Karizma — hvala čovjeku ili slava Bogu?

“VLADAR ne treba nadmašiti svoje podanike samo u tome da bude doista bolji od njih nego ih treba na neki način i očarati”, napisao je Ksenofont, slavni grčki general. Danas bi mnogi takvo ‘očaravanje’ nazvali karizmom.

Dakako, nemaju svi ljudski vladari karizmu. No oni koji je imaju koriste svoje sposobnosti kako bi u ljudima pobuđivali odanost i kako bi manipulirali masama zbog ostvarenja vlastitih ciljeva. Možda je najpoznatiji suvremeni primjer za to bio Adolf Hitler. “[Godine 1933] Hitler je za većinu Nijemaca imao — ili je uskoro trebao poprimiti — auru pravog karizmatskog vođe”, piše William L. Shirer u svojoj knjizi Uspon i pad Trećeg Reicha. “Sljedećih dvanaest burnih godina slijepo su ga slijedili kao da je imao sposobnost božanskog prosuđivanja.”

Povijest religije isto je tako puna karizmatskih vođa koji su poticali ljude da im budu odani, no koji su upropastili svoje sljedbenike. “Čuvajte se da vas ko ne prevari”, upozorio je Isus, “jer će mnogi doći u ime moje govoreći: ja sam Kr[i]st. I mnoge će prevariti” (Matej 24:4, 5). Karizmatski lažni Kristi nisu se pojavljivali samo u prvom stoljeću. Jim Jones se 1970-ih proglasio “mesijom Hrama naroda”. O njemu se govorilo kao o “karizmatskom svećeniku” koji ima “čudnu moć nad ljudima”, i 1978. izazvao je jedno od najvećih masovnih samoubojstava u povijesti.a

Karizma očigledno može biti opasan dar. Međutim, Biblija govori o drugačijoj vrsti dara, odnosno darova, koji dolaze od Boga a koji su dostupni svima i na korist svima. Grčka riječ za dar glasi khárisma i u Bibliji se pojavljuje 17 puta. Jedan je grecist definira kao ‘besplatan i nezaslužen dar, nešto što čovjek dobiva a da to nije zaslužio niti zavrijedio, nešto što je izraz Božje milosti i što čovjek nikada ne bi mogao postići niti posjedovati vlastitim naporima’.

Dakle, s biblijskog gledišta khárisma je dar dobiven zahvaljujući Božjoj nezasluženoj dobrohotnosti. Koji su neki od tih darova koje nam je Bog ljubazno dao? Kako ih možemo koristiti da bismo njemu donosili hvalu? Razmotrimo tri takva milostiva dara.

Vječni život

Najveći dar od svih nesumnjivo je dar vječnog života. Pavao je skupštini u Rimu pisao: “Jer je plata za grijeh smrt, a dar [khárisma] Božij je život vječni u Kr[i]stu Isusu Gospodinu našemu” (Rimljanima 6:23). Vrijedno je zapaziti da je “plata” (smrt) nešto što smo zaslužili, premda ne svojom voljom, svojom grešnom prirodom. S druge strane, vječni život koji nam omogućava Bog nešto je potpuno nezasluženo, nešto što nikada ne bismo mogli steći vlastitim zaslugama.

Dar vječnoga života treba cijeniti i dijeliti s drugima. Možemo pomagati ljudima da upoznaju Jehovu, da mu služe i da tako budu povlašteni dobivanjem dara vječnog života. U Otkrivenju 22:17 stoji: “Duh i nevjesta govore: dodji. I koji čuje neka govori: dodji. I ko je žedan neka dodje, i ko hoće neka uzme vodu života za badava.”

