Tekst hebrejskih knjiga Biblije

 1. (a) Po čemu se ‘Jehovine riječi’ razlikuju od svakog drugog povijesnog blaga? (b) Koja se pitanja javljaju u vezi s očuvanjem Božje Riječi?

‘JEHOVINE riječi’ koje su ostale sačuvane na jednome mjestu tako što su zapisane u nadahnutim biblijskim spisima mogli bismo usporediti s vodom istine koja je skupljena u poseban spremnik. Koliko samo trebamo biti zahvalni Jehovi što se tijekom cijelog razdoblja u kojem je svoje objave slao ljudima brinuo da se njegove riječi, to jest simbolična “voda”, prikupljaju na jednome mjestu kako bi služile kao neiscrpno vrelo životno važnih pouka! Ostale dragocjenosti iz povijesti — kao što su kraljevske krune, obiteljske dragocjenosti koje su se čuvale s koljena na koljeno, monumentalne građevine koje su ljudi izgradili — s vremenom su izgubile sjaj, propale su ili se srušile. Međutim, dragocjene Božje riječi trajat će zauvijek (Iza. 40:8). No javljaju se pitanja: Je li voda istine bila onečišćena nakon što je bila prikupljena u taj spremnik ili je ostala čista? Je li poruka vjerno prenesena s izvornih jezika tako da možemo smatrati pouzdanim biblijske tekstove koje danas svatko od nas čita na svom jeziku? Bit će zanimljivo osvrnuti se na hebrejski tekst, kao dio te “vode”, i razmotriti koliko je truda uloženo da bi ostao točan te koji su hvalevrijedni napori poduzeti da bi se očuvao kroz stoljeća koja su protekla i učinio dostupnim svim narodima putem starih i novih prijevoda.

 2. Kako su se nadahnuti spisi uspjeli očuvati do Ezrinog vremena?

² Izvorne tekstove na hebrejskom i aramejskom jeziku napisali su ljudi koji su Bogu poslužili kao tajnici. Pisanje je započeo Mojsije 1513. pr. n. e., a završilo je nepoznatog datuma ubrzo nakon 443. pr. n. e. Koliko je poznato, do danas se nije očuvao nijedan originalni spis. No od samog se početka velika pažnja poklanjala očuvanju nadahnutih spisa, ali i njihovih autoriziranih prijepisa. Oko 642. pr. n. e., u vrijeme kralja Jošije, pronađena je ‘knjiga zakona’ Mojsijeva, nesumnjivo original koji je bio pohranjen u Jehovinom domu. Dakle, do tog je trenutka taj tekst ostao potpuno sačuvan tijekom 871 godine. Biblijski pisac Jeremija toliko se zainteresirao za to otkriće da ga je opisao u 2. Kraljevima 22:8-10, a oko 460. pr. n. e. i Ezra se osvrnuo na taj isti događaj (2. Ljet. 34:14-18). Njega je to zanimalo jer je bio “vješt prepisivač zakona Mojsijeva, koji je dao Jehova, Bog Izraelov” (Ezra 7:6). Ezra je nesumnjivo imao pristup drugim svicima hebrejskih nadahnutih knjiga koje su bile napisane do njegova vremena, a među njima su vjerojatno bili i neki originalni spisi. Zapravo, izgleda da je Ezra u svoje vrijeme bio čuvar zbirke nadahnutih tekstova (Neh. 8:1, 2).

 3. Zašto se povećala potražnja za prijepisima biblijskih tekstova i kako se udovoljavalo toj potražnji?

³ Od Ezrinog je vremena potražnja za prijepisima hebrejskih knjiga Biblije sve više rasla. Nisu se svi Židovi vratili u Jeruzalem i Palestinu prilikom obnove 537. pr. n. e. ili nakon toga. Tisuće njih ostale su u Babilonu, dok su se drugi iz poslovnih i drugih razloga preselili na druga mjesta, tako da ih se moglo sresti u većini velikih trgovačkih gradova staroga svijeta. Brojni su Židovi jednom godišnje hodočastili u jeruzalemski hram na proslavu raznih blagdana, pri čemu su slušali čitanje svetih tekstova na biblijskom hebrejskom. U Ezrino su se vrijeme Židovi koji su živjeli u brojnim stranim zemljama sastajali na mjestima koja su nazivali sinagogama, gdje su čitali nadahnute tekstove na hebrejskom jeziku i raspravljali o njima.a Budući da je bilo mnogo takvih sastajališta na kojima se vršilo bogoslužje, prepisivači su imali puno posla da bi ih sve opskrbili prijepisima biblijskih tekstova.

