Budućnost religije u ogledalu njene prošlosti
1. dio: 4026-2370 g. pr. n. e. — Religiozna nesloga — kako je započela
“Čovjek je stvoren kao religiozno biće” (Edmund Burke, irski političar iz 18. stoljeća).
MI LJUDI imamo urođenu potrebu za obožavanjem. The Encyclopoedia Britannica piše: “Koliko su učenjaci mogli ustanoviti, nikad nigdje nije postojao narod koji nije bar u nekom smislu bio religiozan.” Na početku čovječanstva muškarac i žena su svoje obožavanje logično upravili prema svom Stvoritelju. Gledali su na njega kao na Autoritet koji im je davao uputstva i savjete. Tako je religija na Zemlji nastala stvaranjem Adama. Prema biblijskoj kronologiji, bilo je to godine 4026. pr. n. e.
Neki će prigovoriti izrazu “stvaranje Adama”. No, nedokazana teorija evolucije je u novije vrijeme pretrpjela teške udarce, čak od svojih pristalica. Dodatne informacije o tome nalaze se u knjizi Život — Kako je nastao? Evolucijom ili stvaranjem? koju je izdalo Udruženje Kule stražare.
Tko danas tvrdi da je biblijski izvještaj o zajedničkom porijeklu čovječanstva nenaučan, nije upoznat sa činjenicama. Kao što je izvijestio članak objavljen u časopisu Newsweek 1988. godine, genetičari se sada postepeno slažu s time da današnji čovjek potječe od jedne jedine majke. Paleontolog s Harvarda S. J. Gould rekao je, prema tom članku: “Svi ljudi bez obzira na razlike u vanjštini, pripadnici su jednog entiteta čije porijeklo seže u vrlo blisku prošlost i sa jednog je mjesta.” On nastavlja: “Postoji neka vrsta biološkog srodstva koje je mnogo dublje nego što smo ikada mislili.”
Te činjenice govore u prilog točnosti Biblije. One pokazuju da nemamo razloga sumnjati u njeno objašnjenje o porijeklu religioznih sukoba.
Kako su od jedne religije postale dvije
Encyclopedia of Religion piše da skoro sve poznate religije zastupaju određena vjerska gledišta koja se, doduše, razlikuju u pojedinostima, ali inače su iznenađujuće slična. Naprimjer, vjeruju da je čovjek izgubio svoj prvobitni položaj Božje milosti, da je smrt neprirodna i da je potrebna žrtva za ponovno dobivanje Božje milosti. To neminovno vodi do zaključka da sve današnje religije imaju zajedničko porijeklo.
Biblija to pobliže razjašnjava. Ona izvještava da su prvi čovjek i prva žena odbili Božje vodstvo tražeći drugdje uputstvo i savjet. Očito nisu ništa znali o Sotoni i njegovoj pobuni protiv Boga, ali pošli su putem neovisnosti i slijedili savjet stvorenja zastupljenog zmijom umjesto savjet Stvoritelja. Biblija kasnije otkriva da je u stvarnosti Sotona stajao iza te zavodničke zmije (1. Mojsijeva 2:16–3:24; Otkrivenje 12:9).
Tako je čovjek napustio teokratsku vlast i postavio vlastita mjerila za dobro i zlo. Adam i Eva su svojim neovisnim postupanjem poveli čovječanstvo putem koji je doveo do različitih religija, od kojih sve vrše krivo obožavanje u suprotnosti prema pravom obožavanju koje su vršili Jehovini vjerni svjedoci tokom povijesti. Izravno ili neizravno, krivo je obožavanje koristilo Sotoni, velikom Protivniku. Stoga je apostol Pavao mogao pisati: “Što žrtvuju neznabošci... đavolima žrtvuju, a ne Bogu; a ja neću da ste vi zajedničari s đavolima.” Dalje je pokazao da postoje samo dva načina obožavanja rekavši: “Ne možete piti čaše (Jehovine) i čaše đavolske; ne možete imati zajednicu u trpezi (Jehovinoj) i u trpezi đavolskoj” (1. Korinćanima 10:20, 21).
Dakle, pobunom Adama nastao je drugi oblik obožavanja, kojim se uzdiglo stvorenja iznad Stvoritelja. Stvarni pokretač te nove religije bio je Sotona, Đavo, koji se sam učinio ‘bogom’ (2. Korinćanima 4:4; 1. Ivanova 5:19).
Kain i Abel, prva dva sina Adama i Eve, prinosili su Stvoritelju žrtve, što pokazuje da su obojica bili religiozno nastrojeni. Slijedeći događaji, međutim, pokazuju da nisu bili religiozno sjedinjeni. Postalo je to očito nakon manje od 130 godina ljudske povijesti, kada je Stvoritelj prihvatio Abelovu žrtvu, dok je Kainovu odbio. Bog očito nije bio spreman prihvatiti bilo koju osobnu religiju. To je razljutilo Kaina i navelo ga da ubije svog brata (1. Mojsijeva 4:1-12; 1. Ivanova 3:12).
Prvi put u ljudskoj povijesti zemlja je bila oskvrnjena nedužnom krvi radi religiozne mržnje. To nije bilo i posljednji put. Jedan novinar je pisao da su “vjerojatno najmanje polovica ratova koji se trenutno vode u svijetu ili pravi religiozni ratovi ili ratovi kod kojih se bar djelomično radi o religioznim spornim pitanjima”.
U danima Enosa — nećaka Kaina i Abela — ‘počelo se prizivati ime Jehovino’ (1. Mojsijeva 4:26). Budući da je Abel prije toga u vjeri prizivao ime Jehovino, mora se ovo kasnije prizivanje Jehove razumjeti tako da su ljudi počeli na ponižavajući i obeščašćujući način upotrebljavati to ime. Očito se radilo o religioznom licemjerstvu.
