Druga stranica

Ljepota, raznovrsnost i stvaralačka ruka u djelima stvaranja navode mnoge da povjeruju u postojanje jednog razumnog Stvoritelja. Međutim, za mnoge druge je najveći kamen spoticanja njihovom vjerovanju u Boga postojanje patnji i zla na svijetu. Ako je ‘Bog ljubav’, zašto onda dopušta da se toliko loših stvari događa dobrim ljudima? Postoje li valjani razlozi za Božje dopuštanje zla? Imamo li razloga vjerovati da će u skoroj budućnosti nestati zla?

Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?

U podnožju vulkana San Salvador u El Salvadoru smješten je gradić San Ramon. Ujutro 19. 9. 1982. godine na taj su se gradić sručila tri velika blatna vala. Popraćen prolomima oblaka, prvi je val bio visok skoro kao dva kata i nosio je stijenje i debla stabala. Kako je tekao niz stranu vulkana, blato je izdubilo klanac dubok 50, a širok 75 metara i poprimalo je sve veći zamah i obim. Kad je došlo do dna nahrupilo je na kuće od ćerpića koje su mu se nalazile na putu.

Anina kuća je pala u jednom strašnom trenu pod naletom neumoljivog vala. Njene kćerke su pohrlile prema Ani i povikale: “Moli se za nas!” Uto ih je prekrilo blato...

Srećom se, međutim, jedan crijep zaglavio ispred Aninog lica, tako da je imala malo prostora za disanje. “Neprestano sam zvala upomoć”, kaže ona. Oko četiri sata kasnije susjedi su čuli njene povike i počeli je otkopavati. Pronašli su je ukopanu u blato do pazuha, a tijela njenih kćerki bila su pritisnuta uz nju u zagušljivom blatu.

LJUDI iz San Ramona bili su ponizni i prijateljski nastrojeni. Među mrtvima bio je i određeni broj predanih kršćana, uključujući i jedan tek vjenčani par, Miguela i Ceciliju, i jednu peteročlanu obitelj čija su tijela pronađena u zagrljaju.

Nevolja, međutim, ne pravi razliku između dobrih i loših ljudi, a tu je činjenicu mnogima teško pomiriti s vjerovanjem u Boga punog ljubavi. ‘Kakav je to Bog’, pitaju oni, ‘koji dopušta da se tako nepotrebno gube životi? Ili opet, kako može jedno takvo svemoćno Božanstvo promatrati stare ljude bez krova nad glavom, obitelji koje izgube svoju ušteđevinu stečenu napornim radom, mlade muškarce i žene koji u cvijetu svog života bivaju pogođeni smrtonosnom bolešću — promatrati a ništa ne činiti?’

Harold S. Kushner, jedan židovski rabin, postavio je takva pitanja kad je saznao da će njegov sin umrijeti od jedne rijetke bolesti. Kushnera je zbunila nepravda toga. “Bio sam dobar”, priča on, “pokušao sam činiti ono što je pravo u Božjim očima... Vjerovao sam da slijedim Božje puteve i činim Njegovo djelo. Kako se ovo moglo dogoditi mojoj obitelji?” Iz njegovog traženja odgovora na ovo pitanje proizišla je popularna knjiga “Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima”.

Kushner je samo jedan od mnogih teologa koji je pokušao odgovoriti na pitanje zašto Bog dopušta zlo. U biti, kod toga čovjek sudi Boga. Kakvu su presudu donijeli Kushner i drugi teolozi? Je li to samo jedna presuda?

Kako neki objašnjavaju Božje dopuštanje zla

BOG — nedužan ili kriv za ljudske patnje? Ovo se pitanje pojavljuje kad izbiju nevolje, bilo osobne ili nevolje velikih razmjera poput one u San Ramonu. Britanski časopis “The Evangelical Quarterly” piše: “Jedna od najvećih prepreka vjerovanju u Svemoćnog Boga sveobuhvatne ljubavi jest postojanje naizgled nezasluženih patnji u svijetu”.