Kako možemo druge dovesti do te životodajne vode? Uglavnom tako da djelotvorno koristimo Bibliju u svojoj službi. Istina je da u nekim dijelovima svijeta ljudi malo čitaju ili rijetko razmišljaju o duhovnim stvarima; no ipak se uvijek pružaju prilike da se ‘probudi nečije uho’ (Izaija 50:4). Što se toga tiče, možemo imati povjerenje u motivirajuću snagu Biblije, “jer je živa riječ Božija, i jaka” (Jevrejima 4:12). Bilo da se radi o praktičnoj biblijskoj mudrosti, o utjesi i nadi koju pruža Biblija ili o objašnjenjima o smislu života koja ona daje, Božja Riječ može dirnuti ljude u srce i navesti ih da krenu putem koji vodi u život (2. Timoteju 3:16, 17).

Osim toga, literatura koja se temelji na Bibliji može nam pomoći da govorimo: “Dodji”! Prorok Izaija je prorekao da će tijekom ovog vremena duhovne tame ‘Jehova obasjati’ svoj narod (Izaija 60:2, NW). Publikacije Društva Watch Tower odražavaju taj Jehovin blagoslov i svake godine dovode tisuće ljudi Jehovi, Izvoru duhovnog prosvjetljenja. Na njihovim se stranicama ne ističu osobe. Kao što je objašnjeno u uvodu Kule stražare, “svrha Kule stražare je da veliča Jehovu Boga kao Suverenog Gospodara svemira. (...) Potiče nas da vjerujemo u Božjeg sada vladajućeg Kralja, Isusa Krista, čija prolivena krv otvara put ljudima za postizanje vječnog života.”

Jedna sestra, koja je punovremeni kršćanski propovjednik i koja već mnogo godina doživljava značajan uspjeh u svojoj službi, o vrijednosti Kule stražare i Probudite se! u pomaganju ljudima da se približe Bogu kaže sljedeće: “Kad osobe s kojima proučavam Bibliju počnu čitati Kulu stražaru i Probudite se! i uživati u tome, tada počinju brzo napredovati. Smatram da su časopisi neprocjenjiva pomoć u pomaganju ljudima da upoznaju Jehovu.”

Službene prednosti

Timotej je bio kršćanski učenik koji je dobio jedan drugi dar koji zaslužuje posebnu pažnju. Apostol Pavao mu je rekao: “Ne pusti u nemar dar [khárisma] u sebi koji ti je dan po proroštvu metnuvši starješine ruke na tebe” (1. Timoteju 4:14). O kakvom se daru radilo? Taj je dar predstavljao Timotejevo imenovanje za putujućeg nadglednika, službenu prednost koju je morao odgovorno izvršavati. Pavao u istom odlomku savjetuje Timoteja: “Pazi na čitanje, utješavanje i učenje. Pazi na sebe i na nauku, i stoj u tome; jer ovo čineći spašćeš i samoga sebe i one koji te slušaju” (1. Timoteju 4:13, 16).

I današnji starješine trebaju cijeniti svoje službene prednosti. Kao što je Pavao naglasio, jedan od načina da to čine jest da ‘paze na učenje’. Umjesto da oponašaju svjetovne karizmatske vođe, oni usmjeravaju pažnju na Boga, a ne na sebe. Isus, njihov Uzor, bio je izuzetan učitelj koji je nesumnjivo bio izuzetno privlačan kao osoba, no on je svu slavu ponizno dao svom Ocu. Izjavio je: “Moja nauka nije moja, nego onoga koji me je poslao” (Ivan 5:41; 7:16).

Isus je slavio svog nebeskog Oca tako što je koristio Božju Riječ kao autoritet za svoje učenje (Matej 19:4-6; 22:31, 32, 37-40). Pavao je također naglasio da se nadglednici trebaju ‘čvrsto držati vjerne riječi s obzirom na svoju umjetnost poučavanja’ (Titu 1:9, NW). Ako svoje govore čvrsto temelje na Pismima, starješine će ustvari govoriti poput Isusa: “Riječi koje vam ja govorim ne govorim od sebe” (Ivan 14:10).