 4. (a) Što je geniza i za što se koristila? (b) Koji su dragocjeni pronalasci otkriveni u jednoj genizi u 19. stoljeću?

⁴ U sinagogama je obično postojalo spremište koje su zvali geniza. Židovi su u genizu odlagali rukopise koji su se oštetili ili istrošili i tada bi u sinagogi počeli koristiti nove rukopise. S vremena na vrijeme sve što je bilo pohranjeno u genizi svečano bi se zakopavalo u zemlju da ne bi došlo do oskvrnuća teksta jer je on sadržavao i sveto ime “Jehova”. Na taj su način kroz stoljeća nestale tisuće starih rukopisa hebrejskih knjiga Biblije. Međutim, sadržaj prepune genize u sinagogi u starom dijelu Kaira ostao je pošteđen tog postupka, vjerojatno zato što je ta geniza bila obzidana i kao takva ostala je zaboravljena sve do sredine 19. stoljeća. Kad se 1890. sinagoga obnavljala, sadržaj genize bio je pregledan i dragocjeni tekstovi koji su se u njoj nalazili s vremenom su bili ili rasprodani ili poklonjeni. Otamo potječu prilično cjeloviti rukopisi i tisuće drugih fragmenata teksta (neki su navodno iz šestog stoljeća n. e.) koji su na koncu dospjeli u Sveučilišnu knjižnicu u Cambridgeu i u druge knjižnice diljem Europe i Amerike.

 5. (a) Koliko je starih hebrejskih rukopisa dosad katalogizirano i koliko su stari? (b) Što je otkriveno njihovim proučavanjem?

⁵ Procjenjuje se da je danas u knjižnicama diljem svijeta pohranjeno i katalogizirano i do 6 000 rukopisa bilo cijelog hebrejskog kanona (“Starog zavjeta“) bilo nekih njegovih dijelova. Sve donedavno, osim manjeg broja fragmenata, nije bilo takvih rukopisa starijih od desetog stoljeća n. e. A onda je 1947. u okolici Mrtvog mora bio pronađen svitak Izaijine knjige, a u narednim godinama na svjetlo dana izišlo je još dosta neprocjenjivo vrijednih svitaka s tekstovima hebrejskih knjiga Biblije, kad je iz tamošnjih pećina bilo izneseno pravo bogatstvo rukopisa koji su bili skriveni gotovo 1 900 godina. Stručnjaci su procijenili da su neki od njih načinjeni u posljednjim stoljećima pretkršćanske ere. Oko 6 000 rukopisa hebrejskih knjiga Biblije koje su stručnjaci usporedili i proučili predstavlja dobar temelj za utvrđivanje izvornog hebrejskog teksta i otkriva da je taj tekst do nas vjerno prenesen.

 6. (a) Opiši ranu povijest hebrejskog jezika. (b) Zašto je Mojsije bio pogodna osoba za pisanje Prve Mojsijeve odnosno Postanka?

⁶ Jezik koji danas nazivamo hebrejskim u svom je izvornom obliku zapravo jezik kojim je Adam govorio u edenskom vrtu. Zbog toga bismo ga mogli nazvati i jezikom ljudskoga roda. Tim se jezikom govorilo u Noino doba, premda mu je dotad bio povećan fond riječi. To je jezik koji je u svom još razvijenijem obliku opstao i onda kad je Jehova pomiješao jezik ljudima pri gradnji Babilonske kule (1. Mojs. 11:1, 7-9). Hebrejski jezik pripada semitskoj jezičnoj porodici i zapravo je njen temeljni jezik. Po svemu sudeći, srodan je kanaanskom jeziku Abrahamova vremena. Stoga možemo zaključiti da su Kanaanci govorili različitim dijalektima koji su se razvili iz temeljnog, hebrejskog jezika. U Izaiji 19:18 hebrejski se jezik naziva “jezik kanaanski”. Mojsije je u svoje vrijeme bio obrazovan čovjek, koji nije bio poučen samo mudrosti Egipćana nego je dobro poznavao i hebrejski jezik kojim su govorili njegovi praoci. Zato je mogao čitati stare zapise koji su mu dospjeli u ruke i možda je iz njih prikupio neke podatke koje je zabilježio u biblijskoj knjizi koju danas nazivamo “Prva Mojsijeva” ili “Postanak”.

 7. (a) Opiši kasniji razvoj hebrejskog jezika. (b) Za što je služio biblijski hebrejski jezik?

