Svjedoči za Jehovu i ne umaraj se
“Dobro promotrite onoga koji je podnio takve protivne riječi od grešnika ... da se ne umorite i da vam duše ne malaksaju” (JEVREJIMA 12:3, NS).
1, 2. Kako je Isus uvjerio svoje učenike da je uskrsnuo?
“VIDJELA sam Gospodina!” Ovim je riječima koje pobuđuju pažnju Marija Magdalena prenijela vijest o Isusovu uskrsnuću (Ivan 20:18, NS). Bilo je to na početku vremenskog razdoblja od 40 dana, punog uzbudljivih događaja za Kristove učenike, koji su prije toga bili ožalošćeni radi njegove smrti.
2 Isus nije želio ostaviti svoje učenike u sumnji po pitanju je li on zaista živ. Stoga je, prema Lukinu izvještaju, “njima poslije svoje muke također pružio mnoge dokaze da je živ; ukazivao im se četrdeset dana” (Djela apostolska 1:3, St). I doista “se ukazao braći kojih je bilo zajedno više od pet stotina” (1. Korinćanima 15:6, St). Više nije bilo mjesta sumnji. Isus je živio!
3. Koje su pitanje u vezi Kraljevstva postavili Isusovi učenici, i zašto ih je odgovor iznenadio?
3 Isusovi učenici su tada mislili samo na jedno, zemaljsko “Božje Kraljevstvo”, koje bi bilo ponovo uspostavljeno u Izraelu (Luka 19:11; 24:21). Stoga su upitali Isusa: “Gospodine, hoćeš li sada ponovo uspostaviti kraljevstvo Izraelovo?” Njegov odgovor ih je nesumnjivo iznenadio, jer on je rekao: “Ne pripada vama da znate vremena i razdoblja koja je Otac postavio u svoju nadležnost; no primit ćete silu kad sveti duh dođe na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu i po čitavoj Judeji i Samariji, sve do najudaljenijeg dijela zemlje” (Djela apostolska 1:6-8, NS). Kakvog li izazovnog zadatka za učenike! I kakve li odgovornosti! Kako će im biti moguće svladati taj zadatak? Ubrzo su na iznenađujuć način dobili odgovor.
Prihvatiti izazov
4. Opiši što se dogodilo Pedeseti dan?
4 Luka izvještava: “Kad napokon dođe Pedeseti dan, svi bijahu skupljeni na istom mjestu. Tad iznenada dođe neka huka, kao kad puše silan vjetar, pa ispuni svu kuću u kojoj su boravili. I ukazaše im se jezici kao od plamena, i razdijeliše se te nad svakog od njih siđe po jedan. Svi se oni napuniše Duha svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore.” Huka je bila tako glasna da je pobudila pažnju množice Židova koji su se povodom svečanosti našli u Jeruzalemu. Bili su zapanjeni da čuju ‘na svojim jezicima o veličanstvenim Božjim djelima’ (Djela apostolska 2:1-11, St).
5. U kojoj se mjeri uskoro ispunilo Isusovo proročanstvo iz Djela apostolskih 1:8?
5 Petar je ne gubeći vrijeme održao snažan govor u kojem je izvan svake sumnje na uzvišen način dokazao da je ‘Isus Nazarećanin’ kojeg su oni pribili na stup, bio “Gospodin” kojeg je David prorekao riječima: “‘Reče [Jehova] Gospodinu mome: Sjedi mi s desne strane, dok ne učinim tvoje neprijatelje podnožjem nogama tvojim’”. Ljudi koji su slušali Petra bili su duboko potreseni u svojim srcima, pa su upitali: “Braćo, što da činimo?” Petar im je odgovorio pozivom: “Obratite se... Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha.” I što je bio rezultat? Tri tisuće krštenih! (Djela apostolska 2:14-41, St). I tako je započelo djelo svjedočenja u Jeruzalemu. Potom se djelovanje proširilo na cijelu Judeju, zatim na Samariju i konačno “sve do najudaljenijeg dijela zemlje”. Širenje se odvijalo tako brzo da je apostol Pavao oko 60. n. e. mogao reći kako je dobra vijest “propovijedana svakom stvorenju pod nebom” (Kološanima 1:23, St).
