U ovom članku govorit ćemo o tom drugom značenju pojma “mržnja”. Riječ je o snažnoj odbojnosti, krajnjem gnušanju nad nekim ili nečim, a ne o pakosti, preziru ili želji da se nekome učini kakvo zlo. Može li Bog osjećati takvu mržnju? Zapazite što Biblija kaže u Mudrim izrekama 6:16-19. Ondje piše: “Šest je stvari koje Jehova mrzi, sedam ih se gadi duši njegovoj: oči ohole, jezik lažljiv i ruke koje prolijevaju krv nevinu, srce koje kuje zle zamisli, noge koje brzo trče na zlo, lažan svjedok koji govori laži i onaj tko zameće svađu među braćom.”

Kao što vidimo, neka djela Bog mrzi. No to ne mora značiti da mrzi i onoga tko čini takva djela. Bog uzima u obzir razne olakotne okolnosti, kao što su čovjekove slabosti, utjecaj sredine u kojoj živi ili u kojoj je odrastao te činjenica da dotični ne zna što je Božja volja (1. Mojsijeva 8:21; Rimljanima 5:12).

No što ako netko upozna Boga i sazna što je njegova volja, ali ne želi postupati u skladu s njom? Takvu osobu Bog neće voljeti. Naprotiv, bude li namjerno činila ono što Jehova mrzi, navući će na sebe njegovu mržnju. Naprimjer Biblija kaže: “Jehova ispituje i pravednoga i zloga, a onoga tko ljubi nasilje silno mrzi duša njegova” (Psalam 11:5). Za takvog nepokajničkog grešnika nema oprosta, kao što je to apostol Pavao objasnio u svojoj poslanici Hebrejima. Ondje stoji: “Ako namjerno griješimo nakon što smo dobro upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno očekivanje suda i usplamtjeli gnjev koji će proždrijeti protivnike” (Hebrejima 10:26, 27). Zašto Bog koji je pun ljubavi ima takav stav prema grešnicima koji se ne kaju?

Kad čovjek namjerno čini teške grijehe, zloća se može ukorijeniti u njegovom srcu i postati sastavni dio njegove osobnosti. On s vremenom može postati krajnje iskvaren, okorjeli grešnik koji se jednostavno više ne može popraviti. Biblija takvu osobu uspoređuje s leopardom, koji ne može promijeniti svoje pjege (Jeremija 13:23). Kad netko toliko ogrezne u zlu da se više ne može pokajati, čini ono što Biblija naziva “vječnim grijehom”, za koji nema oprosta (Marko 3:29).

Tako je bilo s Adamom i Evom te s Judom Iskariotom. Budući da je Bog Adama i Evu stvorio savršenima i dao im jasnu zapovijed koju su oboje dobro razumjeli, očito je da su oni svjesno, namjerno sagriješili i stoga je njihov grijeh bio neoprostiv. Kad im se Bog potom obratio, nije ih pozvao na pokajanje (1. Mojsijeva 3:16-24). Juda je, istina, bio nesavršen, no on je izdao Božjeg vlastitog Sina iako je prije toga duže vrijeme s njim blisko surađivao i dobro ga upoznao. Sam Isus nazvao je Judu “sinom propasti” (Ivan 17:12). Biblija otkriva da je i Đavo nepopravljivi grešnik kojeg čeka uništenje (1. Ivanova 3:8; Otkrivenje 12:12). Sva četiri spomenuta grešnika navukla su na sebe Božju mržnju.

No lijepo je znati da nije svatko tko je učinio kakav grijeh osuđen na propast. Jehova je vrlo strpljiv i nije mu drago kad treba kazniti one koji su zgriješili zato što nisu poznavali njegovu volju (Ezekijel 33:11). On takve osobe poziva da se pokaju kako bi im mogao oprostiti. Božja Riječ kaže: “Neka zlikovac ostavi put svoj i zlotvor misli svoje, i neka se vrati k Jehovi, koji će mu se smilovati, k Bogu našemu, jer će mu velikodušno oprostiti!” (Izaija 55:7).