⁷ Kasnije, u doba židovskih kraljeva, hebrejski je jezik bio poznat pod nazivom ’jezik judejski‘ odnosno ‘jezik židovski’ (2. Kralj. 18:26, 28; bilješka). U Isusovo su vrijeme Židovi govorili novijim odnosno razvijenijim oblikom hebrejskog jezika, koji je kasnije postao rabinskim hebrejskim jezikom. No valja zapaziti da se u grčkim biblijskim knjigama taj jezik još uvijek nazivao “hebrejski”, a ne aramejski (Ivan 5:2; 19:13,17; Djela 22:2; Otkr. 9:11). Od samog početka biblijski je hebrejski bio jezik koji je povezivao Jehovine sluge. Razumjela ga je i njime se u međusobnoj komunikaciji služila većina Jehovinih pretkršćanskih svjedoka te njegovi kršćanski svjedoci iz prvog stoljeća.

 8. Za što Jehovi dugujemo duboku zahvalnost, imajući na umu svrhu s kojom je napisana Biblija?

⁸ Hebrejske biblijske knjige poslužile su kao spremnik kristalno čiste vode istine, a Bog je svojim duhom vodio njihovo pisanje i sakupljanje. Međutim, ta je voda na izravan način koristila samo onima koji su razumjeli hebrejski. Kako su ljudi koji su govorili mnogim drugim jezicima mogli doći do te vode istine kako bi okrijepili svoju dušu i čuli što im Bog poručuje? (Otkr. 22:17). Jedini način bio je prevesti te spise s hebrejskog na druge jezike i tako omogućiti da voda Božje istine poteče i prema ljudima koji govore mnogim drugim jezicima. Jehovi Bogu dugujemo duboku zahvalnost što je još u četvrtom ili trećem stoljeću pr. n. e. počelo prevođenje Biblije, tako da je ona danas u cijelosti ili djelomično dostupna na preko 2 350 jezika. Kakav li je to blagoslov za sve pravdoljubive ljude, koji sada mogu s užitkom piti tu dragocjenu vodu! (Psal. 1:2; 37:3, 4).

 9. (a) Kako sama Biblija daje ljudima pravo da je prevode? (b) Za što su još korisni stari prijevodi Biblije?

⁹ Daje li sama Biblija ljudima pravo ili opravdanje da njen tekst prevode na druge jezike? Naravno da daje! Riječi koje je Bog uputio Izraelu: “Veselite se, narodi, s narodom njegovim”, moraju se obistiniti, a Isusova proročanska zapovijed kršćanima: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima,” mora se izvršiti. A za to su nužni prijevodi Biblije. Kad se osvrnemo na otprilike 2 400 godina povijesti prevođenja Biblije, postaje sasvim jasno da je prevođenje pratio Jehovin blagoslov. A stari prijevodi Biblije koji su u obliku rukopisa sačuvani do našeg vremena služe i kao potvrda visokog stupnja tekstualne točnosti hebrejskih biblijskih knjiga, odnosno čistoće “vode” istine (5. Mojs. 32:43; Mat. 24:14).

10. (a) Što je Samarićanski pentateuh i zašto je koristan u današnje vrijeme? (b) Kako se prijevod Novi svijet osvrće na Samarićanski pentateuh? Navedi primjer.

¹⁰ Samarićanski pentateuh. To je prijevod koji je nastao još u davno doba, a sadrži samo prvih pet hebrejskih knjiga Biblije, što se vidi i po samom njegovom imenu. Zapravo se radi o prijepisu hebrejskog teksta samarićanskim pismom, koje se razvilo iz starohebrejskog pisma. On nam pomaže da utvrdimo kako je glasio hebrejski tekst u to doba. Taj prijepis na samarićansko pismo načinili su Samarićani — potomci ljudi koji su ostali u Samariji nakon porobljavanja desetplemenskog kraljevstva Izraela 740. pr. n. e. i potomci drugih naroda koje su Asirci tada naselili u toj zemlji. Samarićani su izraelsku religiju spojili s obožavanjem svojih poganskih bogova i prihvaćali su Pentateuh (Petoknjižje), odnosno pet Mojsijevih knjiga. Smatra se da su prijepis tih knjiga samarićanskim pismom načinili otprilike u četvrtom stoljeću pr. n. e., premda neki učenjaci kažu da je to možda bilo puno kasnije, u drugom stoljeću pr. n. e. Čitajući taj tekst, Samarićani su zapravo izgovarali hebrejske riječi. Premda u njemu ima oko 6 000 razlika u odnosu na hebrejski tekst, uglavnom se radi o manje važnim detaljima. Nekolicina postojećih primjeraka potječe iz razdoblja prije 13. stoljeća n. e. U izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima više se puta ukazuje na Samarićanski pentateuh.b

11. Što su to targumi hebrejskih knjiga Biblije i zašto su korisni?