Kako se starješine mogu ‘čvrsto držati vjerne riječi’? Tako da se u svojim govorima i točkama na sastancima usredotoče na Božju Riječ, da objašnjavaju i naglašavaju stavke koje koriste. Napadne usporedbe ili neke smiješne zgode, posebno ako su pretjerane, mogle bi odvratiti pažnju slušateljstva od Božje Riječi i skrenuti pažnju na govornikove sposobnosti. S druge strane, biblijski su reci ono što će doprijeti do srca slušateljstva i motivirati ga (Psalam 19:7-9; 119:40; usporedi Luku 24:32). Takvi govori skreću manje pažnje na ljude, a daju veću slavu Bogu.

Drugi način na koji starješine mogu postati djelotvorniji učitelji jest taj da uče jedni od drugih. Kao što je Pavao pomagao Timoteju, tako i starješine mogu pomagati jedan drugome. “Gvoždje se gvoždjem oštri, tako čovjek oštri lice prijatelja svojega” (Priče Salamunove 27:17; Filipljanima 2:3). Starješinama koristi izmjena misli i prijedloga. Jedan je nedavno imenovani starješina objasnio to ovako: “Jedan iskusan starješina uzeo si je vremena da bi mi pokazao kako sastavlja javno predavanje. Dok se pripremao, koristio je retorička pitanja, usporedbe, primjere ili kratka iskustva, kao i odlomke iz Pisama koje je pažljivo istražio. Od njega sam naučio kako moji govori mogu postati raznoliki da bih izbjegao suhoparno, monotono iznašanje.”

Svi mi koji se radujemo službenim prednostima, bez obzira na to jesmo li starješine, sluge pomoćnici ili pioniri, trebali bismo cijeniti svoj dar. Pavao je neposredno prije svoje smrti podsjetio Timoteja da ‘podgrijava dar [khárisma] Božji koji je u njemu’, a to je u Timotejevom slučaju uključivalo neki poseban dar duha (2. Timoteju 1:6). U domovima Izraelaca vatra se obično sastojala samo od žeravice. Žeravica se mogla ‘podgrijati’ kako bi se rasplamsala vatra i oslobodilo više topline. Stoga se i nas hrabri da svim srcem i svom snagom izvršavamo svoje zadatke, potičući, poput vatre, svaki duhovni dar koji nam je povjeren.

Duhovni darovi koje treba dijeliti

Pavla je ljubav prema braći u Rimu navela da piše: “Želim vidjeti vas, da vam dam kakav duhovni dar [khárisma] za vaše utvrdjenje, to jest, da se s vama utješim vjerom općom, i vašom i mojom” (Rimljanima 1:11, 12). Pavao je smatrao da je naša sposobnost da jačamo vjeru drugih onim što im govorimo duhovni dar. Izmjena takvih duhovnih darova treba dovesti do podupiranja vjere i međusobnog ohrabrenja.

A to nam je sigurno potrebno. U ovom zlom sustavu u kojem živimo svi se na neki način suočavamo sa stresom. No redovita izmjena ohrabrenja može nam pomoći da istrajemo. Princip izmjene ohrabrenja — i davanja i primanja — važan je da bismo sačuvali duhovnu snagu. Istina je da svi s vremena na vrijeme trebamo ohrabrenje, no svi mi isto tako možemo izgrađivati jedni druge.

Ako smo pažljivi i ako primjećujemo suvjernike koji su obeshrabreni, ‘mogli bismo utješavati one koji su u svakoj nevolji utjehom kojom nas same Bog utješava’ (2. Korinćanima 1:3-5). Grčka riječ koja se koristi za utjehu (paráklesis) doslovno znači “pozivanje na nečiju stranu”. Ako se nađemo uz nekog brata ili sestru i ponudimo im pomoć kad je to potrebno, možemo biti sigurni da ćemo i mi isto tako dobiti podršku punu ljubavi kad nama bude potrebna (Propovjednik 4:9, 10; usporedi Djela apostolska 9:36-41).