Neki će tako optužiti Boga što dopušta — ako već ne prouzročuje — patnje. Teolog John K. Roth je pisao: “Sama povijest je optužnica protiv Boga ... Ne uzimajte olako što sve Božja odgovornost povlači za sobom”.

Mnogi su se religiozni mislioci od Augustina naovamo, međutim, rječito zauzimali za Božju nedužnost. Leibniz, filozof iz sedamnaestog stoljeća, izmislio je izraz za to nastojanje: teodiceja, ili “opravdavanje Boga”. (Vidi str. 5.)

Suvremena teologija zauzima stav svjedoka

Nastojanja da se Boga očisti od optužbi nastavila su se do današnjih dana. Mary Baker Eddy, osnivač Kršćanske znanstvene crkve, pokušala je riješiti problem tako što je opovrgavala u prvom redu da zlo postoji! U djelu “Science and Health With Key to the Scriptures” (Znanost i zdravstvo i ključ Biblije), ona je pisala: “Bog nikad nije čovjeka učinio sposobnim da griješi ... Stoga je zlo samo jedna tlapnja i nema prave osnove” (naglašeno od nas).

Drugi su ispričavali Boga na temelju pretpostavke da patnja ima svoje vrline. Jedan rabin je jednom rekao: “Patnja oplemenjuje čovjeka, čisti njegove misli od ponosa i praznovjerja”. U skladu s tim su neki teolozi teoretizirali da je patnja na Zemlji “nužna da bi nas pripremila kao moralne ličnosti za život u budućem nebeskom Kraljevstvu”.

No, je li razumno vjerovati da Bog izaziva ili dopušta katastrofe da bi očistio i kaznio ljude? Sasvim je izvjesno da oni koji su živi zakopani u San Ramonu imaju malo prilike da poboljšaju svoj moralni razvoj. Je li ih Bog žrtvovao kako bi pružio lekciju preživjelima? Ako je tako, u čemu se sastoji ta lekcija?

Razumljivo je, dakle, zašto je Kushnerova knjiga “Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima” tako popularna. Budući da je njen autor osobno doživio patnju, on je pokušao utješiti svoje čitaoce uvjeravajući ih da je Bog dobar. Međutim, kad je trebalo objasniti zašto Bog dopušta da nedužni pate, Kushnerovo dokazivanje dobilo je čudan zaokret. “Bog želi da pravednici žive mirnim, sretnim životom”, objašnjava Kushner, “ali ponekad čak ni On to ne može ostvariti”.

Kushner tako prikazuje Boga koji nije zao, ali je slab, Boga koji je nešto manje od svemoćnog. Čudno, ali Kushner ipak potiče svoje čitaoce da se mole za božansku pomoć. No, Kushner se nije izjasnio kako bi taj navodno ograničeni Bog mogao pružiti bilo kakvu stvarnu pomoć.

Stara rasprava

Religiozni mislioci svijeta na taj način nisu uspjeli sagraditi uvjerljivu obranu za Boga i pružiti pravu utjehu žrtvama zla. Ono čemu treba suditi vjerojatno nije Bog nego teologija! Jer ove teorije koje se međusobno sukobljavaju samo su odjek praznih rasprava koje su započele još prije skoro četiri tisućljeća. U to se vrijeme pojavila rasprava koja se usredotočila oko patnji bogobojaznog čovjeka po imenu Job, bogatog i istaknutog čovjeka sa Istoka koji je postao žrtvom niza nevolja. U brzom slijedu tih nevolja Job je pretrpio gubitak bogatstva, smrt djece i konačno, bio je pogođen odvratnom bolešću (Job 1:3, 13-19; 2:7).

