božjoj volji (2. Timoteju 2:15; Filipljanima 2:5-7; 1. Petrova 4:1, 2). Jehova će nagraditi i podržati takav duh spremnosti. Dat će nam ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’ kako bi nam nadoknadio ono što gubimo uslijed naših slabosti (2. Korinćanima 4:7-10). Uz Jehovinu pomoć i mi ćemo, poput Pavla, ‘vrlo rado potrošiti sve i biti potpuno potrošeni’ u Njegovoj dragocjenoj službi.