Bitka za preživljavanje španjolske Biblije

JEDNOG dana u listopadu 1559, oko 200 000 španjolskih katolika hrlilo je prema Valladolidu, gradu na sjeveru. Privlačio ih je auto-da-fé, gdje su “dvije žrtve bile žive spaljene, a deset ih je bilo udavljeno”. Oni su bili “heretici”.

Popularni mladi kralj Filip II osobno je predsjedao tim događajem. Kada je osuđeni čovjek preklinjao za milost, kralj mu je uzvratio: “Da je moj vlastiti sin takva hulja kakva si ti, ja bih sam nosio svežnjeve pruća da ga spalim.” Koji je bio zločin te nesretne žrtve? On je samo čitao Bibliju.

U isto vrijeme organizacija katoličke inkvizicije bila je zaposlena u andaluzijskom gradu Sevilli. Grupa redovnika u samostanu San Isidro del Campo, upravo je primila tajnu pošiljku Biblija na španjolskom. Hoće li ih doušnici izdati? Neki koji su shvatili da su u smrtnoj opasnosti pobjegli su iz zemlje. Ali, 40 onih koji su ostali imali su manje sreće i bili su spaljeni na stupu, među njima onaj isti čovjek koji je prokrijumčario Biblije u zemlju. Španjolska je u 16. stoljeću bila pogubno mjesto za čitatelje Biblije — malo njih je izmaknulo pandžama inkvizicije.

Među nekolicinom koji su pobjegli bio je bivši redovnik Casiodoro de Reina (ca. 1520-94). Pobjegao je u London, ali čak niti tamo nije bio siguran. Inkvizicija mu je ucijenila glavu i španjolski ambasador na engleskom dvoru spletkario je kako bi ga namamio natrag u područje pod kontrolom Španjolske, milom ili silom. Za kratko vrijeme, lažne optužbe za preljub i homoseksualnost prisilile su ga da napusti Englesku.

Sa oskudnim novčanim, sredstvima i sve većom obitelji koju je uzdržavao, prvo je našao utočište u Frankfurtu. Kasnije ga je njegov zahtjev za religijskim azilom vodio u Francusku, Nizozemsku i konačno Švicarsku. Pa ipak, cijelo to vrijeme ostao je zaposlen. ‘Izuzevši vrijeme dok sam bio bolestan ili sam putovao (...) nisam ispuštao pero iz ruku’, objasnio je. Utrošio je mnogo godina za prevođenje Biblije na španjolski. Konačno je 1568. u Švicarskoj započelo tiskanje 2 600 kopija Reinine Biblije i dovršeno je 1569. Jedno istaknuto obilježje Reininog prijevoda je to što je upotrijebio Iehoua (Jehová) umjesto Señor za Tetragramaton, četiri hebrejska slova Božjeg osobnog imena.

Nastajanje španjolske Biblije

Paradoksno je da su u vrijeme kad su se, zahvaljujući izumu tiskarskog stroja, u Evropi množile Biblije, u Španjolskoj postajale rijetkost. Ali, nije uvijek bilo tako. Stoljećima je Biblija bila najviše raspačavana knjiga u Španjolskoj. Rukom pisane kopije bile su dostupne na latinskom i nekoliko stoljeća čak na gotskom jeziku. Jedan povjesničar je objasnio da je tijekom srednjeg vijeka “Biblija bila — kao izvor inspiracije i autoriteta, kao mjerilo vjere i ponašanja — istaknutija u Španjolskoj nego u Njemačkoj ili Engleskoj”. Različite biblijske povijesti, Psaltiri (ili, Psalmi), glosariji, moralne priče i slična djela postala su bestseleri stoljeća.

Uvježbani prepisivači pomno su umnožavali raskošne biblijske manuskripte. Iako je 20 prepisivača trebalo cijelu godinu da naprave jedan prvoklasan manuskript, mnoge latinske Biblije i tisuće komentara latinskih Biblija kružile su Španjolskom do 15. stoljeća.

Osim toga, kad se počeo razvijati španjolski jezik, poraslo je zanimanje za to da se ima Biblija na narodnom jeziku. Već u 12. stoljeću Biblija je prevedena na romanski, ili rani španjolski, jezik kojim je govorio običan narod.

Kratkotrajno buđenje

Ali, buđenje nije dugo trajalo. Kad su Valdenzi, Lolardi i Husiti upotrebljavali Pisma da brane svoja vjerovanja, reakcija je bila brza i žestoka. Katoličke vlasti sumnjičavo su gledale na čitanje Biblije i poletni prijevodi na svakodnevnim jezicima bili su smjesta javno ožigosani.