Trojica tzv. prijatelja došli su pomoći Jobu. No, umjesto da mu pruže utjehu, oni su ga spopali teologijom. Bit njihove tvrdnje sastojala se u ovome: ‘Bog ti je to učinio, Jobe! Očito je da si kažnjen zato što si učinio nešto naopako! Osim toga, Bog uopće nema povjerenja u svoje sluge’ (Job 4:7-9, 18). Job nije mogao razumjeti zašto ga je Bog ‘učinio svojom metom’ (Job 16:11, 12). Sebi na čast, Job je sačuvao svoju besprijekornost i nikad nije direktno pripisao zlo Bogu. Bilo kako bilo, Jobovi tješitelji su u biti “Boga osudili”, proglasili ga zlim time što su tvrdili da je svatko tko podnosi nevolju kažnjen zbog naopakog postupanja (Job 32:3, ST). Ali, Bog je uskoro ispravio njihova pogrešna gledišta.

Izučavanje zla od Augustina do Calvina

U SVOJOJ knjizi pod naslovom “Grad Božji”, Augustin, teolog iz 5. stoljeća tvrdi da je čovjek, a ne Bog, odgovoran za postojanje zla. Augustin je pisao: “Bog, tvorac prirode, a ne opačine, stvorio je čovjeka ispravnog, ali čovjek, od svoje volje iskvaren i opravdano osuđen, začeo je iskvarenu i osuđenu djecu ... I tako je, uslijed lošeg korištenja slobodne volje, nastao čitav lanac zla”.

Loše korištenje slobodne volje objašnjava razlog mnogih, ili većine zala koja pogađaju ljude. Međutim, može li se za katastrofu kakva je npr. ona u San Ramonu okriviti čovjekovu slobodnu volju? Zar nisu mnoge katastrofalne događaje prouzročile okolnosti koje stoje izvan čovjekove moći? I čak ako je čovjek svojevoljno odabrao zlo, zašto bi Bog ljubavi dopuštao da to zlo traje?

Francuski protestantski teolog iz 16. stoljeća Jean Calvin vjerovao je poput Augustina da postoje oni koji su “predodređeni (od Boga) da budu djeca i nasljednici nebeskog kraljevstva”. Međutim, Calvin je išao korak dalje i tvrdio da je Bog predodredio neke kao “primaoce njegove srdžbe” — osuđene na vječno prokletstvo!

Calvinovo učenje povuklo je za sobom mnogo toga zastrašujućeg. Ako čovjek doživi bilo kakvu vrstu nedaća, zar to znači da je on među prokletima? Nadalje, zar onda Bog nije odgovoran za postupke onih koji su predodređeni? Na taj način je Calvin nesvjesno učinio Boga stvoriteljem grijeha! Calvin je rekao da “čovjek griješi uz pristanak vrlo pripravne i tome sklone volje” (“Pouka vjere” od Jeana Calvina).

Međutim, koncepti slobodne volje i predodređenosti pokazali su se beznadno nespojivima. Calvin je u vezi ove zbunjujuće kontradikcije mogao primijetiti samo to da “surovost našeg uma ne može zapravo podnijeti tako veliku jasnoću, i naša ništavnost ne može shvatiti tako veliku mudrost” kao što je predodređenost.

Zlo i patnje — kako će prestati?

GORKA iskustva često nas ogorčuju. Što, međutim, ako postoji osnovni, pravovaljani razlog ljudskih patnji? Imajući to na umu, nastavimo razmatrati izvještaj o Jobu. Kad su završila tri kruga gorkih rasprava, progovorio je mladi čovjek po imenu Elihu (Elijuv). Rekao je Jobu: “Misliš li da si pravo rekao: moja je pravda veća od Božje?” Da, Job se previše bavio sobom i previše se opravdavao. “Eto”, kaže Elihu, u tom nisi pravedan, odgovaram ti; jer je Bog veći od čovjeka” (Job 35:2; 33:8-12).

Bog je ostavio obilje dokaza da je dobar (Djela apostolska 14:17; Rimljanima 1:20). Dakle, nalazimo li u postojanju zla bilo kakav razlog da dovodimo u pitanje Božju dobrotu: “Daleko je od Boga zloća i nepravda od svemogućega” (Job 34:10).

Je li Bog nemoćan protiv zla?