Širenje Kraljevstva i progonstvo
6, 7. (a) Kako je u prvom stoljeću širenje išlo ruku pod ruku s proganjanjem kršćana? (b) Koja se hitna potreba pojavila među kršćanima u Jeruzalemu, i kako im je bilo pomognuto?
6 Nedugo nakon Pentekosta 33. n. e., učenici su imali dobrog razloga sjetiti se sljedećih Isusovih riječi: “Rob nije veći od svoga gospodara. Ako su progonili mene progonit će i vas” (Ivan 15:20, NS). Židovski vođe bili su bijesni gledajući kako se ‘Riječ Božja širila bez prestanka, a broj je učenika u Jeruzalemu silno rastao’. Tada je na temelju lažnih optužbi uslijedilo kamenovanje učenika Stjepana. To je izgleda bio signal na kojeg su mnogi čekali, jer “onoga istog dana nastade velik progon Crkve u Jeruzalemu, te se svi kršćani, osim apostola, raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim” (Djela apostolska 6:7; 7:58-60; 8:1, St).
7 Val progonstva prolazno je popustio, no ubrzo nakon toga Herod Agripa I. dao je ubiti apostola Jakova. Petar je bio bačen u zatvor, odakle ga je oslobodio jedan anđeo. Nešto kasnije zavladalo je siromaštvo među braćom u Jeruzalemu, pa su im braća u vjeri iz drugih mjesta priskočila u pomoć (Djela apostolska 9:31; 12:1-11; 1. Korinćanima 16:1-3). Kad je apostol Pavao došao u Jeruzalem, tu je vladao religiozni fanatizam i množica je vikala: “Makni takvog stvora sa zemlje! On ne smije živjeti!” (Djela apostolska 22:22, St). Sigurno je kršćanima u Jeruzalemu i Judeji bilo potrebno mnogo ohrabrenja da bi mogli vjerno nastaviti s objavljivanjem Kraljevstva. Isus je obećao svojim učenicima “duh sveti koga će Otac poslati u moje ime”, i koji će djelovati kao “pomoćnik” (Ivan 14:26, NS). No, kako će se Otac pobrinuti za potrebnu pomoć ili utjehu? Odgovor leži djelomično u tome što je upotrijebio apostola Pavla kao svog slugu.
Pavlovo pismo Jevrejima
8. (a) Što je potaknulo Pavla da napiše pismo Jevrejima? (b) Na koji aspekt njegova pisma ćemo se sada usredotočiti, i zašto?
8 Oko godine 61. n. e. Pavao je u Rimu zatvoren, ali je njemu bilo poznato što proživljavaju njegova braća u Jeruzalemu. Zato je pod vodstvom Jehovinog duha u pravo vrijeme napisao pismo Jevrejima (Hebrejima). Ono je prožeto brigom i ljubavlju za njegovu hebrejsku braću i sestre. Pavao je znao što im je potrebno da bi ojačali svoju vjeru u Jehovu, svog Pomoćnika, i svoje povjerenje u njega. Tada će moći ‘ustrajno trčati trku koja je postavljena pred njih’ i s pouzdanjem reći: “Jehova je moj pomoćnik; neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek?” (Jevrejima 12:1; 13:6, NS). Mi se sada želimo usredotočiti na taj aspekt pisma Jevrejima (poglavlja 11 do 13). Zašto? Zato jer se Jehovini svjedoci danas nalaze u jednakom položaju kao kršćani onog vremena.
