Pakao

Daje li Biblija temelja za vjerovanje da se mrtvi muče?

Prop. 9:5, 10: “Živi su svjesni toga da će umrijeti, a mrtvi nisu svjesni ničega. (...) Sve što ti dođe pod ruku da činiš, čini to svom snagom svojom, jer nema rada ni razmišljanja ni znanja ni mudrosti u grobu,* u koji ideš.” (Ako mrtvi nisu ničega svjesni, to očigledno znači da ne osjećaju niti bol.) (*Doslovno: “šeolu”; “Podzemlju”, JB; “carstvu mrtvih”, Ša, 2006).

Psal. 146:4: “Duh njegov iziđe, a on se u prah svoj vraća — u taj dan propadnu misli njegove.”

Daje li Biblija temelja za vjerovanje da duša nadživljava smrt tijela?

U Ezekijelu 18:4 u katoličkom prijevodu Ša, 2006 piše: “Duša koja griješi, ona će poginuti.” A u JB stoji: “Onaj koji zgriješi, taj će umrijeti.”

“Pojam ‘duše’, kao posve duhovne, nematerijalne realnosti odvojene od ‘tijela’ (...) ne postoji u Bibliji” (Georges Auzou, bibličar i profesor u sjemeništu Rouen, Francuska, La Parole de Dieu, Pariz, 1960, stranica 128).

“Iako se hebrejska riječ nefeš [u “Starom zavjetu”] često prevodi s ‘duša’, bilo bi netočno pripisati joj grčko značenje. Nefeš (...) se nikada ne shvaća kao nešto što djeluje odvojeno od tijela. U Novom zavjetu, grčka riječ psyche često se prevodi s ‘duša’, ali ni tu ne bi trebalo odmah pomisliti da ima značenje koje su joj pripisivali grčki filozofi. Ona obično znači ‘život’, ‘životna snaga’, a ponekad i ‘pojedinac’” (The Encyclopedia Americana, 1977, svezak 25, stranica 236).

Očekuje li zle ljude vječno mučenje?

Mat. 25:46, JB: “I otići će ovi u muku vječnu [doslovno: “vječnu odrezanost”; grčki: kólasin], a pravednici u život vječni.” (U engleskom prijevodu The Emphatic Diaglott umjesto “muka” stoji “odrezanost”. U bilješci uz taj redak ondje piše: “Kolasin [...] je izvedenica od kolazoo, što znači: 1. Odrezati; naprimjer odrezati grane s drveta. 2. Staviti u zatvor, spriječiti. [...] 3. Kazniti. Odrezati pojedinca od života, odnosno zajednice, ili staviti ga u zatvor, smatralo se kaznom — otuda je poteklo ovo treće metaforičko značenje riječi. Prihvatili smo primarno značenje jer se ono bolje podudara s drugim dijelom rečenice, čime se sačuvala snaga i ljepota kontrasta. Pravednici idu u život, a zli u odrezanost od života, odnosno u smrt. Vidi 2. Sol. 1:9.”)

2. Sol. 1:9, JB: “Oni će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva” (kurziv dodan).

Juda 7, JB: “Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju.” (Vatra koja je uništila Sodomu i Gomoru prestala je gorjeti prije više tisuća godina. No posljedice te vatre su trajne — ti gradovi više nikada nisu bili obnovljeni. No Božja osuda nije bila izrečena samo nad gradovima nego i nad njihovim zlim stanovnicima. Ono što im se dogodilo služi kao opomena. U Luki 17:29 Isus je rekao da su bili “uništeni”. Juda 7 pokazuje da je ta propast vječna.)

Što je ‘vječna muka’ koja se spominje u Otkrivenju?

Otkr. 14:9-11; 20:10; JB: “Tko god se klanja Zvijeri i kipu njezinu te primi žig na čelo ili ruku, pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove! I bit će udaren na muke u ognju i sumporu svetim anđelima naočigled i naočigled Jaganjcu. Dim muke [grčki: basanismoú] njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju Zvijeri i kipu njezinu i tko god primi žig s imenom njezinim.” “A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova.”

