“Moje ljubljeno i vjerno dijete u Gospodinu”

TIMOTEJ je odlučno koračao putem udaljavajući se sve više od svog doma. Upravio je pogled preda se razmišljajući o onome što ga čeka. Pratio je svoje suputnike dok su prelazili polja koja je tako dobro poznavao. Za njima je polako nestajala Listra, gradić smješten navrh brežuljka usred jedne doline. Timotej se nasmiješio kad je pomislio na majku i baku, koje su sjale od ponosa i skrivale suze dok su gledale kako odlazi. Da li da se okrene i mahne im još jednom, posljednji put?

Apostol Pavao povremeno bi se okrenuo Timoteju i nasmiješio mu se kako bi ga ohrabrio. Znao je da je mladić još uvijek pomalo stidljiv, ali bio je sretan kad je vidio s kolikim oduševljenjem i žarom služi Bogu. Timotej je bio vrlo mlad, imao je tek dvadesetak godina, i silno je poštovao i volio Pavla. Sada je s Pavlom, tim energičnim i bogobojaznim čovjekom, krenuo na putovanje koje će ga odvesti daleko od doma. Trebali su putovati pješice i brodom, a na putu su ih čekale brojne opasnosti. Timotej nije mogao znati hoće li ikada više vidjeti svoj dom.

Što ga je navelo da se odluči za takav način života? Koji bi blagoslovi mogli nadoknaditi sve ono čega se odrekao? Kako se mi možemo ugledati na tog mladića koji je imao jaku vjeru u Boga?

Vratimo se sada dvije ili tri godine unatrag. Timotej je, po svoj prilici, odrastao u Listri, gradiću smještenom u seoskom području, u zabačenoj dolini koja je obilovala vodom. Stanovnici Listre vjerojatno su razumjeli grčki, ali njihov je jezik bio likaonski. Jednog se dana taj miran gradić uskomešao. Naime, onamo su stigla dvojica kršćanskih misionara, apostol Pavao i njegov suradnik Barnaba. Doputovali su iz Ikonija, obližnjeg grada koji je bio nešto veći od Listre. Dok su tako propovijedali na javnim mjestima, Pavao je ugledao jednog uzetog čovjeka koji je pokazao da ima jaku vjeru. Stoga je napravio čudo i izliječio ga! (Djela apostolska 14:5-10).

Izgleda da su mnogi Listrani vjerovali u drevne legende o bogovima koji su u prošlosti navodno došli u njihov kraj prerušeni u ljude. Tako su mislili da je Pavao Hermes, a Barnaba Zeus! Ta dvojica poniznih kršćana jedva su uspjela zaustaviti narod da im ne prinese žrtve (Djela apostolska 14:11-18).

No neki Listrani nisu taj događaj protumačili kao posjet mitskih poganskih bogova, nego su shvatili da su Pavao i Barnaba stvarni ljudi koji su im došli govoriti o prekrasnim stvarima. Jedna od njih bila je Eunika, Židovka udana za Grkaa koji nije bio njene vjere. Ona je, zajedno sa svojom majkom Loidom, oduševljeno i radosno slušala Pavla i Barnabu. Napokon su čule vijest koju je žarko želio čuti svaki bogobojazni Židov — Mesija je došao i ispunio mnoga proročanstva koja su o njemu zapisana u svetim spisima.

Pavlov posjet sigurno je ostavio snažan dojam na Timoteja. Majka i baka još su ga “od ranog djetinjstva” poučavale da cijeni i voli svete spise, odnosno hebrejski dio Biblije (2. Timoteju 3:15). I on je poput njih shvatio da Pavao i Barnaba govore istinu o Mesiji. Osim toga, čuo je da je Pavao izliječio uzetog čovjeka. Timotej je tog čovjeka vidio vjerojatno bezbroj puta na ulicama Listre, a sada ga je prvi put vidio kako hoda! Nije nikakvo čudo što su Eunika i Loida postale kršćanke i što im se Timotej kasnije pridružio. I u naše vrijeme roditelji te bake i djedovi mogu puno naučiti od Eunike i Loide. Možete li i vi dobro utjecati na djecu i mlade?

Stanovnici Listre koji su postali kršćani zasigurno su bili oduševljeni kad su čuli čemu se mogu nadati Kristovi sljedbenici. No uskoro su saznali i da moraju biti spremni podnijeti neke žrtve ako žele biti njegovi učenici. Naime, Židovi iz Ikonija i Antiohije koji su se fanatično protivili kršćanima došli su u Listru i nahuškali povodljivo mnoštvo da se okrene protiv Pavla i Barnabe. Ubrzo je nasilna svjetina napala Pavla i zasula ga kamenjem. Kad se srušio na zemlju, odvukli su ga izvan grada i ostavili ondje misleći da je mrtav (Djela apostolska 14:19).

