“Ne prestajte činiti što je ispravno”

Vrhunci iz Druge poslanice Solunjanima

BRIGA za kršćane u makedonskom gradu Solunu potakla je apostola Pavla da im napiše svoje drugo pismo, oko 51. n. e. Neki u skupštini krivo su govorili o skoroj prisutnosti Isusa Krista. Možda je čak pismo koje je pogrešno dovedeno u vezu s Pavlom protumačeno kao ukazivanje da je došao “dan Jehovin” (2. Solunjanima 2:1, 2).

Neki su Solunjani zbog toga trebali ispraviti svoje mišljenje. U svom drugom pismu, Pavao ih je pohvalio zbog njihove napredujuće vjere, rastuće ljubavi i vjerne ustrajnosti. No, on im je također obrazložio da će otpad doći prije Isusove prisutnosti. Stoga su na pomolu bila teška vremena, a apostolovo pismo će im pomoći da paze na njegov savjet koji glasi: “Ne prestajte činiti što je ispravno” (2. Solunjanima 3:13).

Kristovo otkrivenje i prisutnost

Pavao je najprije govorio o izbavljenju od nevolje (1:1-12). Ono će doći kad se ‘objavi s neba Gospodin Isus svojim moćnim anđelima’. Tada će zauvijek biti uništeni oni koji ne slušaju dobru vijest. Utješno je sjetiti se toga dok podnosimo nevolju od ruku progonitelja.

Zatim je Pavao objasnio da će se “čovjek bezakonja” otkriti prije Kristove prisutnosti (2:1-17). Solunjani se nisu trebali uzbuđivati bilo kojom porukom koja bi ukazivala da je “dan Jehovin” već došao. Prvo će uslijediti otpad i otkrit će se čovjek bezakonja. Zatim će ga Isus uništiti objavom svoje prisutnosti. U međuvremenu, Pavao je molio da Bog i Krist utješe srca Solunjana i da ih ‘učvrste u svakom dobrom djelu i riječi’.

Postupanje s onima koji žive neuredno

Daljnje Pavlove riječi sadržavale su upute o postupanju s pojedincima koji žive neuredno (3:1-18). Izrazio je pouzdanje da će Gospodin ojačati Solunjane i očuvati ih od zloga, Sotone Đavla. Ali oni su trebali poduzeti korake za svoju vlastitu duhovnu dobrobit. Trebali su se odvojiti od neurednih, koji se miješaju u tuđe stvari i odbijaju raditi. “Ako tko ne želi raditi”, rekao je Pavao, “neka i ne jede”. Takve je osobe trebalo zabilježiti i nije se s njima smjelo družiti, makar ih je kao braću trebalo opomenuti. Vjerni kršćani Soluna nisu smjeli prestajati činiti što je ispravno, i Pavao je želio da nezaslužena dobrohotnost Gospodina Isusa Krista bude sa svima njima.

Pavlovo drugo pismo Solunjanima pruža Jehovinim svjedocima jamstvo da će biti izbavljeni od svojih nevolja nakon što Krist sa svojim anđelima izvrši osvetu nad onima koji ne slušaju dobru vijest. Njihova vjera je također ojačana spoznajom da će “čovjek bezakonja” (klasa svećenstva tzv. kršćanstva) i sva kriva religija uskoro biti uništeni. U međuvremenu, neka bismo pazili na Pavlov savjet da ne prestajemo činiti što je ispravno.

[Okvir/slika na stranici 23]

Jehovina Riječ se brzo širi: “Nastavite se moliti za nas”, pisao je Pavao, “da se riječ Jehovina stalno brzo širi [ili “trči”] i biva proslavljena, kako je to ustvari kod vas” (2. Solunjanima 3:1, Kingdom Interlinear). Neki izučavatelji ukazivali su da je apostol aludirao na trkače koji brzo trče. Iako je to nepouzdano tumačenje, Pavao je molio da se kršćani Soluna mole kako bi on sa svojim suradnicima mogao hitno i bez smetnje širiti riječ istine. Budući da Bog odgovara na takve molitve, njegova riječ se “brzo širi” jer se dobra vijest hitno i bez smetnje propovijeda u ovim posljednjim danima. Jehovina riječ također je “proslavljena”, visoko se cijeni kao “Božja sila za spasenje”, kao što je bilo među Solunjanima koji su je prihvatili (Rimljanima 1:16; 1. Solunjanima 2:13). Kako li smo radosni što Bog blagoslivlja objavitelje Kraljevstva i brzo povećava redove svojih obožavatelja! (Izaija 60:22).