Kakva je to “muka” koja se spominje u ovim recima? Zapazimo da se u Otkrivenju 11:10 (JB) govori o ‘prorocima koji su zadavali muku pozemljarima’, odnosno ljudima koji žive na Zemlji. Ta se muka sastojala od ponižavajućeg raskrinkavanja koje su ti proroci vršili objavljujući svoje poruke. U Otkrivenju 14:9-11 (JB) za one koji se klanjaju simboličnoj “Zvijeri i kipu njezinu” kaže se da su “udareni na muke u ognju i sumporu”. Tu se ne može raditi o mučenju koje bi proživljavali ljudi koji su nakon svoje smrti još uvijek pri svijesti, jer “mrtvi ne znaju ništa” (Prop. 9:5, JB). Što im, onda, nanosi spomenute muke dok su još uvijek na životu? To što Božji sluge javno obznanjuju da one koji se klanjaju “Zvijeri i kipu njezinu” čeka druga smrt, koja je predočena “jezerom ognjenim i sumpornim”. Dim njihovog vatrenog uništenja uzdizat će se u svu vječnost jer će oni biti uništeni zauvijek, a njihova se propast nikad neće zaboraviti. Što znače riječi iz Otkrivenja 20:10 (JB) da će se Đavo ‘u jezeru ognjenom i sumpornom, mučiti danju i noću u vijeke vjekova’? U Otkrivenju 21:8 (JB) jasno piše da je “jezero što gori ognjem i sumporom” zapravo “druga smrt”. Dakle, to što će Đavo zauvijek biti “mučen” znači da nikada više neće biti oslobođen — zauvijek će ostati onemogućen u djelovanju kao da je u zatvoru u lancima, zapravo bit će zauvijek mrtav. Takva nas upotreba riječi “muka” (koja dolazi od grčke riječi básanos) podsjeća na način na koji je upotrijebljena u Mateju 18:34. Ondje se ista osnovna grčka riječ koja je u raznim prijevodima prevedena pojmom “mučitelji” zapravo odnosi na zatvorske čuvare, odnosno “tamničare” (NS).

Što je “oganj gehene”, koji je spominjao Isus?

U grčkom dijelu Biblije gehena se spominje 12 puta. Pet puta izravno se povezuje s vatrom. U hrvatskim prijevodima Biblije prevoditelji su grčki izraz géennan tou pyrós uglavnom prevodili izrazom: “pakao ognjeni” ili vrlo sličnim izrazima.

Povijesna pozadina: Dolina Hinom (Gehena) nalazila se izvan jeruzalemskih zidina. Jedno su se vrijeme u njoj vršili idolopoklonički obredi, a sastavni dio tih obreda bilo je i žrtvovanje djece. U prvom stoljeću u Geheni se spaljivao jeruzalemski otpad. Životinjske lešine bacale su se u tu dolinu da bi ondje izgorjele, a u vatru se bacao i sumpor da bi pospješivao gorenje. U Gehenu su se bacala i tijela pogubljenih zločinaca koje se smatralo nedostojnima da ih se pokopa u grobu. Zato je u Mateju 5:29, 30 Isus spomenuo “bacanje cijelog tijela u gehenu”. Ako bi leševi pali u vatru, bili bi spaljeni, ali ako bi pali na koju od litica tog dubokog klanca, počeli bi se raspadati i na njima bi se namnožili crvi, kojih je ondje uvijek bilo (Mar. 9:47, 48). Žive se ljude nije bacalo u Gehenu. Prema tome, Gehena nije bila mjesto gdje su se mučili živi ljudi.

U Mateju 10:28 Isus je svoje slušatelje upozorio: “Bojte se radije onoga koji može pogubiti i dušu i tijelo u geheni.” Što je to značilo? Vrijedi zapaziti da se ovdje ne spominje mučenje u ognju gehene. Ne, Isus je spomenuo da se treba “bojati onoga koji dušu i tijelo može pogubiti u geheni”. Time što je “dušu” naveo izdvojeno, Isus je istaknuo da Bog može uništiti sve čovjekove izglede za budući život. Za takvoga više nema nade da će uskrsnuti. Dakle, izjave o “ognju gehene” imaju isti smisao kao i ono što u Otkrivenju 21:8 piše o ‘jezeru ognjenom’. U oba se slučaja radi o simbolu uništenja, “druge smrti”.

Što je po Bibliji kazna za grijeh?

Rim. 6:23: “Plaća za grijeh je smrt.”