¹¹ Aramejski targumi. Targum je aramejska riječ koja znači “tumačenje” ili “parafraza”. U Nehemijino su vrijeme mnogi Židovi koji su živjeli na području Perzije počeli koristiti aramejski kao govorni jezik. Stoga se javila potreba da se čitanje hebrejskih biblijskih tekstova poprati prijevodima na tom jeziku. Konačni su oblik ti prijevodi vjerojatno poprimili tek nekako u petom stoljeću n. e. Premda su to tek slobodne parafraze hebrejskog teksta, a ne točni prijevodi, mnoštvom popratnih podataka razjašnjavaju pozadinu teksta i pomažu u utvrđivanju značenja nekih težih odlomaka. U raznim izdanjima prijevoda Novi svijet često se u bilješkama ukazuje na targume.c

12. Što je Septuaginta i zašto je toliko važna?

¹² Grčka Septuaginta. Najznačajniji od prvih prijevoda hebrejskih knjiga Biblije i zapravo njihov prvi pravi pisani prijevod s hebrejskog jezika grčka je Septuaginta, što znači “sedamdesetorica”, što je ujedno i drugi hrvatski naziv za taj prijevod. Njeno je prevođenje započelo otprilike 280. pr. n. e., a prema predaji, prevodila su je 72 učenjaka u Aleksandriji (Egipat). Kasnije se iz nekog razloga počeo upotrebljavati broj 70 i tako je prijevod nazvan Septuaginta. Po svemu sudeći, prijevod je završen u drugom stoljeću pr. n. e. Omogućio je Židovima koji su govorili grčki da čitaju biblijske tekstove i u širokoj je upotrebi bio još u vrijeme Isusa i apostola. U grčkim knjigama Biblije po nekim procjenama postoji i do 890 citata i neizravnih navoda teksta iz hebrejskih knjiga (citata ima 320), a većinom se temelje na Septuaginti.

13. Što sadrže dragocjeni fragmenti Septuaginte koji su se uspjeli očuvati do danas i u čemu leži njihova vrijednost?

¹³ Danas je izučavateljima dostupan priličan broj papirusnih fragmenata Septuaginte koji su se uspjeli očuvati. Njihova vrijednost leži u tome što potječu iz vremena prvih kršćana i premda neki sadrže tek nekoliko redaka ili poglavlja, pomažu nam u određivanju točnog teksta Septuaginte. U Egiptu je 1939. godine otkriven papirus Fouad 266, za koji je ustanovljeno da potječe iz prvog stoljeća pr. n. e. On sadrži dijelove 1. i 5. Mojsijeve. U fragmentima teksta iz 1. Mojsijeve ne nalazi se Božje ime jer spis nije očuvan u cijelosti. Međutim, u 5. Mojsijevoj ono se javlja na nekoliko mjesta, a pisano je kvadratnim hebrejskim slovima unutar grčkog teksta.d Ostali pronađeni papirusi nastajali su sve do četvrtog stoljeća n. e., kad se za pisanje počeo koristiti izdržljiviji materijal — pergament — koji se obično pravio od fine teleće, janjeće ili jareće kože.

14. (a) Što je Origen rekao o Septuaginti? (b) Kada je i na koji način tekst Septuaginte bio iskvaren? (c) O čemu su prvi kršćani nesumnjivo mogli svjedočiti služeći se Septuagintom?

¹⁴ Važan je podatak i to da se Božje ime u obliku tetragrama pojavljuje i u tekstu Septuaginte koji je Origen uvrstio u svoju šesterostupčanu Hexaplu, koju je završio otprilike 245. n. e. U komentaru Psalma 2:2, Origen je o Septuaginti napisao: “U najtočnijim rukopisima nalazi se IME napisano hebrejskim slovima, no ne današnjim hebrejskim [slovima], nego onim najstarijima.”e Nepobitne činjenice pokazuju da je u davno doba prvobitni tekst Septuaginte bio iskvaren tako što je tetragram zamijenjen izrazima Kýrios (Gospodin) i Theós (Bog). Budući da su prvi kršćani koristili rukopise koji su sadržavali Božje ime, nije logično vjerovati da su se u svojoj službi držali židovske tradicije koja je zabranjivala izgovaranje Božjeg imena. Nesumnjivo je da su mogli svjedočiti za Jehovino ime izravno čitajući iz grčke Septuaginte.