Velika su pomoć i pastirski posjeti koje starješine s ljubavlju obavljaju. Iako se posjeti ponekad vrše da bi se dao biblijski savjet o nečemu čemu je potrebno pokloniti pažnju, većina je pastirskih posjeta prilika za pružanje ohrabrenja, ‘da se utješavaju srca’ (Kološanima 2:2). Kad nadglednici vrše takve posjete kojima jačaju vjeru, oni zaista daju duhovni dar. Oni, poput Pavla, otkrivaju da je ovaj jedinstveni oblik davanja vrijedan i to u njima stvara ‘čežnju’ za braćom (Rimljanima 1:11, NW).

Tako je bilo i s jednim starješinom iz Španjolske, koji priča sljedeće iskustvo: “Ricardo, 11-godišnji dječak, nije baš pokazivao zanimanje za sastanke i općenito za skupštinu. Zato sam zamolio Ricardove roditelje da mi dopuste da posjetim njihovog sina, na što su oni spremno pristali. Živjeli su u brdima udaljenima od moje kuće oko sat vremena vožnje. Ricardo je očigledno bio zadovoljan kad je vidio koliko sam se zanimao za njega i odmah je pozitivno reagirao. Ubrzo je postao nekršteni objavitelj i energičan član skupštine. Više nije bio tako stidljiv, već je postao veseliji i otvoreniji. Više njih iz skupštine je pitalo: ‘Što se dogodilo s Ricardom?’ Činilo se kao da su ga prvi put primijetili. Kad razmislim o tom presudnom pastirskom posjetu, mislim da sam ja dobio više nego Ricardo. Kad ulazi u Dvoranu Kraljevstva, njegovo lice blista i odmah žuri da me pozdravi. Prava je radost gledati njegov duhovni napredak.”

Pastirski posjeti poput ovog nesumnjivo su bogato blagoslovljeni. Takvi su posjeti u skladu s Isusovom molbom: “Pasi ovce moje” (Ivan 21:16). Starješine svakako nisu jedini koji mogu davati takve duhovne darove. Svi u skupštini mogu poticati druge na ljubav i dobra djela (Jevrejima 10:23, 24). Kao što su planinari koji se penju na neku planinu povezani konopcem, tako smo i mi povezani duhovnim vezama. Ono što činimo i kažemo neminovno utječe na druge. Zajedljiva primjedba ili oštra kritika mogu oslabiti veze koje nas ujedinjuju (Efežanima 4:29; Jakov 3:8). S druge strane, birane riječi ohrabrenja i pomoć pružena s ljubavlju mogu pomoći našoj braći da svladaju poteškoće. Tako ćemo dijeliti duhovne darove trajne vrijednosti (Priče Salamunove 12:25).

Odražavati Božju slavu u punijoj mjeri

Sasvim je jasno da svaki kršćanin ima određenu mjeru karizme. Darovana nam je neprocjenjiva nada u vječni život. Pored toga, imamo duhovne darove koje možemo međusobno dijeliti. A možemo se truditi i da potičemo ili pobuđujemo druge da si postavljaju ispravne ciljeve. Neki imaju dodatne darove u obliku službenih prednosti. Svi su ti darovi dokaz Božje nezaslužene dobrohotnosti. Budući da je svaki dar koji možda imamo nešto što smo dobili od Boga, sigurno nemamo razloga da se hvalimo (1. Korinćanima 4:7).

Budući da smo kršćani, trebali bismo se pitati: ‘Hoću li koristiti karizmu u onoj mjeri u kojoj je imam da bih donosio slavu Jehovi, Davatelju “svakog dobrog dara i svakog savršenog poklona”? (Jakov 1:17). Hoću li oponašati Isusa i služiti drugima u skladu sa svojim mogućnostima i okolnostima?’

Apostol Petar rezimira našu odgovornost u tom pogledu: “Služite se medju sobom, svaki darom [khárisma] koji je primio, kao dobri pristavi različne blagodati Božije. Ako ko govori, neka govori kao riječi Božije; ako ko služi, neka služi kao po moći koju Bog daje; da se u svačemu slavi Bog kroz Isu[sa Kri]sta” (1. Petrova 4:10, 11).

[Bilješka]

[Zahvala na stranici 23]

Corbis-Bettmann

UPI/Corbis-Bettmann