9. S kojim su pitanjem, poput kršćana prvog stoljeća, suočeni danas kršćani, i samo kako ga je moguće riješiti?
9 U našem su naraštaju mnoštva ljudi povoljno reagirala na vijest o Kraljevstvu, predala se Jehovi i krstila kao njegovi Svjedoci. Ali, širenje pravog obožavanja donijelo je sa sobom i žestoko progonstvo, pa su mnogi kršćani poput nekoć Stjepana, Jakova i drugih vjernih Svjedoka prvog stoljeća, čak izgubili svoje živote. Konačno, i danas se radi o jednakom pitanju kao tada: Tko će opstati u kušnji besprijekornosti naočigled rastućeg protivljenja vijesti o Kraljevstvu? Tko će moći hrabro pogledati u oči zastrašujućim događajima kad uskoro na sadašnji naraštaj provali neusporediva “velika nevolja”? (Matej 24:21). Odgovor glasi: Svi koji su odlučni boriti se za “plemenitu bitku vjere”, svi koji su “čvrsti u vjeri”. To su oni koji će na kraju moći reći: “A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera” (1. Timoteju 6:12; 1. Petrova 5:9; 1. Ivanova 5:4, St).
Izvući korist iz vjernih primjera
10. (a) Što je vjera? (b) Što je mislio Bog o muževima i ženama vjere staroga doba?
10 Što je vjera? Pavlov odgovor glasi: “Vjera je zajamčeno očekivanje stvari kojima se nadamo, jasno dokazivanje stvarnosti, iako ih ne vidimo. Jer kroz nju su muževi starog doba primili svjedočanstvo” (Jevrejima 11:1, 2, NS). Pavao potkrepljuje svoju definiciju vjere, ukazujući na primjere djelotvorne vjere. On navodi najistaknutije događaje iz života nekih ‘muževa starog doba’, kao i najistaknutije događaje iz života žena, poput Sare i Rahabe. Kako li je ohrabrujuće znati da se ‘Bog ne stidi nazivati se njihovim Bogom’! (Jevrejima 11:16, St). Može li Bog to isto reći za nas zbog naše vjere? Ne dajmo mu razloga da bi nas se jednoga dana morao stidjeti.
11. Od koje je prednosti za nas što “oko sebe imamo toliki oblak svjedoka”?
11 Na kraju izvještaja o tim muževima i ženama Pavao je napisao: “Zato dakle, budući da oko sebe imamo toliki oblak svjedoka, neka bismo odbacili svaki teret i grijeh koji lako prianja uz nas, te ustrajno trčimo trku koja je postavljena pred nas” (Jevrejima 12:1, NS). Jesu li ti primjerni vjerni Svjedoci živi za nas, iako oni danas spavaju u grobu? Jesu li nam tako dobro poznata njihova iskustva da možemo potvrdno odgovoriti na ovo pitanje? To je jedna od mnogih nagrada koja proizlazi iz redovitog proučavanja Biblije, ako pri tome upotrijebimo sva svoja osjetila, da bismo iznova proživjeli oduševljavajuća iskustva tog ‘oblaka svjedoka’. Doista, uzimanje k srcu njihovog vjernog primjera uvelike će nam pomoći da pod svim okolnostima hrabro i neustrašivo svjedočimo za istinu (Rimljanima 15:4).
Ne umarati se
12. (a) Kako nam Isusov primjer može pomoći ‘da se ne umorimo i da nam duše ne malaksaju’? (b) Koji su neki od današnjih primjera onih koji se ne umaraju?
12 Naš najveći primjer vjere je Isus. Pavao nas poziva: “Ustrajno trčimo trku koja je postavljena pred nas, dok pažljivo gledamo na Glavnog posrednika i Usavršitelja vjere, Isusa... Da, dobro promotrite onoga koji je podnio takve protivne riječi od grešnika, na štetu njihovih vlastitih interesa, da se ne umorite i da vam duše ne malaksaju” (Jevrejima 12:1-3, NS). Koliko smo mi “dobro” promotrili Isusov primjer? Koliko smo “pažljivo” upravili svoj pogled na nj? (1. Petrova 2:21).Sotona bi želio da se ‘umorimo i da nam duše malaksaju’. Njemu je stalo do toga da mi prestanemo propovijedati. Kako on to pokušava postići? Ponekad, kao u prvom stoljeću, direktnim otporom od strane vjerskih i svjetovnih vlasti. Prošle je godine objavljivanje Kraljevstva bilo ograničeno u oko 40 zemalja. No, jesu li se naša braća umorila zbog toga? Nisu! Svojim su vjernim radom dovela do toga da je 1988. godine u tim zemljama bilo kršteno preko 17 000 osoba. Kakav bi to podstrek trebao biti za sve nas koji živimo u zemljama gdje vlada razmjerno velika sloboda! Da, nemojmo se nikada umoriti u objavljivanju dobre vijesti o Kraljevstvu!