15. (a) Pomoću tabele s 314. stranice opiši pergamentne i kožne rukopise Septuaginte. (b) Kako se razna izdanja prijevoda Novi svijet osvrću na njih?

¹⁵ Stotine pergamentnih i kožnih rukopisa grčke Septuaginte očuvalo se do današnjeg dana. Neki od njih, koji su nastali između četvrtog i devetog stoljeća n. e. važni su zato što sadrže veće dijelove hebrejskog kanona. Nazivaju se uncijalnim rukopisima jer su u cijelosti napisani uncijalom — velikim, međusobno odvojenim slovima. Ostali se nazivaju minuskulnim rukopisima jer su pisani manjim, kurzivnim slovima. Kurzivna minuskula bila je popularna od devetog stoljeća pa sve do početka tiskarstva. Značajniji uncijalni rukopisi iz četvrtog i petog stoljeća — Vatikanski kodeks (broj 1209), Sinajski kodeks i Aleksandrijski kodeks — sadrže grčki tekst Septuaginte i međusobno se razlikuju samo u nekim pojedinostima. U raznim izdanjima prijevoda Novi svijet često se u bilješkama ili komentarima ukazuje na Septuagintu.f

16. (a) Opiši značajke latinske Vulgate i objasni u čemu leži njena vrijednost. (b) Navedi primjer ukazivanja na Vulgatu u prijevodu Novi svijet.

¹⁶ Latinska Vulgata. Taj je prijevod bio temeljni tekst koji su brojni katolički prevoditelji koristili pri prevođenju Biblije na brojne jezike zapadnog kršćanstva. Kako je nastala Vulgata? Latinska riječ vulgatus znači “općenito poznat (priznat); raširen”. Kad je Vulgata bila izdana, njen je jezik doista bio općenito poznat i raširen jer je bila pisana latinskim jezikom koji su obični ljudi u Zapadnom Rimskom Carstvu tada govorili, tako da su je s lakoćom mogli razumjeti. Učenjak Jeronim, njen prevoditelj, dotad je već bio načinio dvije prerade starolatinskog izdanja Psalama uspoređujući taj prijevod s grčkom Septuagintom. No Vulgata je prijevod Biblije koji je načinio s izvornih jezika — hebrejskog i grčkog — i nije bila prijevod prijevoda. Jeronim je na prijevodu s hebrejskoga na latinski radio otprilike od 390. do 405. n. e. Premda cjelovito djelo sadrži i apokrifne knjige, koje su se dotad već nalazile u primjercima Septuaginte, Jeronim je napravio jasnu razliku između knjiga koje su kanonske i onih koje to nisu. U raznim izdanjima prijevoda Novi svijet više se puta u bilješkama ukazuje na Jeronimovu Vulgatu.g

17. Tko su bili pismoznanci (soferi) i zašto ih je Isus osudio?

¹⁷ Soferi. Ljudi koji su prepisivali hebrejske knjige Biblije u razdoblju od Ezre pa sve do Isusa zvali su se soferi, što se može prevesti izrazima “pismoznanci” ili “pisari”. S vremenom su si uzeli slobodu da u tekst unose promjene. Zato je Isus otvoreno osudio te nazovičuvare Zakona jer su prisvojili pravo koje nisu imali (Mat. 23:2, 13).

18. (a) Tko su bili masoreti i zbog čega su korisni njihovi komentari hebrejskog teksta? (b) Ako izdanje Novi svijet — s bilješkama i dodacima postoji na jeziku koji razumiješ, navedi nekoliko soferskih ispravaka spomenutih u tom izdanju.

¹⁸ Masora otkriva preinake. Pismoznanci (pisari) koji su kao nasljednici sofera djelovali u stoljećima nakon Krista nazivali su se masoreti. Oni su uočili preinake koje su učinili soferi i naznačili su ih na rubovima ili na kraju hebrejskog teksta. Te se rubne bilješke nazivaju masora. U masori se navodi 15 soferskih puncta extraordinaria, naime 15 riječi odnosno izraza koji su u hebrejskom jeziku označeni točkama ili crticama. Neki od tih znakova ne utječu na prijevod ili smisao teksta, no neki utječu i imaju određenu važnost.h Soferi su podlegli praznovjernom strahu od izgovaranja Jehovinog imena i zato su ga na 134 mjesta zamijenili izrazom Adonaj (Gospodin), a na još nekoliko izrazom Elohim (Bog). U masori su zabilježene te promjene.i Soferi, odnosno prvi pismoznanci, odgovorni su i za najmanje 18 emendacija (ispravaka) pobilježenih u masori, no vjerojatno je takvih ispravaka bilo i više.j Te su emendacije bile vrlo vjerojatno učinjene u dobroj namjeri jer je izvorni tekst po njihovom mišljenju sramotio Boga ili je odražavao nepoštovanje prema njegovim zemaljskim zastupnicima.