No učenici iz Listre otišli su do njega i okružili ga. Sigurno su osjetili veliko olakšanje kad su vidjeli da daje znakove života! Pavao je potom ustao i hrabro se vratio u Listru. Sutradan su on i Barnaba otišli u Derbu kako bi ondje nastavili propovijedati. Nakon što su i ondje pomogli mnogima da postanu Kristovi učenici, ponovno su se izložili opasnosti i vratili u Listru. Zašto su to učinili? Biblijski izvještaj kaže da su se vratili kako bi jačali učenike “hrabreći ih da ostanu u vjeri”. Mladi Timotej nesumnjivo je bez daha slušao kako Pavao i Barnaba poučavaju te kršćane da ih čeka veličanstvena nagrada zbog koje se isplati podnositi nevolje. Rekli su im: “Kroz mnoge nevolje ući ćemo u kraljevstvo Božje” (Djela apostolska 14:20-22).

Timotej se uvjerio da Pavao, u skladu s tim riječima, hrabro podnosi nevolje kako bi objavljivao dobru vijest. Bio je svjestan toga da bi stanovnici Listre mogli i njega progoniti te da bi mu se i vlastiti otac mogao protiviti ako krene Pavlovim stopama. No Timotej nije htio dopustiti da to utječe na njegovu odluku i određuje kako će služiti Bogu. I danas ima mnogo mladih koji su nalik Timoteju. Oni postupaju mudro i biraju prijatelje koji imaju jaku vjeru i koji će ih hrabriti i jačati. Osim toga, oni ne dopuštaju da ih protivljenje ili ruganje spriječi da služe pravom Bogu.

Već smo spomenuli da je Pavao drugi put posjetio Listru vjerojatno dvije ili tri godine nakon prvog posjeta. Timotejeva obitelj sigurno je bila oduševljena kad je Pavao stigao, ovaj put u pratnji učenika Sile. I Pavao se zacijelo radovao ponovnom dolasku. Sada je imao prilike vidjeti kako napreduje sjeme istine koje je bio posijao u tom gradu. Loida i njena kći Eunika u međuvremenu su postale vjerne kršćanke pune “nelicemjerne vjere”, kakvu je Pavao izuzetno cijenio (2. Timoteju 1:5). A što je bilo s mladim Timotejem?

Pavao je čuo da je mladić jako sazrio otkako ga je zadnji put vidio. “O njemu su dobro govorila braća”, i to ne samo u Listri nego i u Ikoniju, koji se nalazio preko 30 kilometara sjeveroistočno od Listre (Djela apostolska 16:2). Kako je došao na dobar glas?

Majka i baka još su ga “od ranog djetinjstva” poučavale svetim spisima, koji su sadržavali i brojne korisne, praktične savjete za mlade (2. Timoteju 3:15). Jedan takav savjet glasi: “Sjećaj se Velikog Stvoritelja svojega u danima mladosti svoje” (Propovjednik 12:1). Za Timoteja su te riječi poprimile puno dublje značenje otkako je postao kršćanin. Uvidio je da je propovijedanje dobre vijesti o Božjem Sinu, Isusu Kristu, najbolji način da pokaže da se sjeća svog Velikog Stvoritelja. S vremenom je uspio svladati stidljivost, koja mu je otežavala propovijedanje, i naučio je odvažno objavljivati dobru vijest o Isusu.

Starješine koji su predvodili skupštine u Listri i Ikoniju primijetili su njegov napredak. Sigurno su bili dirnuti promatrajući tog mladića kako duhovno izgrađuje i hrabri sve oko sebe. No još je važnije da je Timoteja zapazio Jehova. Pod Božjim su nadahnućem o Timoteju bila izrečena neka proročanstva, koja su vjerojatno govorila o tome na koji će način jednog dana služiti u mnogim skupštinama. Kad je Pavao drugi put došao u Listru, uvidio je da bi mu Timotej mogao biti koristan suradnik na misionarskim putovanjima. Braća u Listri složila su se s tim. Položili su ruke na njega, pokazujući tako da je imenovan za posebnu službu Jehovi (1. Timoteju 1:18; 4:14).

Timotej se vjerojatno osjećao nedoraslim odgovornom zadatku koji je dobio i možda se bojao da neće opravdati veliko povjerenje koje mu je bilo ukazano. Ipak, bio je spreman poći s Pavlom.b No kako je Timotejev otac, koji nije bio kršćanin, reagirao kad je čuo da je njegov sin odlučio propovijedati evanđelje po dalekim krajevima? On je sigurno imao sasvim drugačije planove za svog sina. A što su o tome mislile Timotejeva majka i baka? Jesu li bile ponosne na njega? Jesu li istovremeno pokušavale sakriti koliko se brinu za njegovu sigurnost? Ne bi bilo ništa neobično da su se tako osjećale.