Prema tome, može li biti da Bog jednostavno nije bio dovoljno moćan da poduzme nešto u Jobovu korist ili u korist bilo koga drugog? Upravo suprotno! Sada iz zastrašujuće oluje sam Bog govori, snažno potvrđujući svoju svemoćnost: “Gdje si ti bio kad ja osnivah zemlju?” pita on Joba. Daleko od toga da Bog ima ograničenja. On govori o sebi kao o Onome koji vlada morima i upravlja nebesima i svojim živim stvorenjima (Job 38:4, 8-10, 33; 39:9; 40:15; 41:1).

Istina, Bog ne objašnjava Jobu zašto je dopustio da on pati. Ali, “zar će se s Jakim preti još kudilac?” pita Bog. “Zar bi i moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš?” (Job 40:2, 8, ST). Kako je, dakle, drsko okrivljavati Boga za nevolje ovoga svijeta ili smišljati filozofske obrane u njegovu korist! Kao što je Job bio potaknut učiniti, i takvi bi dobro učinili kad bi ‘porekli’ svoje međusobno suprotne teorije (Job 42:6).

Sporna pitanja koja treba riješiti

Job nije znao da njegove patnje uključuju u sebi određeni broj velikih spornih pitanja koja su postavljena ubrzo nakon stvaranja čovjeka. U to je vrijeme jedno buntovno duhovno stvorenje zvano sotona (“protivnik”, “onaj koji se opire”) navelo čovjeka na grijeh. Bog je zapovijedio Adamu i Evi da ne jedu s “drveta spoznaje dobra i zla”. Trebali su poštivati Božje pravo da određuje što je za njih dobro a što zlo. Međutim, onaj koji se opire usadio je sumnju u Evine misli kad je rekao: “Zar je Bog zaista rekao da ne smijete jesti sa svakoga drveta u vrtu?” Nadalje, počeo je proturječiti Bogu: “Ne, jamačno nećete umrijeti. Jer zna Bog da će vam se u isti dan kad budete jeli s njega zacijelo otvoriti oči, pa ćete zacijelo postati kao Bog” (1. Mojsijeva 2:17; 3:1-5, NS).

Sotonine prijevarne riječi potakle su slijedeća velika sporna pitanja: Je li Bog lagao kad je odredio smrt za jedenje zabranjenog ploda? Čak kad bi tako i bilo, kojim je pravom on lišio svoja stvorenja neovisnosti i nametnuo im svoja mjerila? Nije li on bio sebičan Bog koji je svojim stvorenjima uskratio nešto dobro? Možda je neovisnost od Boga bila poželjna stvar?

Da je Bog pobio buntovnike time bi se postiglo samo to da bi se pojavila dodatna pitanja. Samo dopuštenjem da neovisnost od Boga nesmetano traje dovoljno dugi vremenski period može se — jednom za sva vremena — dokazati da je sotonina ponuda neovisnosti poziv na katastrofu. Da, “čitav svijet leži u vlasti zloga”, sotone, đavla, a ne u vlasti Boga (1. Ivanova 5:19, NS). Bolesti, nepravda, ekonomsko ropstvo, bol i tuga, sve su to plodovi čovjekovog izbora neovisnosti od Boga i dolaska pod sotoninu vlast! I usprkos svom tehnološkom napretku svjetske prilike se i dalje pogoršavaju — često upravo zbog suvremene tehnologije.

To što Bog dopušta sav taj neopisivi jad, međutim, ne čini ga nepravednim. Upravo suprotno, ‘nepravda naša Božju pravdu podiže’ (Rimljanima 3:5). Kako?

Patnje uklonjene — zauvijek!

“Sve stvorenje neprestano zajedno uzdiše i u boli je zajednički sve do sad”, rekao je apostol Pavao (Rimljanima 8:22, NS). Da, 6000 katastrofalnih godina ljudske neovisnosti dokazale su istinitost riječi iz Jeremije 10:23, NS: “Ne pripada čovjeku koji hoda čak ni da svojim korakom upravlja”. Uskoro će se, međutim, Bog s pravom umiješati i početi upravljati stvarima ljudi.