U židovskom jeruzalemskom Targumu (parafraziranje) stoji: “To je pokoljenje u čijim se danima počelo s poganstvom i s pravljenjem idola, a svoje su idole nazivali imenom Riječi Gospodinove.” Od tada je idolopoklonstvo, povezano sa izgovorom da idol predstavlja Boga, obilježje krive religije.
U poslanici Jude 14, 15 nalazi se proročanstvo vjernog Enoha o idolopokloničkom čovječanstvu prvog tisućljeća. On je rekao: “Gle, ide (Jehova) s hiljadama svetih anđela svojih da učini sud svima, i da pokara sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožnost činiše, i za sve ružne riječi njihove koje bezbožni grješnici govoriše nanj.” To se proročanstvo ispunilo u drugom tisućljeću ljudske povijesti, kad je kriva religija uzela maha. Bezbožnost je možda čak uključivala idoliziranje anđela koji su se u neposlušnosti prema Bogu materijalizirali i na Zemlji ženili “kćerima čovječjim”, proizvevši pokoljenje bastarda koji su bili označeni kao “silni ljudi, od starine na glasu” (1. Mojsijeva 6:4).
Noa je naprotiv ‘našao milost pred Jehovom’ jer je ‘svagda živio po volji Božjoj’ (1. Mojsijeva 6:8, 9). On i njegova obitelj, ukupno osam branitelja prave religije, bili su brojčano daleko slabiji nego zli. Pošto su pristaše krive religije bili nadmoćniji, bilo je “nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji” i “napuni se zemlja bezakonja” (1. Mojsijeva 6:5, 11). Bog je odlučio prouzročiti potop da bi uništio pristaše krive religije. Samo su Noa i njegova obitelj pod Božjom zaštitom preživjeli potop. Iz tog razloga su nakon toga, kao čin pravog obožavanja, ‘načinili žrtvenik Jehovi’ (1. Mojsijeva 8:20). Opći potop je jasno pokazao koja je od dvije religije koje su postojale u Noinim danima bila prava, a koja kriva.
Sve ovo iznešeno temelji se na pretpostavci da je biblijski izvještaj istinit. No, osim dokaza iznešenih na početku članka, navedeni su i daljnji dokazi u okviru “Da li je zaista bio opći potop?”.
Budućnost religije — tvoja budućnost
Krajnje je važno informirati se o prošlosti religije, jer ustvari postoje samo dvije vrste religije — jedna koja je Stvoritelju čovječanstva prihvatljiva, a druga koja mu nije prihvatljiva. Dakle, logično je da tko želi steći priznanje Stvoritelja mora usvojiti njegovo mišljenje o religiji. Ne smijemo zaboraviti da smo svi uključeni, jer je “čovjek stvoren kao religiozno biće”.
Povijest religije želimo promatrati nepristrano i otvoreno, te što je još važnije, prijemljiva srca. Kod ispitivanja određene religije zastanimo i upitajmo se da li su njene nauke razumljive, jasne i logične. Što je postigla? Da li je svoje pripadnike približila Bogu, ukazujući im koliko je važno za njih da slušaju njegove zapovijedi, ili je njima prepustila da postave vlastita mjerila vladanja? Da li je religija učila ljude pouzdati se da će Bog riješiti svjetske probleme? Ili ih je umjesto toga navela da se u tom pogledu pouzdaju u politiku? Promiče li jedinstvo i mir među stanovnicima Zemlje ili raspiruje nejedinstvo i potiče na rat?
Ova i slična pitanja pomoći će nam načiniti razliku između jedne, od Stvoritelja uspostavljene prareligije i mnogih krivotvorina koje je uveo njegov protivnik.
[Okvir na stranici 7]
Da li je zaista bio opći potop?
“Opći potop iz Knjige Postanka nipošto nije nevjerojatan događaj novijeg geološkog vremena, nego sasvim prirodno odgovara tom vremenskom razdoblju... Zaista je to bilo najvjerojatnije vremensko razdoblje za tako brze i nasilne preokrete” (The Flood Reconsidered).
“Arheološki iskopavanjima pronađene su i druge verzije priče o općem potopu (iz Knjige Postanka)... Sličnosti su izrazitije nego razlike” (Digging Up the Bible Lands).
“Geološka katastrofa kojom je cijela zemlja bila poplavljena ili potopljena vodom predodžba je koja se nalazi u skoro svakoj mitologiji svijeta... U mitologiji Inka potop je prouzročio najviši bog Viracocha, koji se rasrdio na prve ljude i odlučio uništiti ih” (Funk and Wagnalls Standard Dictionary of Folklore, Mythology and Legend).
“Još veća sličnost sa izvještajem Knjige Postanka postoji kod jednog drugog babilonskog epa čiji se junak zove Gilgameš... Ep je vjerojatno nastao početkom drugog tisućljeća... (Glinena ploča XI) skoro je neoštećena i stoga pruža najpotpuniju verziju priče o općem potopu u klinastom pismu” (Encyclopoedia Judaica).
“Poput Hebreja, i Babilonci, Grci, Norvežani i drugi narodi starog svijeta, kao i mnoga indijanska plemena Sjeverne i Južne Amerike imala su predaje o općem potopu... ‘Kad su stigli prvi misionari’... izvještavao je svećenik Myron Eells godine 1878, ‘ustanovili su da su ti Indijanci imali vlastite predaje o potopu koje kažu da su jedan čovjek i njegova žena bili spašeni na splavi’” (Indian Legends of the Pacific Northwest).