Je li onaj tko umre podložan nekoj daljnjoj kazni za svoje grijehe?

Rim. 6:7: “Tko je umro, oslobođen je od svojega grijeha.”

Je li vječno mučenje zlih spojivo s Božjom osobnošću?

Jer. 7:31: “Sagradili su [Judejci koji su se odmetnuli od Jehove] uzvišice obredne u Tofetu, koji je u dolini sina Hinomova, kako bi spaljivali sinove svoje i kćeri svoje u vatri, što nikad nisam zapovjedio, niti mi je to ikad na um došlo.” (Ako to Bogu nikad nije niti palo na um, to znači da on nema neko mjesto na kojem bi takvo što činio u još većem omjeru.)

Primjer: Što biste mislili o roditelju koji svom djetetu stavlja ruku u vatru da bi ga kaznio zbog lošeg ponašanja? “Bog je ljubav” (1. Ivan. 4:8). Zar bi Bog učinio ono što ne bi učinio nijedan normalan roditelj? Naravno da ne bi!

Je li Isus svojom pričom o bogatašu i Lazaru potvrdio da se zli ljudi nakon smrti muče?

Treba li riječi iz Luke 16:19-31 shvatiti doslovno ili samo kao prispodobu koja je imala određenu poruku? U jednoj bilješci u Jeruzalemskoj Bibliji piše za tu biblijsku priču: “Prispodobno kazivanje, ne povijesni izvještaj.” Ako bi se ta priča shvatila doslovno, to bi značilo da svi oni koji uživaju Božju milost mogu stati u naručje jednog jedinog čovjeka — Abrahama; da voda na vršku prsta ne bi isparila na vrućini vatre koja bjesni u hadu; da bi kap vode bila dovoljna da donese olakšanje onima koji su ondje u mukama. Zvuči li vam to razumno? Kad bi tu priču trebalo shvatiti doslovno, ona bi se kosila s drugim dijelovima Biblije. A ako bi Biblija bila proturječna, bi li onaj tko ljubi istinu trebao svoju vjeru graditi na njoj? No Biblija ne proturječi sama sebi.

Što je značila ta usporedba? “Bogataš” je predočavao farizeje. (Vidi 14. redak.) Oni su prezirali običan židovski narod. Prosjak Lazar predočavao je ljude iz tog naroda koji su se pokajali i postali Isusovi sljedbenici. (Vidi Luku 18:11; Ivana 7:49; Mateja 21:31, 32.) Smrt jednih i drugih bila je simbolična — predočavala je promjenu okolnosti. Tako su oni koji su ranije bili prezreni sada ušli u Božju milost, a one koji su ranije naizgled bili povlašteni Bog je odbacio te su zapali u muke slušajući poruke koje su objavljivali upravo oni ljudi koje su ovi ranije prezirali (Djela 5:33; 7:54).

Otkuda potječe učenje o ognjenom paklu?

U vjerovanjima starog Babilona i Asirije “podzemni svijet (...) prikazivao se kao mjesto grozota, a njime su upravljali izuzetno snažni i okrutni bogovi i demoni” (Morris Jastrow mlađi, The Religion of Babylonia and Assyria, Boston, SAD, 1898, stranica 581). A prve tragove vjerovanja u vatru koja po učenju kršćanskih crkvi gori u paklu nalazimo još u religiji starog Egipta (Ernest Alfred Wallis Budge, Egipatska religija — ideje o životu poslije smrti, Paralele, Split, 2005, stranice 93-96). U budizmu, koji je nastao u 6. stoljeću pr. n. e., s vremenom se počelo naučavati postojanje i hladnih i vrućih pakala (The Encyclopedia Americana, 1977, svezak 14, stranica 68). Prikazi pakla koji se nalaze u katoličkim crkvama u Italiji imaju etruščanske korijene (Werner Keller, La civiltà etrusca, Milano, 1979, stranica 389).

No pravi korijeni tog bogohulnog učenja mnogo su dublji. Takve đavolske predodžbe o mučenju u paklu predstavljaju klevetu za Boga, a potječu od glavnog Božjeg klevetnika, Đavla (čije ime i znači “klevetnik”), onoga za koga je Isus Krist rekao da je “otac laži” (Ivan 8:44).