Gnušajmo se nad onim što je zlo

JEHOVA je sveti Bog. U drevna vremena on je bio ‘svetac Izraelov’ i kao takav zahtijevao je da Izrael bude čist, neokaljan (Psalam 89:18). Svom je izabranom narodu rekao: “Budite dakle sveti, jer sam ja svet” (3. Mojsijeva 11:45). Svatko tko je želio “izaći na goru Gospodinovu”, morao je imati “čiste ruke i srce bezazleno” (Psalam 24:3, 4). To je značilo više nego samo izbjegavati grešne postupke. To je značilo ‘mrziti na zlo’ (Priče Salamunove 8:13).

Jehova je iz ljubavi postavio detaljne zakone tako da je nacija Izrael mogla prepoznati i izbjegavati neispravno postupanje (Rimljanima 7:7, 12). Ti su zakoni uključivali i striktne smjernice u pogledu morala. Preljub, homoseksualni postupci, incestni odnosi i bestijalnost, sve to smatralo se nesvetim duhovnim zagađivačima (3. Mojsijeva 18:23; 20:10-17). Oni koji su bili krivi za takve sramotne postupke, bili su odrezani od nacije Izrael.

Kada je skupština pomazanih kršćana postala ‘Izrael Božji’, za nju su bila postavljena slična moralna mjerila (Galaćanima 6:16). I kršćani su morali ‘gnušati se nad onim što je zlo’ (Rimljanima 12:9, NW). Jehovine riječi koje je uputio Izraelu važile su i za njih: “Budite sveti, jer sam ja svet” (1. Petrova 1:15, 16). Takvi nesveti postupci kao što je blud, preljub, homoseksualnost, bestijalnost i incest nisu smjeli iskvariti kršćansku skupštinu. Oni koji bi i dalje imali udjela u takvim stvarima bili bi izbačeni iz Božjeg Kraljevstva (Rimljanima 1:26, 27; 2:22; 1. Korinćanima 6:9, 10; Jevrejima 13:4). U ovim ‘posljednjim danima’, jednaka mjerila važe i za “druge ovce” (2. Timoteju 3:1; Ivan 10:16). Kao rezultat toga, pomazani kršćani i druge ovce sačinjavaju čist i zdrav narod, koji može nositi ime svog Boga kao Jehovini svjedoci (Izaija 43:10).

Držati skupštinu čistom

Za razliku od toga, svijet tolerira sve vrste nemorala. Iako se pravi kršćani razlikuju, oni ne bi smjeli zaboraviti da su mnogi koji sada služe Jehovi nekad bili u svijetu. Ima mnogo onih koji, prije nego što su upoznali našeg svetog Boga, nisu vidjeli razloga zašto ne bi udovoljavali željama i fantazijama svog palog tijela, valjajući se u ‘dubokoj kaljuži raskalašenosti’ (1. Petrova 4:4, NW). Apostol Pavao je, nakon što je opisao odvratne postupke degradiranih ljudi nacija, rekao: “Ovakovi bijaste neki.” No nastavio je dalje, rekavši: “Nego se opraste i posvetiste i opravdaste imenom Gospodina našega Isu[sa Kri]sta i Duhom Boga našega” (1. Korinćanima 6:11).

Kako je to utješna izjava! Što god da je neka osoba činila ranije u svom životu, ona se mijenja kada slavna dobra vijest o Kristu utječe na njezino srce. Ona pokazuje vjeru i predaje se Jehovi Bogu. Otada nadalje ona živi moralno čistim životom, oprana u Božjim očima (Jevrejima 9:14). Grijesi koje je prije toga činila oprošteni su i ona može ‘sezati za onim što je naprijed’a (Filipljanima 3:13, 14; Rimljanima 4:7, 8).