13. (a) Koje podmukle stvari bi mogle prouzročiti da se umorimo u službi propovijedanja? (b) Što je bila za Isusa ‘predstojeća mu radost’, i kako možemo mi postići jednako radosno stajalište?
13 No, postoje i neke druge podmuklije stvari koje bi nas mogle umoriti. U to ubrajamo protivljenje u razdijeljenom domu, psihički stres, bolest, grupni pritisak, obeshrabrenje radi manjkavog uspjeha u službi propovijedanja ili možda nestrpljenje zato što još nije uslijedio kraj sadašnjeg sustava stvari. Ali, što je Isusu pomoglo podnositi psihičke i tjelesne patnje? Bila je to ‘predstojeća mu radost’ (Jevrejima 12:2, NS). Isus je bio ojačan radošću što je i sam mogao obradovati srce svog Oca, time što ga je opravdao. Također ga je jačao izgled na sreću koju će jednom osjećati dijeleći drugima divne blagoslove mesijanskog Kraljevstva (Psalam 2:6-8; 40:9, 10; Priče Salamunove 27:11). Da li bismo se mogli još više ugledati u to Isusovo radosno stajalište? Sjetimo se i onoga što je rekao Petar, prema 1. Petrovoj 5:9, NS: “Ista [se] stradanja događaju čitavoj zajednici braće po svijetu.” Znati da nas Jehova razumije, osjećati toplinu zajednice braće po svijetu i upraviti pogled na predstojeće radosti pod vladavinom Kraljevstva — sve to pomaže nam da se ne umorimo, dok služimo Jehovi u vjeri i dok neposredno pred sam kraj objavljujemo dobru vijest.
Zašto nas Jehova kara
14. Koje prednosti mogu proizaći iz kušnji i patnji koje možda podnosimo?
14 Pavao sada objašnjava razlog zašto moramo podnositi kušnje i patnje, savjetujući nas da to smatramo oblikom ukoravanja. On kaže: “Sine moj, ne preziri karanja Gospodnjega [Jehovinog, NS], niti kloni kad te kara, jer Gospodin [Jehova, NS] kara onoga koga ljubi” (Jevrejima 12:5, 6, St). Čak se Isus ‘naučio poslušnosti od onoga što je pretrpio’ (Jevrejima 5:8, St). Sigurno je da se i mi moramo učiti poslušnosti. Zapazimo kakva je prednost ako se dademo oblikovati kroz karanje. Prema Pavlovim riječima, “donosi onima koji su njime poučeni plod pun mira, naime pravednost”. Kako ohrabrujuće! (Jevrejima 12:11, NS).
15. Kako možemo slijediti Pavlov savjet da ‘pravo hodimo svojim nogama’?
15 Ako u tom smislu prihvatimo ‘karanje Jehovino’, uzet ćemo k srcu Pavlov potičući savjet: “Zato ‘uspravite mlitave ruke i klecava koljena’ i ‘pravo hodite svojim nogama’ ” (Jevrejima 12:12, 13, St). Ponekad je vrlo lako skrenuti s ‘tijesnog puta koji vodi u život’ (Matej 7:14, NS). Jednom se to dogodilo apostolu Petru i još nekima u Antiohiji. Zašto? Jer ‘nisu išli pravo prema istini evanđelja’ (Galaćanima 2:14, St). I danas moramo nastaviti slušati Jehovu Boga, našeg Velikog Učitelja. Moramo u potpunosti koristiti pomoćne pripreme za koje brine “vjerni i razboriti rob”, i tako ćemo “pravo hoditi” svojim nogama (Matej 24:45-47, NS; Izaija 30:20, 21).
16. (a) Kako može u nekoj skupštini proklijati “gorki korijen”? (b) Zašto je Pavao spojio nemoral s pomanjkanjem cijenjenja svetih stvari, i kako se možemo zaštititi od takvih opasnosti?