Budući da su katastrofalne posljedice ljudske neovisnosti sada tako temeljito iznijete na vidjelo, Bog može ukloniti sve ono što prouzročuje patnje: ratove, bolesti, zločin, nasilje — čak i samu smrt! (Psalam 46:8, 9; Izaija 35:5, 6; Psalam 37:10, 11; Ivan 5:28, 29; 1. Korinćanima 15:26). To je upravo ono što je apostol Ivan čuo u jednoj nebeskoj objavi: “Bog... će otrti svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, ni plača, ni vike, ni boli neće biti više. Što je prije bilo prošlo je” (Otkrivenje 21:3, 4, NS).

Zanimljivo je da je Bog okončao Jobove patnje tako što mu je obnovio zdravlje, vratio mu bogatstvo i blagoslovio ga velikom obitelji (Job 42:10-17). Slično tome, Biblija nam obećava: “Patnje sadašnjeg vremena nisu ni u čemu ravne slavi koja će se pokazati ... I samo će stvorenje biti oslobođeno ropstva raspadljivosti i imat će slavnu slobodu djece Božje” (Rimljanima 8:18, 21, NS). Zlo će na taj način praktički biti izbrisano iz našeg sjećanja! (Usporedi Izaija 65:17.)

Živjeti sa zlom

Dok ne dođe ta sloboda, moramo ustrajati živjeti u zlom svijetu ne očekujući da nas Bog zaštiti od osobnih poteškoća. Sotona, đavo je potakao lažnu nadu kad je nagovarao Isusa Krista da skoči s hrama i kad je izvrnuo biblijski citat iz Psalma 91:10-12, NS: “Neće te snaći nesreća ... Jer će on svojim anđelima dati zapovijed za tebe, da te čuvaju”. Isus je, međutim, odbio svaku pomisao da primi čudesnu fizičku zaštitu (Matej 4:5-7). Bog obećava da će čuvati samo naše duhovno blagostanje.

Pravi kršćani se zato ne ‘gnjeve na Jehovu’, čak ni kad dođe do tragedije (Priče Salamunove 19:3). Jer “vrijeme i nepredviđena zgoda” zadesi i kršćane (Propovjednik 9:11, NS). Međutim, nismo bez nade. Imamo nadu da ćemo živjeti zauvijek u pravednom novom svijetu gdje zlo više neće postojati. Uvijek se možemo približiti Bogu u molitvi, jer on obećava da će nas obdariti mudrošću koja je potrebna da bismo izdržali svaku kušnju! (Jakov 1:5) Također uživamo pomoć sukršćana (1. Ivanova 3:17, 18). Isto tako, znamo da naša vjernost u kušnjama raduje Jehovino srce! (Priče Salamunove 27:11)

Ipak, trpjeti zlo nije lako. Zato je, kad tješimo nekoga tko pati, dobro ‘plakati s onima koji plaču’ — i ponuditi praktičnu pomoć (Rimljanima 12:15). Ana, koja je spomenuta na početku, primila je takvu pomoć i tako se oporavila od nevolje. Ona je Jehovin svjedok, i utvrdila je da su njeni sukršćani više nego spremni pomoći joj kad su joj ponudili privremeni smještaj. Premda se povremeno osjeća potištenom, ona nalazi utočište u biblijskoj nadi. “Znam da će moja djeca uskrsnuti”, kaže Ana. Tako je njena vjera u Boga dobrote sada jača no ikad.

Ako prolaziš kroz patnje, zamoli Jehovine svjedoke da ti pomognu pronaći odgovore na tvoja pitanja i sumnje. Od njih možeš dobiti i knjigu “I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji” koja sadrži poglavlja pod naslovom “Zašto Bog dopušta zlo?” i “Uključen si u odlučno sporno pitanje”. Istina je da se sada loše stvari događaju dobrim ljudima, ali uskoro će se sve to promijeniti. Saznaj više o tome tako da stupiš u vezu s Jehovinim svjedocima u svom susjedstvu ili da pišeš izdavaču ovog časopisa.

[Slike na stranici 5]

U Božjem pravednom novom svijetu zlo će biti samo blijeda uspomena