Katolički koncil koji se sastao 1229. u Toulouseu (Francuska), objavio je: “Zabranjujemo da bilo koji laik posjeduje knjige Starog ili Novog zavjeta prevedene na svakodnevni jezik. Ako neka pobožna osoba želi, može imati Psaltir ili Brevijar [knjigu himni i molitvi] (...) ali ni u kom slučaju ne smije posjedovati gore spomenute knjige prevedene na romanski.” Četiri godine kasnije, Jakov I Aragonski (kralj nad velikim područjem poluotoka) dao je svima onima koji su posjedovali Biblije na svakodnevnom jeziku samo osam dana da ih predaju mjesnom biskupu na spaljivanje. Propustiti učiniti tako, ili od strane svećenika ili laika, učinilo bi vlasnika osumnjičenim za herezu.

Usprkos ovim zabranama — kojih se nije uvijek strogo držalo — tijekom zadnjeg dijela srednjeg vijeka neki Španjolci mogli su se pohvaliti posjedovanjem romanske Biblije. Tome je 1478. naglo došao kraj utemeljenjem španjolske inkvizicije pod kraljicom Izabelom i kraljem Ferdinandom. Godine 1492. samo je u gradu Salamanci spaljeno 20 neprocjenjivih, rukom pisanih kopija Biblija. Jedini romanski biblijski manuskripti koji su preživjeli bili su oni pohranjeni u osobnim bibliotekama kralja ili nekoliko moćnih plemića na koje se nije moglo posumnjati.

Sljedeće dvije stotine godina, jedina službena katolička Biblija izdana u Španjolskoj — osim latinske Vulgate — bila je Komplutenzijski poliglot, prva poliglotska Biblija, čiji je pokrovitelj bio kardinal Cisneros. Bez sumnje, to je bio učen rad i jasno da nije bio namijenjen običnim ljudima. Napravljeno je samo 600 kopija i malo njih ju je moglo razumjeti, zato što je sadržavala biblijski tekst na hebrejskom, aramejskom, grčkom i latinskom — ne na španjolskom. Osim toga, cijena je bila pretjerana. Koštala je tri zlatna dukata (vrijednost šest mjesečnih plaća običnog radnika).

Španjolska Biblija prelazi u ilegalu

Početkom 16. stoljeća pojavio se španjolski “Tyndale” u osobi Francisca de Enzinasa. Kao sin bogatog španjolskog zemljoposjednika, počeo je prevoditi Kršćanska grčka pisma na španjolski još kao mladi student. Kasnije je dao tiskati prijevod u Nizozemskoj, i 1544. je hrabro pokušao dobiti kraljevsko dopuštenje za raspačavanje tog prijevoda u Španjolskoj. Španjolski car Karlo I bio je u to vrijeme u Bruxellesu i Enzinas je iskoristio tu priliku da traži kraljevsko odobrenje za svoj projekt.

Neobičan razgovor između dva čovjeka opisan je kako slijedi: “Kakva je to knjiga?” upitao je car. Enzinas je odgovorio: “To je dio Svetih pisama koji se zove Novi zavjet.” “Tko je autor knjige?” upitao je. “Sveti duh”, odgovorio je.

Car je autorizirao publikaciju, ali pod jednim uvjetom — da njegov osobni ispovjednik, španjolski redovnik, također da svoj pečat odobrenja. Na Enzinasovu nesreću, takvo odobrenje nije došlo i uskoro ga je inkvizicija zatvorila. Uspio je pobjeći nakon dvije godine.

Nekoliko godina kasnije revidirano izdanje tog prijevoda tiskano je u Veneciji, Italija, i to je bilo ono izdanje Pisama koje je Julián Hernández potajno prenio u Sevillu, Španjolska. Ali, bio je uhvaćen i nakon dvije godine mučenja i utamničenja pogubljen zajedno sa drugim istraživačima Biblije.a

Na koncilu u Trentu (1545--63), katolička crkva je ponovila osudu prijevodâ Biblije na narodni jezik. Izdala je indeks zabranjenih knjiga koji je uključivao sve one prijevode Biblije koji su načinjeni bez odobrenja crkve. U praksi, to je značilo da su svi španjolski prijevodi Biblije na narodni jezik stavljeni izvan zakona i da je samo njihovo posjedovanje moglo završiti smrtnom osudom.