Jehova je oprostio Davidu koji se pokajao zbog ubojstva i preljuba, te je oprostio Manasiji koji se pokajao zbog nemoralnog idolopoklonstva i velikog krvoprolića (2. Samuelova 12:9, 13; 2. Dnevnika 33:2-6, 10-13). Možemo uistinu biti zahvalni zbog toga što je spreman i nama oprostiti ako se pokajemo i pristupimo mu iskreno i ponizno. Ipak, unatoč tome što je Jehova oprostio Davidu i Manasiji, ta su dva čovjeka — a s njima i Izrael — morala živjeti s posljedicama svojih grešnih postupaka (2. Samuelova 12:11, 12; Jeremija 15:3-5). Slično tome, iako Jehova oprašta pokajničkim grešnicima, njihovi postupci mogu imati posljedice koje se ne mogu izbjeći.

Neizbježne posljedice

Naprimjer, čovjek koji živi životom nemoralne raskalašenosti i zarazi se AIDS-om može prihvatiti istinu i okrenuti svoj život do točke predanja i krštenja. On je sada duhovno čist kršćanin koji ima dobar odnos s Bogom i divnu nadu za budućnost; ali on još uvijek ima AIDS. On bi na koncu mogao i umrijeti od te bolesti, što je tužna ali neizbježna posljedica njegovog prijašnjeg vladanja. Kod nekih kršćana, posljedice nekadašnjeg teškog nemorala mogu se i dalje osjećati na druge načine. Možda se godinama nakon svog krštenja, a možda i do kraja svog života u ovom sustavu stvari, moraju boriti s porivima svog tijela da se vrate svom prijašnjem nemoralnom načinu života. Uz pomoć Jehovinog duha, mnogi se uspješno odupiru tome. No oni neprestano moraju voditi borbu (Galaćanima 5:16, 17).

Takve osobe ne griješe sve dok kontroliraju svoje porive. No ako se radi o muškarcima, oni mogu mudro odlučiti da ne ‘teže’ za odgovornošću u skupštini dok se još uvijek moraju boriti sa snažnim tjelesnim nagonima (1. Timoteju 3:1, St). Zašto? Zato što znaju koliko povjerenje skupština stavlja na starješine (Izaija 32:1, 2; Jevrejima 13:17). Uviđaju da se starješinama povjeravaju mnoge intimne stvari te da moraju rješavati osjetljive situacije. Ne bi bilo niti ljubazno, niti mudro, a niti razumno da netko tko neprestano vodi borbu s nečistim tjelesnim željama teži za takvim odgovornim položajem (Priče Salamunove 14:16; Ivan 15:12, 13; Rimljanima 12:1).

Za muškarca koji je prije krštenja seksualno zlostavljao djecu, mogu postojati druge posljedice. Nakon što upozna istinu, on se pokaje i obrati, ne unoseći taj strašan grijeh u skupštinu. On nakon toga može dobro napredovati, potpuno nadvladati svoje pogrešne nagone i čak biti sklon da “teži” za odgovornim položajem u skupštini. No, što ako on još uvijek mora svojim načinom života postići da se u okolini zaboravi zao glas o njemu kao onom tko je nekada seksualno zlostavljao djecu? Bi li on odgovarao zahtjevu da ‘bude besprijekoran, (...) ima lijepo svjedočanstvo od onih vani, (...) [da bude] besprigovoran”? (1. Timoteju 3:1-7, 10, Duda-Fućak; Titu 1:7). Ne, ne bi. Stoga, on ne bi ispunjavao uvjete za skupštinske prednosti.

Kada predani kršćanin počini grijeh

Jehova razumije da smo mi slabi i da čak i nakon krštenja možemo upasti u grijeh. Apostol Ivan pisao je kršćanima svog vremena: “Ovo vam pišem da ne griješite: i ako ko sagriješi, imamo zastupnika kod oca, Isu[sa Kri]sta pravednika. I on očišća grijehe naše, i ne samo naše nego i svega svijeta” (1. Ivanova 2:1, 2). Da, na temelju Isusove žrtve Jehova će oprostiti krštenim kršćanima koji upadnu u grijeh — ukoliko se uistinu pokaju i napuste svoj pogrešan način postupanja.