19. Što je hebrejski suglasnički tekst i kada je dobio svoj konačni oblik?

¹⁹ Suglasnički (konsonantski) tekst. Hebrejski se alfabet sastoji od 22 suglasnika (konsonanta), a samoglasnika nema. Prvobitno je čitatelj koji je poznavao jezik sam umetao samoglasnike u tekst. Hebrejski način pisanja mogli bismo usporediti s pisanjem pomoću kratica. Čak i u hrvatskom jeziku postoje uobičajene kratice koje se sastoje samo od suglasnika. Naprimjer, tzv. je kratica za riječ “takozvani”. Slično tome, u hebrejskom su se pisali samo suglasnici. Stoga pod izrazom “suglasnički tekst” podrazumijevamo hebrejski tekst u kojem ni na koji način nisu naznačeni samoglasnici. Suglasnički je tekst u hebrejskim rukopisima dobio konačni oblik otprilike u prvom ili drugom stoljeću n. e., premda su još neko vrijeme nakon toga u upotrebi bili i rukopisi s tekstovima koji su se međusobno razlikovali. U to se vrijeme, za razliku od prethodnog soferskog doba, više nisu radile preinake.

20. Što su masoreti dodali hebrejskom tekstu?

²⁰ Masoretski tekst. U drugoj polovici prvog tisućljeća n. e. masoreti (hebrejski: baale hammasora, što znači “gospodari predaje”) osmislili su sustav označavanja samoglasnika i naglasaka. Njihove su oznake pomagale pri čitanju i izgovaranju samoglasnika, a dotad se točan izgovor prenosio usmenom predajom. Masoreti nisu pravili nikakve promjene u tekstu koji su prepisivali, no kad su smatrali da je to potrebno, dodali su rubnu bilješku u masoru. Nipošto si nisu željeli uzimati slobodu da mijenjaju tekst. Isto tako, u svojoj su masori čitatelju skrenuli pažnju na tekstualne osobitosti i napisali ispravan način čitanja kad su procijenili da je to potrebno.

21. Što je masoretski tekst?

²¹ Tri masoretske škole radile su na razvoju sustava označavanja samoglasnika i naglasaka u suglasničkom tekstu — babilonska, palestinska i tiberijadska. Hebrejski tekst koji se danas tiska u raznim izdanjima hebrejskih knjiga Biblije naziva se masoretskim tekstom i u njemu se koristi sustav oznaka koji je osmislila tiberijadska škola. Taj su sustav razvili masoreti u Tiberijadi, gradu na zapadnoj obali Galilejskog mora. U izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima u bilješkama se na mnogo mjesta ukazuje na masoretski tekst (na njega upućuje kratica “M”) i na njegove rubne napomene, odnosno masoru (kratica “M^margin”).k

22. Koji rukopisi babilonske masoretske škole i danas postoje i kakvi su u usporedbi s tiberijadskim tekstom?

²² Palestinska je škola oznake za samoglasnike stavljala iznad suglasnika. Do danas se očuvao samo manji broj takvih rukopisa, što pokazuje da je takav sustav označavanja imao dosta manjkavosti. I u babilonskom sustavu oznake za samoglasnike stavljale su se iznad teksta. Babilonski se način označavanja koristi u Peterburškom kodeksu kasnijih proroka. Taj kodeks potječe iz 916. godine n. e. i čuva se u Državnoj knjižnici u Sankt Peterburgu (Rusija). Sadrži Izaiju, Jeremiju, Ezekijela i male proroke te rubne bilješke (masoru). Stručnjaci su temeljito proučili taj rukopis i usporedili su ga s tiberijadskim tekstom. Premda su u njemu oznake za samoglasnike stavljene iznad teksta, on se u pogledu suglasničkog teksta, dodanih samoglasnika i masore zapravo slaže s tiberijadskim tekstom. U Britanskom muzeju u Londonu nalazi se primjerak babilonskog teksta Petoknjižja, koji se uglavnom podudara s tiberijadskim tekstom.

23. Što sadrži niz hebrejskih rukopisa pronađenih u blizini Mrtvog mora?

