Da li je pakao mjesto muka?

NEKI kažu da jest; neki da nije; drugi jednostavno ne znaju. Prije nekoliko stoljeća je gotovo čitavo kršćanstvo vjerovalo u pakao kao mjesto vatre i muka za nepokajničke duše nakon smrti. Danas to mnogi odbacuju i daju prednost priprostoj filozofiji da je “pakao upravo ovdje na Zemlji”. Što je istina? Da li zli ljudi stvarno idu u pakao? Da li je pakao mjesto muka?

Postoje mnoge teorije o paklu. U srednjem vijeku ga se smatralo podzemnim mjestom na kojem su nepokajnički grešnici trpjeli velike muke u čitavu vječnost. Slavni pjesnik Dante, rođen je u 13. stoljeću, napisao je u svom djelu Jedanaest paklenih muka slijedeće:

“Tu je goruće drveće na koje se vješaju duše onih koji u ovom životu nikad ne idu u crkvu, ...

“Tu je goruća peć kod koje stoji sedam đavola koji lopatom ubacuju griješne duše u peć ...

“Nemaju mira griješne duše”.

Michelangelo je takav zastrašujući pakao oslikao na zidu vatikanske Sikstinske kapele. Kažu da je ta slika na smrt preplašila papu Pavla III koji ju je naručio.

I Calvin i Luther su prihvatili katoličku predodžbu o paklu. Danas se još uvijek podržava učenje o paklenoj vatri. “Glavna karakteristika pakla”, kaže New Catholic Encyclopedia, “je njegova vatra koja je neugasiva ... i vječna ... Što god podrazumijevali izrazi ‘neugasiva vatra’ i ‘vječna vatra’, ne bi ih se trebalo objašnjavati kao one koji su bez značenja”. Billy Graham, poznati američki evanđelist, dodaje: “Učenje o doslovnom paklu nalazi se u vjerovanjima svih vodećih crkava ... Bog je pakao držao dovoljno stvarnim da je poslao svog jedinog Sina u svijet da bi ljude spasio od pakla”.

Nedavna se tendencija, međutim, sastoji u tome da se odbaci učenje da su vatra i paklene muke doslovne i da se objasni kao mogućnost koja ukazuje na to da je netko izgubljen ili vječno odvojen od Boga — kao duševnu muku. Međutim, jasno pismo Vatikana, objavljeno 1979. g. uz odobrenje pape Ivana Pavla II, još jednom je izrazilo vjerovanje da će nepokajnički grešnici otići u gorući pakao i iznijelo upozorenje protiv širenja sumnji u vezi toga.

Posljedice za žive

Sama pomisao na gorući pakao prouzročuje neizrecivu duševnu muku. Pisac John Bunyan, autor knjige Pilgrim’s Progress (Hodočasnikovo putovanje), pisao je da je, dok je bio dječak od devet ili deset godina, bio zaplašen “zastrašujućim snovima i drhtao je na pomisao o zastrašujućim mukama paklene vatre”. Mnogi drugi su patili na isti način. Jedan čovjek iz Durbana u Južnoj Africi prisjeća se: “Kad sam bio dječak, imao sam strašne more o paklu i običavao sam noću plakati. Roditelji su me u ljubavi pokušali utješiti, ali nisu mogli”.

Stoljećima je dogma o paklenoj vatri bila utuvljivana u osjetljive mlade mozgove i o njoj se grmjelo s propovjedaonica. Kakve je to imalo posljedice na srca ljudi? Da li je to prouzročilo da budu ljubazniji, te da imaju više ljubavi i suosjećanja u ophođenju s drugima?

Spomenuvši da su oni koji su provodili sramnu inkviziciju smatrali da bi njihove heretične žrtve “mogle biti privremenom vatrom spašene od vječne vatre”, povjesničar Henry C. Lea piše u knjizi Povijest srednjevjekovne inkvizicije: “Ako pravedni i svemogući Bog izvršava božansku osvetu nad onim svojim stvorenjima koja su ga uvrijedila, tada čovjek ne treba dovoditi u pitanje pravednost njegovih puteva, nego ponizno oponašati njegov primjer i radovati se kad mu se milostivo dopusti da to čini”.

Isto tako, španjolski povjesničar Felipe Fernandez-Armesto kaže: “Istina je, naravno, da su inkvizitorski sudovi bili nemilosrdni u primjeni mučenja radi zadobijanja dokaza; no, barbarstva prilikom mučenja moraju se srazmjeriti sa mukama pakla koje su čekale heretike koji ne priznaju”. (Naglašeno od nas.)

Učenje o vječnim mukama je mnoge posjetitelje crkava natjeralo da postanu ateisti. Čak je i Billy Graham priznao da je to “od svih učenja kršćanstva bilo ono koje se najteže prihvaćalo”. No, da li takvo učenje podupire Biblija?

Učenje kršćanstva?

‘Naravno, to stoji u Bibliji’, kažu mnogi. Biblija govori o ljudima koji se bacaju u vatru. Ali, simboličnost se često nalazi u Bibliji. Dakle, da li je ta vatra simbolična ili doslovna? Ako je simbolična, što predstavlja?