Jedan takav primjer desio se u skupštini prvog stoljeća u Korintu. Apostol Pavao čuo je za slučaj incestnog bluda u toj mladoj skupštini, te je dao upute da se taj čovjek isključi. Kasnije se grešnik pokajao i Pavao je savjetovao skupštinu da ga ponovo primi (1. Korinćanima 5:1, 13; 2. Korinćanima 2:5-9). Tako je, pomoću ozdravljujuće snage Jehovine ljubazne dobrohotnosti i goleme vrijednosti Isusove otkupne žrtve, čovjek bio očišćen od svog grijeha. Slične se stvari mogu dogoditi i danas. Međutim, kao što je već bilo navedeno, čak i ako se krštena osoba koja počini ozbiljan grijeh pokaje i oprošteno joj je u Jehovinim očima, još uvijek mogu postojati dugotrajne posljedice njezinog grijeha (Priče Salamunove 10:16, 17; Galaćanima 6:7).

Ako, naprimjer, predana djevojka počini blud, ona može gorko zažaliti zbog svog čina i na koncu uz pomoć skupštine obnoviti duhovno zdravlje. No što ako je zbog svog nemorala ostala trudna? Tada je čitav njezin život neizbježno promijenjen zbog onoga što je učinila. Muž koji počini preljub može se pokajati i ne biti isključen. No njegova nedužna partnerica ima biblijski temelj da se razvede od njega, a ona može odlučiti da to i učini (Matej 19:9). Ako to učini, muž će, iako mu je Jehova oprostio, čitav život živjeti s teškom posljedicom svog grijeha (1. Ivanova 1:9).

Što je s mužem koji se bezobzirno razvede od svoje žene kako bi oženio drugu ženu? Možda će se on na koncu pokajati i biti ponovno primljen u skupštinu. Tokom godina, on može napredovati i ‘dati se na zrelost’ (Jevrejima 6:1, NW). No, sve dok njegova prva žena živi bez bračnog partnera, on neće ispunjavati uvjete da služi na odgovornom položaju u skupštini. On nije “jedne žene muž” zato što nije imao biblijskog temelja da se razvede od svoje prve žene (1. Timoteju 3:2, 12).

Nisu li to snažni razlozi zašto bi kršćanin trebao razvijati gnušanje nad onim što je zlo?

Kako je s osobom koja seksualno zlostavlja djecu?

Što ako kršteni odrastao kršćanin seksualno zlostavlja dijete? Je li grešnik toliko zao da mu Jehova nikada neće oprostiti? To nije obavezno slučaj. Isus je rekao da se ‘hula na svetoga Duha’ ne može oprostiti. A Pavao je rekao da za one koji usprkos tome što poznaju istinu svojevoljno prakticiraju grijeh nema više žrtve za grijehe (Luka 12:10; Jevrejima 10:26, 27). No Biblija nigdje ne kaže da se nekom odraslom kršćaninu koji seksualno zloupotrebljava dijete — bilo da se radi o incestu bilo o nečem drugom — ne može oprostiti. Zaista, njegovi se grijesi mogu oprati ukoliko se iskreno od srca pokaje i obrati svoje vladanje. Međutim, on se možda još uvijek mora boriti s neispravnim tjelesnim nagonima koje je razvio (Efežanima 1:7). A mogu postojati i posljedice koje se ne mogu izbjeći.

Ovisno o zakonu zemlje u kojoj živi, zlostavljač će vjerojatno morati odslužiti zatvorsku kaznu ili se suočiti s drugim mjerama koje poduzima država. Skupština ga neće zaštititi od toga. Štoviše, taj je čovjek otkrio ozbiljnu slabost koja će se odsada morati uzeti u obzir. Ako izgleda da se kaje, bit će ohrabren da duhovno napreduje, sudjeluje u službi propovijedanja, te da čak ima udjela u Teokratskoj školi propovijedanja i na Službenom sastanku u točkama kojima se ne poučava. Ipak, to ne znači da će on ispunjavati uvjete da služi na položaju odgovornosti u skupštini. Koji su biblijski razlozi za to?

