Što učiniti ako propovjednik griješi?

LOŠE vladanje religioznih vođa danas privlači pažnju javnosti više nego ikada prije. Protestanti su dovedeni u neugodnu situaciju skandaloznim vladanjem TV-propovjednikâ. Nakon što je jedan televizijski evangelist nedavno bio uhvaćen sa prostitutkom po drugi put u tri godine, obavijestio je svoje sljedbenike da mu je Bog rekao da njegovo ponašanje nije ničija tuđa briga, nego samo njegova vlastita.

Izvještavajući o 25-godišnjoj studiji, časopis Time je rekao: “Bivši benediktinski redovnik (...) procjenjuje da polovica od 53 000 rimokatoličkih svećenika u Sjedinjenim Državama krši svoj zavjet celibata.” Osim toga, novinski izvještaj za 1990. o broju kanadskih svećenika koji su osuđeni zbog seksualnog zloupotrebljavanja djece kaže: “Crkveni vođe su ili ignorirali, odbacivali ili nedjelotvorno reagirali na pritužbe u vezi seksualne zloupotrebe, iako su primali takve pritužbe od žrtava, župljana, policije, socijalnih radnika i drugih svećenika.”

“Sve do nedavno”, kaže Time, “svećenici koji su griješili jednostavno su bili premješteni iz župe u župu.” Ali sada kad su žrtve svećeničkog lošeg vladanja sudskim putem zatražile naknadu od 300 milijuna američkih dolara u Sjedinjenim Državama, svećenike se često šalje na psihijatrijsko liječenje prije nego se vrate u vjersku službu.

Što se treba učiniti ako propovjednik, svećenik ili starješina griješi? Koje vodstvo pruža Biblija o tome kako postupati sa takvim žalosnim lošim vladanjem? Ispitajmo dva ključna biblijska citata — Titu 1:7 i 1. Timoteju 3:2.

Mora biti “bez optužbe”

Biblija kaže: “Nadglednik [“biskup”, The New American Bible (katolički prijevod)] mora biti bez optužbe kao Božji upravitelj” (Titu 1:7, NW). Pavao je ovu zapovijed dao Titu kad ga je zadužio da imenuje starješine u kretskim skupštinama. Međutim, što je apostol mislio?

Izraz “bez optužbe” prijevod je grčke riječi anégkletos. Komentirajući tu riječ, The New International Dictionary of New Testament Theology navodi: “Anenklētos pripada pravnom okviru optužbe na sudu, i podrazumijeva ponašanje koje je bez prigovora, protiv kojeg se ne može iznijeti optužba.” Dakle, prošlost osobe mora biti čista prije nego je imenovan za starješinu; on ne bi mogao biti pod prigovorom, ili podložan optužbi. A samo ako je ostao bez opravdane optužbe, starješina može ostati u službi. (Usporedi 1. Timoteju 3:10.)

Ne samo da starješina treba pružiti vodstvo u skupštini, nego on treba i služiti skupštini. On treba prihvatiti odgovornost za svoje upraviteljstvo. On je Božji upravitelj; on pase Božje ovčice. Dakle, on je u prvom redu odgovoran Vlasniku stada, Jehovi, a zatim ljudima nad kojima mu je Bog dao odgovornost nadgledavanja (1. Petrova 5:2, 3).

Mora biti “besprijekoran”

Biblija kaže: “Nadglednik [“biskup”, NAB] treba stoga biti besprijekoran” (1. Timoteju 3:2, NW). Grčka riječ anepílemptos prevedena je sa “besprijekoran” i doslovno znači “koji se ne smije dirati”. Drugim riječima, u životu nadglednika ne bi smjelo biti ništa što bi optužitelj mogao uzeti i upotrijebiti protiv njega. Proširujući značenje te grčke riječi Theological Dictionary of the New Testament kaže da nadglednika “ne mogu napasti (čak ni ne-kršćani) zbog njegovog moralnog vladanja”.

Bog postavlja visoka mjerila za one koji nadgledaju njegov narod i poučavaju njegovu Riječ. Jakov je rekao o sebi i drugim starješinama: ‘Bit ćemo teže suđeni.’ A Isus je naveo ovo vodeće načelo: “Komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati” (Jakov 3:1; Luka 12:48, St).

Stoga, ako kršćanski nadglednik očito griješi ali se kaje, mogao bi ostati članom skupštine, no treba biti razriješen svoje službe nadglednika. Više nije besprijekoran. Može potrajati godinama dok povrati dobar ugled tako da bi ponovo bio bez optužbe. Njegov se slučaj može usporediti sa slučajem Ezehijinog upravitelja, Sobne. Zbog njegovog neispravnog vladanja Jehova ga je ukorio riječima: “Lišit ću te tvoje službe, otjerat te sa tvog mjesta.” No, Sobna je kasnije sigurno povratio svoj dobar ugled jer čitamo da je ponovo bio u kraljevoj službi kao tajnik (Izaija 22:15-22; 36:3, St).

Što ako se propovjednik ne kaje?

Mnoge religije kršćanstva tolerirale su propovjednike koji prakticiraju grijeh. Godine 1459. kardinal Rodrigo Borgia postao je papinski vice-kancelar, najveća administrativna služba u katoličkoj Kuriji. Zbog njegovog ozloglašenog nemorala, papa Pio II ga je ukorio. Pa ipak, iako je postao otac četvero nezakonite djece, godine 1492. kolegij kardinala izabrao ga je na papinsko prijestolje! Nastavio je sa svojom skandaloznom karijerom kao papa Aleksandar VI. Toleriranje nepokajničkih, razvratnih propovjednika kroz cijelu povijest nazovikršćanstva nesumnjivo je pridonijelo pokvarenosti koju vidimo u njemu danas. Što se, dakle, treba učiniti ako se propovjednik ne kaje?

Kršćanski propovjednik koji prakticira ozbiljan grijeh i ne pruža dokaz o pokajanju treba se isključiti iz skupštine. Apostol Pavao je napisao: “Prestanite se kretati u društvu s bilo kim koga se naziva bratom koji je bludnik ili pohlepna osoba ili idolopoklonik ili klevetnik ili pijanica ili otimač, s takvim nemojte niti jesti. (...) ‘Uklonite zlog čovjeka između sebe’ ” (1. Korinćanima 5:11-13, NW).

Odlučna akcija štiti ugled skupštine i odvaja je od onih koji ‘javno izjavljuju da poznaju Boga ali koji ga se odriču svojim djelima’. Način na koji neka religija postupa s problemom propovjednika koji griješi pomoći će vam da razaznate je li ta religija zaista kršćanska (Titu 1:16, NW; Matej 7:15, 16).

[Slika na stranici 22]

Papa Aleksandar VI

[Zahvala]

Alinari/Art Resource, N.Y.