Na primjer, u Otkrivenju 20:15 (prijevod Karadžić) stoji: “I ko se ne nađe zapisan u knjizi života, bačen bi u jezero ognjeno”. Ali, 14. stih kaže slijedeće: “I smrt i pakao bačeni biše u jezero ognjeno”. Čudno! Da li i sam pakao treba biti mučen? I kako smrt, kao jedno stanje, može biti bačeno u doslovnu vatru? Završetak 14. stiha kaže: “I ovo (ognjeno jezero) je druga smrt”. U Otkrivenju 21:8 ponavlja se ova misao. Što je “druga smrt”? Katolička Jerusalem Bible dodaje ovu fusnotu s obzirom na “drugu smrt”: “Vječna smrt. Vatra ... je simbolična”. To je točno, jer ta vatra označuje potpuno uništenje, odn. ukinuće, brisanje.

Vrlo zanimljivo! “Pakao” treba biti uništen! Zapazimo, međutim, da grčka riječ koja je ovdje upotrijebljena glasi Hades, što, prema Strongovoj Exhaustive Concordance of the Bible znači “grob”. Jesu li mrtvi svjesni i podnose muku u paklu, odnosno Hadesu? Biblija odgovara: “Mrtvi ne znaju ništa ... jer ni rada, ni razuma, ni mudrosti, ni znanja neće biti u paklu u koji žuriš” (Propovjednik 9:5, 10, katolički prijevod Douay).

Da li mrtvi ostaju u Hadesu? Ne. Sam Isus je bio u Hadesu, ili paklu, ali je bio “podignut treći dan”, kao što vjeruje crkva i kako uči Biblija (1. Korinćanima 15:4; Djela 2:29-32; Psalam 16:10). Isto tako, kroz njega će biti “uskrsenje pravednih i nepravednih” (Djela apostolska 24:15). Tako će Hades konačno biti ispražnjen i prestati postojati — “bit će bačen u ognjeno jezero”.

Međutim, neki bi mogli upitati: ‘Zašto Otkrivenje 20:10 kaže da će đavo biti mučen u ognjenom jezeru?’ Ako je, kao što smo vidjeli, ognjeno jezero simbolično, tada je, logično, i mučenje simbolično.

U biblijska vremena su tamničari često okrutno mučili svoje zatvorenike, pa su ih stoga nazivali “mučiteljima”. U jednoj od svojih prispodoba je Isus govorio o okrutnom robu koji je ‘predan tamničarima’ (grčka riječ basanistes’, koja zapravo znači “mučitelj”, često’ je tako prevođena — između ostalog, tako stoji i u našem prijevodu Daničić-Karadžić) (Matej 18:34, NS). Prema tome, kad Otkrivenje govori o đavolu i drugima koji bivaju “mučeni ... zauvijek” u ognjenom jezeru, to znači da će biti u čitavu vječnost bačeni u “tamnicu” druge smrti, odnosno potpunog uništenja. Za đavola, smrt naslijeđenu od Adama i nepokajničke bezbožnike kaže se da će biti uništeni za vječnost — “utamničeni” u ognjenom jezeru. (Usporedi Jevrejima 2:14; 1. Korinćanima 15:26; Psalam 37:38.)

Uvažavanje Biblijske simbolike nam pomaže razumjeti što je Isus mislio onda kad je govorio o grešnicima koji su bačeni “u pakao ognjeni, gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi” (Marko 9:47, 48). Ovdje upotrijebljena grčka riječ prevedena kao “pakao ognjeni” je ge’enna, ili Gehena. Dolina pod tim imenom bila je smještena u neposrednoj blizini Jeruzalema i koristilo je se kao smetlište. Vatra je gorjela dan i noć na tom mjestu kako bi uništila gradske otpatke. Tu su ponekad bacana i tijela zločinaca koje se smatralo nedostojnima pristojnog pogreba ili uskrsenja. Bilo je tu i crva koji su pospješivali razgradnju, ali sigurno je da oni nisu bili besmrtni! Isus je jednostavno slikovito prikazao, na način razumljiv Judejcima, da će nepokajnički bezbožnici biti za vječno uništeni. Stoga, Gehena ima isto značenje kao “Ognjeno jezero” — predstavlja drugu smrt vječnog uništenja.

Dogma o vječnom mučenju temelji se na teoriji o besmrtnoj duši. Međutim, Biblija jasno govori: “Koja duša zgriješi ona će umrijeti” (Ezekijel 18:4, 20; vidi također Djela apostolska 3:23). Oni koji proklamiraju paklenu vatru prikazuju istinitog Boga, Jehovu, kao zlobnika — okrutno čudovište — namjesto onoga kakav on zapravo jest: Bog ljubavi, “milostiv i žalostiv... i obilan milosrđem”. — 2. Mojsijeva 34:6.

Bog je s ljubavlju učinio pripreme da spasi ljude, ne od mučenja, nego od uništenja. Isus je rekao: “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da tko god u njega vjeruje ne bi bio uništen, nego da ima vječni život” (Ivan 3:16, NS).

[Okvir na stranici 20]

Inkvizitori su vjerovali da njihova užasna mučenja spašavaju grešnike od goreg udesa

[Slika na stranici 19]

Sve do nedavno je skoro čitavo kršćanstvo vjerovalo u mjesto poput ovoga