Jedan od razloga jest to što starješina mora biti osoba koja se “samosvladava” (Titu 1:8, NW). Istina, nitko od nas nema savršeno samosvladavanje (Rimljanima 7:21-25). No predani odrastao kršćanin koji upadne u grijeh seksualnog zloupotrebljavanja djece otkriva neprirodnu tjelesnu slabost. Iskustvo pokazuje da takva odrasla osoba može isto tako zlostavljati i drugu djecu. Istina, nije uvijek slučaj da osoba koja je seksualno zlostavljala dijete ponovi svoj grijeh, no mnogi to čine. A skupština ne može čitati srca da bi odredila tko je, a tko nije sklon tome da ponovo zlostavlja djecu (Jeremija 17:9). Stoga se Pavlov savjet Timoteju može s posebnom snagom primijeniti u slučaju krštene odrasle osobe koja je seksualno zlostavljala djecu: “Ruku odmah ne meći ni na koga, niti pristaj u tudje grijehe” (1. Timoteju 5:22). Da bi se zaštitila naša djeca, muškarac poznat kao onaj koji je seksualno zlostavljao djecu ne ispunjava preduvjete za odgovorni položaj u skupštini. Štoviše, on ne može biti pionir niti služiti u bilo kojoj drugoj vrsti specijalne, punovremene službe. (Usporedi načelo iz 2. Mojsijeve 21:28, 29.)

Neki bi mogli pitati: ‘Nisu li neki počinili i druge vrste grijeha i naizgled se pokajali, samo da bi kasnije ponovili svoj grijeh?’ Da, to se događa, no postoje drugi faktori koji se trebaju uzeti u obzir. Ako se, naprimjer, neki pojedinac pokušava na nemoralan način približiti drugoj odrasloj osobi, ta bi osoba trebala biti u stanju oduprijeti se njegovim ili njezinim pokušajima. Djecu je mnogo lakše prevariti, zbuniti ili zastrašiti. Biblija govori o tome da djetetu nedostaje mudrosti (Priče Salamunove 22:15; 1. Korinćanima 13:11). Isus je koristio djecu kao primjer ponizne bezazlenosti (Matej 18:4; Luka 18:16, 17). Bezazlenost djeteta uključuje i potpuni nedostatak iskustva. Djeca su većinom otvorena, žele udovoljiti te su stoga ranjiva da ih zloupotrijebi intrigantna odrasla osoba koju poznaju i kojoj vjeruju. Stoga skupština ima pred Jehovom odgovornost da zaštiti svoju djecu.

Dobro odgojena djeca uče biti poslušna svojim roditeljima, starješinama i drugim odraslima te ih poštovati (Efežanima 6:1, 2; 1. Timoteju 5:1, 2; Jevrejima 13:7). Bila bi to šokantna perverzija ako bi jedna od osoba kojima je povjeren autoritet zloupotrijebila to bezazleno povjerenje djeteta kako bi nju ili njega zavela ili prisilila da se podloži spolnom činu. Oni koji su na takav način bili seksualno zlostavljani često se godinama bore kako bi nadvladali emocionalnu traumu koja je rezultat toga. Zato je osoba koja seksualno zlostavlja dijete predmet ozbiljnog skupštinskog ukora i ograničenja. Ono što je važno nije njegov položaj kao osobe kojoj je povjeren autoritet, već neokaljana čistoća skupštine (1. Korinćanima 5:6; 2. Petrova 3:14).

Ako se osoba koja je seksualno zlostavljala dijete iskreno pokaje, ona će priznati mudrost primjenjivanja biblijskih načela. Ako uistinu nauči gnušati se nad onim što je zlo, ona će prezirati ono što je učinila i boriti se kako bi izbjegavala ponavljanje svog grijeha (Priče Salamunove 8:13; Rimljanima 12:9). Nadalje, ona će sigurno zahvaliti Jehovi na veličini njegove ljubavi zbog koje jedan pokajnički grešnik, kao što je ta osoba, još uvijek može obožavati našeg svetog Boga i nadati se da će biti među ‘pravednicima’ koji će zauvijek nastavati na Zemlji (Priče Salamunove 2:21).

[Bilješka]

[Istaknuta misao na stranici 28]

Iako Jehova oprašta pokajničkim grešnicima, njihovi postupci mogu imati posljedice koje se ne mogu izbjeći