16 Kao slijedeće, Pavao savjetuje da ‘budno pazimo da tko ne ostane bez milosti Božje, da “ne proklija koji gorki korijen” i da ne unese zabunu i ne zarazi cijelo mnoštvo’ (Jevrejima 12:15, St). Biti ljut ili nezadovoljan, prigovarati načinu na koji se odvijaju neke stvari u skupštini — sve to može iznenada proklijati kao “gorki korijen” i otrovati zdrave misli drugih u skupštini. Mi se možemo suprotstaviti tim negativnim mislima tako da razmišljamo o bezbrojnim blagoslovima koje nam je istina donijela (Psalam 40:5). Daljnju opasnost predstavlja sklonost ka nemoralu, ili da poput Ezava ‘ne cijenimo svete stvari’ (Jevrejima 12:16, NS). Pavao je spojio te dvije opasnosti, jer jedna lako prouzročuje drugu. Kršćanin ne treba podleći takvim sebičnim željama ako se drži sljedećih Petrovih riječi: “Stanite protiv njega [Đavola] čvrsti u vjeri” (1. Petrova 5:9, NS).
“Stvarnosti iako ih ne vidimo”
17. Usporedi zastrašujuće događaje, koji su se odigrali na gori Sinaj s događajima pred kojima danas stoje kršćani?
17 Naša je vjera jako ovisna o ‘stvarnostima, iako ih ne vidimo’ (Jevrejima 11:1, NS). O nekima od tih nevidljivih stvarnosti Pavao govori u Jevrejima 12:18-27 (St). On opisuje zastrašujuće događaje na gori Sinaj kad je Bog govorio izravno Izraelu i kad je Mojsije rekao: “Prestrašen sam i dršćem.” Apostol nastavlja: “Pristupili ste k Sionskoj gori, gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu; k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru.” Pavao navodi kako je kod starih Izraelaca na gori Sinaj Božji glas potresao zemlju, no sada On obećaje i kaže: “Ja ću još jednom potresti ne samo zemlju nego i nebo.” Ove su riječi, doduše, prvenstveno upućene pomazanim kršćanima, ali ih i “veliko mnoštvo” drugih ovaca može također uzeti k srcu (Otkrivenje 7:9). Shvaćamo li u potpunosti što je Pavao rekao? Mi stojimo pred skupštinom desetina tisuća anđela. Naravno, stojimo i pred Jehovom. Njemu zdesna nalazi se Isus Krist. Da, naš položaj ulijeva još veće strahopoštovanje, mi nosimo još veću odgovornost od onih Hebreja na gori Sinaj! I ne zaboravimo: Potres u predstojećoj bici od Harmagedona prouzročit će da nestanu sadašnja zla nebesa i zemlja. Danas sigurno nije vrijeme da odbijemo poslušati Riječ Božju i slijediti je!
18. Samo kako možemo, a da se ne umorimo, nastaviti svjedočiti za Jehovu?
18 Mi doista živimo u najstrašnijem vremenu ljudske povijesti. I kao Jehovini svjedoci, poslani smo do najudaljenijeg dijela Zemlje da objavimo dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Za to nam je potrebna vjera, neuzdrmana vjera koja će spriječiti da se umorimo, vjera koja prouzročuje da prihvatimo ukor od Jehove. Ako posjedujemo takvu vjeru, mi ćemo “i dalje zadržati nezasluženu dobrotu, kroz koju možemo na prihvatljiv način prinositi Bogu svetu službu s bogobojaznošću i strahopoštovanjem” (Jevrejima 12:28, NS). Da, mi ćemo nastaviti svjedočiti za Jehovu i nećemo se umoriti.
Kako bi odgovorio?
◻ Zašto je i za nas korisno Pavlovo pismo Jevrejima?
◻ Pred kojim pitanjem stoje danas kršćani?
◻ Kako imamo korist od vjernih svjedoka starog doba?
◻ Zašto Jehova kara one koje ljubi?
◻ Što je najvažnije da se ne bismo umorili u davanju svjedočanstva?