²³ Svici s Mrtvog mora. Godine 1947. započelo je uzbudljivo novo poglavlje u povijesti izučavanja rukopisa hebrejskih knjiga Biblije. U jednoj spilji kod vadija Kumrana (nahal Kumerana), u blizini Mrtvog mora, pronađen je prvi svitak Izaijine knjige, zajedno sa svicima drugih biblijskih i izvanbiblijskih tekstova. Ubrzo nakon toga objavljena je fotostatska snimka cijelog sadržaja tog dobro očuvanog Izaijinog svitka (1QIs^a) kako bi ga znanstvenici mogli proučiti. Vjeruje se da potječe s kraja drugog stoljeća pr. n. e. Bilo je to doista nevjerojatno otkriće! Taj je rukopis hebrejskog teksta oko tisuću godina stariji od dotad najstarijeg postojećeg rukopisa priznatog masoretskog teksta Izaije.l U drugim spiljama u području Kumrana pronađeni su fragmenti preko 170 svitaka koji su sadržavali dijelove svih hebrejskih biblijskih knjiga izuzev Estere. Znanstvenici još uvijek proučavaju te svitke.

24. Što je vidljivo iz usporedbe kumranskih rukopisa s masoretskim tekstom i na koji način prijevod Novi svijet skreće pažnju na njih?

²⁴ Jedan je učenjak proučio podulji 119. psalam u značajnom kumranskom svitku koji sadrži tekst Psalama (11QPs^a) i ustanovio je da mu se tekst gotovo u potpunosti podudara s masoretskim tekstom 119. psalma. O svitku s Psalmima, profesor James Sanders kaže: “Većina [razlika] pravopisne je prirode i važne su samo za one izučavatelje koji žele utvrditi kako su se u starini izgovarale hebrejske riječi i tome slično.”a I u drugim rukopisima iz te znamenite skupine starih svitaka u najvećem broju slučajeva nisu pronađena veća odstupanja. A u tekstu Izaijinog svitka nema nikakvih razlika u pogledu biblijskog učenja, nego postoje samo određena odstupanja u načinu pisanja riječi i gramatičkim konstrukcijama. Odstupanja koja se javljaju u objavljenom Izaijinom svitku bila su analizirana prilikom rada na prijevodu Novi svijet i evidentirana su u bilješkama ispod teksta.b

25. O kojim je hebrejskim tekstovima dosad bilo riječi i u što možemo biti uvjereni danas kad su oni dobro proučeni?

²⁵ Dosad smo razmotrili najznačajnije drevne tekstove preko kojih je do nas došao tekst hebrejskih knjiga Biblije. U osnovi, to su: Samarićanski pentateuh, aramejski targumi, grčka Septuaginta, tiberijadski hebrejski tekst, palestinski hebrejski tekst, babilonski hebrejski tekst i hebrejski tekst Svitaka s Mrtvog mora. Budući da su ti tekstovi dobro proučeni i uspoređeni, uvjereni smo da su hebrejske biblijske knjige do nas došle u osnovi u onom obliku u kojem su ih Božji sluge pod nadahnućem izvorno i napisali.

26. (a) Kad je došlo do značajnog napretka u kritičkom proučavanju hebrejskog teksta i koji su kritički tekstovi tada bili tiskani? (b) Za što je poslužio Ginsburgov tekst?

²⁶ Sve do 19. stoljeća standardno izdanje hebrejske Biblije bila je “Druga rabinska Biblija” Jakoba ben Hajjima, objavljena 1524-1525. Tek u 18. stoljeću počelo se razvijati kritičko (znanstveno) proučavanje hebrejskog teksta. Benjamin Kennicott je u razdoblju od 1776-1780. u Oxfordu objavio različita čitanja teksta iz preko 600 hebrejskih rukopisa. Potom je talijanski učenjak Giambernardo de Rossi u Parmi u razdoblju od 1784-1798. objavio različita čitanja teksta još 731 rukopisa. I njemački hebreist Seligman Baer sastavio je kritički tekst. U nešto novije doba, nakon mnogo godina predanog rada, kritički tekst hebrejskog dijela Biblije sastavio je i C. D. Ginsburg. Prvi je objavljen 1894, a njegovo završno dorađeno izdanje 1926.c Joseph Rotherham poslužio se izdanjem Ginsburgova teksta iz 1894. da bi 1902. objavio svoj engleski prijevod The Emphasised Bible, a profesor Max L. Margolis i njegovi suradnici objavili su 1917. engleski prijevod “Starog zavjeta”, koji su napravili na temelju Ginsburgova i Baerova teksta.

27, 28. (a) Što je Biblia Hebraica i kako je nastala? (b) Na koji je način to izdanje poslužilo pri izradi engleskog prijevoda Novi svijet?