U svakom slučaju, Timotej je krenuo na put. Kao što je opisano na početku članka, tog jutra započelo je novo poglavlje njegovog života — otada je putovao s apostolom Pavlom i propovijedao evanđelje. Dok je koračao prašnjavim putevima i gazio preko livada, njegov grad i dom sve su se više gubili u daljini. Nije znao što ga sve čeka na tom putu. Nakon što su cijeli dan pješačili, Timotej, Pavao i Sila stigli su u Ikonij. Timotej je promatrao kako Pavao i Sila prenose tamošnjim vjernicima najnovije odredbe koje je donijelo vodeće tijelo u Jeruzalemu i kako jačaju njihovu vjeru (Djela apostolska 16:4, 5). No to je bio tek početak njihove suradnje.

Posjetivši skupštine u Galaciji, misionari su skrenuli sa širokih, popločenih rimskih puteva i pješačili stotinama kilometara prostranim frigijskim visoravnima prema sjeveru, a zatim prema zapadu. Pod vodstvom Božjeg svetog duha otišli su u Troadu, ukrcali se na brod i otplovili za Makedoniju (Djela apostolska 16:6-12). Dotad je Pavao već imao prilike vidjeti da mu je Timotej od velike pomoći. Timotej je bio toliko pouzdan da ga je mogao ostaviti sa Silom u Bereji (Djela apostolska 17:14). Čak ga je samog poslao u Solun. Timotej je ondje jačao vjeru tamošnjih kršćana postupajući po uzoru na svoje iskusne suradnike od kojih je marljivo učio (1. Solunjanima 3:1-3).

Pavao je kasnije o Timoteju napisao: “Nemam nikoga drugog poput njega tko bi se istinski brinuo za vašu dobrobit” (Filipljanima 2:20). Pavao je to rekao s razlogom. Timotej je bio na dobrom glasu zato što je naporno radio, ponizno služio svojoj braći i ostao vjeran u teškim kušnjama. On je divan primjer mladima u naše vrijeme. Mladi, uvijek imajte na umu da upravo o vama uvelike ovisi kakav će vas glas pratiti. Bude li vam Jehova na prvom mjestu u životu i budete li se s drugima ophodili ljubazno i s poštovanjem, steći ćete dobar glas.

Timotej je tijekom 14 godina jako puno surađivao sa svojim prijateljem, apostolom Pavlom. Zajedno su se našli u mnogim opasnim situacijama, ali doživjeli su i mnoge radosne trenutke (2. Korinćanima 11:24-27). Jednom prilikom Timotej je čak bio u zatvoru zbog svoje vjere (Hebrejima 13:23). Poput Pavla, osjećao je duboku, snažnu ljubav prema braći i sestrama u vjeri i iskreno se brinuo za njih. Pavao je stoga napisao da se sjeća Timotejevih suza (2. Timoteju 1:4). Izgleda da je Timotej, kao i Pavao, naučio plakati “s onima koji plaču”, odnosno uživljavao se u njihovu situaciju kako bi ih mogao bolje ohrabriti i utješiti (Rimljanima 12:15). Potrudimo se i mi razumjeti druge!

Kao što se moglo i očekivati, Timotej je s vremenom postao izvanredan kršćanski starješina. Pavao mu je dao zadatak da posjećuje skupštine kako bi jačao i hrabrio suvjernike. No osim toga povjerio mu je dužnost da muškarce koji udovoljavaju potrebnim zahtjevima imenuje za starješine i sluge pomoćnike (1. Timoteju 5:22).

Pavao je jako volio Timoteja i davao mu je korisne smjernice i očinske savjete. Poticao ga je da razvija svoje duhovne darove i da napreduje u duhovnom pogledu (1. Timoteju 4:15, 16). Upozoravao ga je da se ne smije ustručavati odlučno zastupati ono što je ispravno samo zato što je mlad i pomalo stidljiv (1. Timoteju 1:3; 4:6, 7, 11, 12). Čak mu je savjetovao što da poduzme “radi želuca i svojih čestih bolesti” (1. Timoteju 5:23).

Kad je Pavao shvatio da mu se bliži kraj i da će uskoro biti pogubljen, pod Božjim je nadahnućem napisao Timoteju posljednje pismo. U njemu je napisao i ove dirljive riječi: “Učini sve što možeš da što prije dođeš k meni!” (2. Timoteju 4:9). Pavao je jako volio Timoteja, čak je rekao da je on njegovo “ljubljeno i vjerno dijete u Gospodinu” (1. Korinćanima 4:17). Stoga ne čudi što je htio da njegov prijatelj bude uz njega u posljednjim danima njegovog života. Da li drugi traže od nas utjehu kad ih zadesi neka nevolja? Dobro je da razmislimo o tome.

Je li Timotej uspio doći do Pavla na vrijeme? Biblija o tome ne govori. No znamo da se uvijek trudio pružiti utjehu i ohrabrenje, kako Pavlu tako i drugima. Živio je u skladu sa značenjem svog imena — “onaj koji iskazuje čast Bogu”. Zahvaljujući svojoj vjeri ostavio je svima nama, i mladima i starijima, izvanredan primjer koji trebamo oponašati.