Nekoliko godina nakon izdavanja Reininog prijevoda, revidirao ga je Cipriano de Valera, još jedan bivši redovnik koji je pobjegao pred gnjevom inkvizicije u Sevillu. Ova verzija tiskana je u Amsterdamu 1602. i neke kopije su potajno prenesene u Španjolsku. U svojoj originalnoj i revidiranoj verziji, Biblija Reina-Valera još je uvijek najšire upotrebljavan prijevod među protestantima koji govore španjolski.

Brane su se otvorile

Konačno je 1782. sud inkvizicije odlučio da Biblija može biti objavljivana tako dugo dok sadrži objašnjenja temeljena na povijesti i dogmi. Katolički biskup od Segovie, Felipe Scio de San Miguel, upotrijebio je 1790. latinsku Vulgatu kako bi preveo Bibliju na španjolski. Na nesreću, bila je skupa — 1 300 reala, u ono vrijeme neprihvatljiva cijena — i način izražavanja bio je u tolikoj mjeri nejasan, da ga je jedan španjolski povjesničar opisao kao “vrlo nesretan”.

Nekoliko godina kasnije, španjolski kralj Fernando VII naredio je biskupu Astorge, Félixu Torresu Amatu, da načini poboljšani prijevod, također temeljen na Vulgati. Ovaj prijevod pojavio se 1823. i doživio je širu rasprostranjenost od Sciovog prijevoda. Međutim, budući da se nije temeljio na originalnom hebrejskom i grčkom, imao je uobičajene nedostatke koje imaju prijevodi prijevoda.

Usprkos ovom napretku, crkva i vladari zemlje još uvijek se nisu uvjerili da Pisma trebaju čitati obični ljudi. Kada je 1830-ih George Borrow, predstavnik Britanskog i inozemnog biblijskog društva, zamolio za dopuštenje da tiska Biblije na španjolskom, vladin ministar Mendizábal mu je rekao: “Moj dobri gospodine, mi ne želimo Biblije, već radije oružje i barut da njima zaustavimo pobunjenike i iznad svega novac da možemo platiti vojsku.” Borrow je počeo prevoditi Lukino Evanđelje na jezik španjolskih Roma i 1837. je zbog svojih nastojanja zatvoren!

Konačno, val se više nije mogao zadržati. Španjolska crkva je 1944. tiskala svoj prvi prijevod Svetih pisama temeljen na izvornim jezicima — oko 375 godina nakon prijevoda Casiodor de Reine. To je bio prijevod katoličkih izučavatelja Nácara i Colunge. No, 1947. slijedio je prijevod Bovera i Cantere. Otada je nastala poplava španjolskih prijevoda Biblije.

Sigurna pobjeda

Iako se španjolska Biblija stoljećima morala boriti da preživi, bitka je konačno dobivena. Velike žrtve hrabrih prevodilaca poput Reine sigurno nisu bile uzaludne. Koliki ljudi koji danas kupuju Bibliju stanu i razmisle o vremenu kad je posjedovanje Biblije bilo zabranjeno?

Danas je Biblija u Španjolskoj i zemljama gdje se govori španjolski bestseler, i dostupni su mnogi prijevodi. Među njih su uključeni Versión Moderna (Moderna verzija, 1893), koji dosljedno upotrebljava Božje ime Jehová; Pavlovsko izdanje Biblije (1964), koje upotrebljava ime Yavé u Hebrejskim pismima; Nueva Biblia Española (Nova španjolska Biblija, 1975), koji nažalost ne upotrebljava ni Jehová ni Yavé; i Traducción del Nuevo Mundo (Novi svijet prijevod, 1967), izdan od Društva Kula stražara, koji upotrebljava Jehová.

Jehovini svjedoci svakog tjedna posjećuju domove milijuna ljudi koji govore španjolski kako bi im pomogli cijeniti vrijednost Biblije — knjige za koju vrijedi umrijeti, i knjige po kojoj vrijedi živjeti. Ustvari, priča o bici za preživljavanje španjolske Biblije još je jedan daljnji dokaz da “riječ Boga našega ostaje do vijeka” (Izaija 40:8).

[Bilješke]

[Slika na stranici 10]

Komplutenzijski poliglot je umnožen i na taj način može se lako istražiti. (Vidi stranicu 8)

[Zahvala]

Ljubaznošću Bibliotece Nacional, Madrid, Španjolska.