²⁷ Godine 1906. hebreist Rudolf Kittel izdao je u Njemačkoj svoje prvo (a kasnije i drugo) kritičko izdanje hebrejskog teksta pod naslovom Biblia Hebraica (Hebrejska Biblija). U toj je knjizi Kittel objavio takozvani kritički aparat, odnosno popratne podatke u vidu opsežnih bilježaka u kojima je povezao ili usporedio brojne hebrejske rukopise masoretskog teksta koji su u to vrijeme bili dostupni. Kao temeljni tekst poslužio mu je općeprihvaćeni tekst Jakoba ben Hajjima. Kad su postali dostupni daleko stariji i bolji Ben Ašerovi masoretski tekstovi, koji su konačni oblik poprimili u 10. stoljeću n. e., Kittel je započeo rad na potpuno drugačijem (trećem) izdanju Biblie Hebraice. To su izdanje nakon njegove smrti dovršili njegovi suradnici.

²⁸ Tri izdanja Kittelove Biblie Hebraice — 7, 8. i 9 (1951-1955) — poslužila su kao temeljni tekst za prijevod hebrejskih biblijskih knjiga u engleskom izdanju prijevoda Novi svijet. Novo izdanje hebrejskog teksta, pod imenom Biblia Hebraica Stuttgartensia, objavljeno 1977, poslužilo je za osuvremenjivanje bilježaka u izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima, koje je na engleskom bilo objavljeno 1984.

29. Koji su sadržaji iz izdanja Biblia Hebraica naročito doprinijeli povratku Božjeg imena u biblijski tekst?

²⁹ Kittelovo izdanje sadrži i rubnu masoru s pobilježenim brojnim tekstualnim promjenama pretkršćanskih prepisivača, a ona je doprinijela točnosti prijevoda Novi svijet i povratku Božjeg imena “Jehova” u biblijski tekst. Tako su u prijevod Novi svijet uvrštene vrijedne spoznaje do kojih je došla biblijska znanost tijekom svog razvoja.

30. (a) Uz pomoć shematskog prikaza na 308. stranici analiziraj povijest hebrejskog teksta do Biblie Hebraice, koja je poslužila kao glavni izvor teksta hebrejskih biblijskih knjiga u prijevodu Novi svijet. (b) Kojim se još izvorima služio Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet?

³⁰ U sklopu ovog dodatka nalazi se i shematski prikaz tekstualnih izvora na kojima se temelji tekst hebrejskih knjiga Biblije u prijevodu Novi svijet. Sažeto je prikazan razvoj hebrejskog teksta koji je doveo do nastanka Kittelove Biblie Hebraice, kao glavnog izvora. Sekundarni konzultirani izvori označeni su bijelim isprekidanim linijama. No to ne znači da su konzultirani izvorni tekstovi takvih djela, primjerice latinske Vulgate i grčke Septuaginte. Izvornici tih prijevoda više ne postoje, isto kao što ne postoje niti izvornici samih nadahnutih hebrejskih tekstova. Konzultirana su pouzdana izdanja tih tekstova ili njihovi stari prijevodi i kritički komentari. Budući da je Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet konzultirao sve te izvore, načinio je stručan i pouzdan engleski prijevod izvornih, nadahnutih hebrejskih knjiga Biblije. Bilješke u izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima ukazuju na sve te izvore.

31. (a) Čega je plod tekst hebrejskih knjiga u prijevodu Novi svijet? (b) Za što bismo trebali biti zahvalni Jehovi i što bismo trebali činiti?

³¹ Prema tome, tekst hebrejskih knjiga Biblije u prijevodu Novi svijet plod je višestoljetnog istraživanja i znanstvenog proučavanja biblijskih rukopisa. Temelji se na izrazito vjerodostojnom hebrejskom tekstu, po čijim se brojnim odlikama vidi da je vjerno prenesen do nas. Prijevod Novi svijet svojom tečnošću i ugodnim stilom plijeni pažnju čitatelja, a onima koji žele temeljitije proučavati Bibliju omogućava da to čine iz prijevoda koji točno i bez ikakvog izvrtanja prenosi izvorne misli. Budimo zahvalni Jehovi Bogu što je do danas očuvao svoju živu i djelotvornu Riječ putem koje se obratio ljudima! (Hebr. 4:12). Neka svi oni koji su čistog srca izgrađuju svoju vjeru proučavanjem Božje dragocjene Riječi i neka u njoj nalaze poticaj da u ovom presudnom povijesnom razdoblju vrše Božju volju (2. Petr. 1:12, 13).