Koliko samo razloga imam za zahvalnost!

ISPRIČALA LOTTIE HALL

DOGODILO se to 1963. na našem putu iz Calcutte, Indija, u Rangoon, Burma. Ubrzo nakon što smo avionom napustili Calcuttu, jedan brat je primijetio ulje na krilu aviona. Budući da su članovi posade bili obaviješteni o tome, objavili su prinudno spuštanje. Prije svega, avion je morao ispustiti dosta goriva da bi slijetanje uopće bilo moguće. Stjuard je uputio poziv: “Ako se želite pomoliti, učinite to odmah!” Zaista smo se molili, ukoliko je Jehovina volja, da sigurno sletimo i bilo je tako. Zaista se dogodilo nešto za što smo bili zahvalni!

DA, JOŠ uvijek ima mnogo toga na čemu mogu biti zahvalna. Sa 79 godina još uvijek imam dovoljno snage i zdravlja koje koristim u punovremenoj službi. Nadalje, pored blagoslova koji se izlijevaju na cijeli Jehovin narod, doživjela sam mnoga izuzetna iskustva. Sve u svemu, najveće zadovoljstvo bilo mi je služiti Jehovi u proteklih 60 godina, od čega sam više od 30 služila kao stalni propovjednik, ili pionir.

Sve je počelo od moga oca dok smo živjeli u Carbondaleu, Illinois. On je bio povezan sa vjerskom zajednicom Kristovi učenici i želio je postati svećenik. Međutim, iskustvo koje je doživio na dva biblijska fakulteta potpuno ga je razočaralo, jer je imao svoje vlastite zamisli o Trojstvu, besmrtnosti duše i vječnom mučenju.

Konačno je bio zadovoljen biblijskom istinom koju mu je donio kolporter Istraživača Biblije 1924, kad sam ja imala tek 12 godina. Moj otac je bio sretan kad je čuo da ima još takvih koji razmišljaju kao i on, tj. da su Trojstvo, paklena vatra i besmrtnost ljudske duše lažne nauke. Uskoro se naša obitelj redovito sastajala sa Istraživačima Biblije, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci. Upoznavanje istine o Jehovi i njegovoj Riječi bilo je nešto na čemu sam bila istinski zahvalna.

Međutim, uskoro se pojavila velika nesreća. Čovjek koji je donio istinu mome ocu postao je nepošten i nemoralan. Spotakao je oca, ali ne majku i mene. Sada, s 15 godina, bila sam najstarija od šestero djece i sa majkom sam čvrsto prigrlila istinu.

U ljeto 1927. bilo je najavljeno da će biti održan veliki kongres Istraživača Biblije u Torontu, Kanada. Otac je rekao da nema novaca za put, ali majka je bila odlučna. Počela je prodavati razne kućne potrepštine, tako da je do kongresa uštedjela osam dolara. S tim novcem krenule smo nas dvije autostopom do Toronta, 1 600 km. Prošlo je 5 dana i 37 vožnji dok nismo stigle tamo, dan prije nego će kongres početi. Budući da su naša sredstva bila mala, zatražile smo i dobile besplatan smještaj. Kad je brat A. H. Macmillan čuo za naše putovanje, napisao je članak za kongresne novine pod naslovom: “Nikakav porast cijena željezničkog prijevoza ne brine te Istraživače Biblije.”

Majka je o svemu obavještavala oca putem poštanskih dopisnica. Tako je on konačno odlučio doći u zadnji čas, stigavši autom baš na javno predavanje održano posljednjeg dana kongresa. Sada na povratku kući nismo trebale stopirati. Kakav je to kongres bio! Kako sam bila zahvalna što smo mogli prisustvovati i što je moj otac mogao obnoviti duhovnu ravnotežu!

Kad sam bila upitana koja je moja religija, godinama sam odgovarala sa “MIB”, što je značilo Međunarodni Istraživači Biblije. Međutim, uvijek sam bila nezadovoljna tim nazivom. Stoga sam bila zahvalna kad smo 1931, na kongresu u Columbusu, Ohio, prihvatili novo ime, Jehovini svjedoci.

Moj posao u školi

Među mnogim blagoslovima koji su obogatili moj život, bili su i oni povezani sa muzikom. Bila sam vrlo privržena muzici i rano sam naučila svirati klavir. Mnoge godine imala sam prednost svirati pratnju prilikom pjevanja u skupštini. Prije nego je Društvo Kula stražara počelo snimati Kraljevske pjesme, jednom je brat misionar koji je služio u Papui Novoj Gvineji zamolio da snimim mnoge naše pjesme, tako da bi ih Papuanci mogli naučiti pjevati. To je bilo nešto u čemu sam doista uživala.

Ipak, moj omiljeni instrument bio je klarinet. Voljela sam ga svirati u školskom orkestru. Profesor je bio toliko zadovoljan mojim sviranjem da me zamolio da sviram i u muškom sastavu. U to vrijeme nijedna žena nije svirala u muškom sastavu, tako da su članovi sastava, kad su čuli što profesor namjerava učiniti, odlučili štrajkati. Drukčije su razmišljali kad su bili upozoreni da će, budu li štrajkali, biti izbačeni iz sastava. Još jedna tradicija je prekinuta kad sam bila pozvana da sudjelujem sa sastavom u cjelodnevnoj paradi. Novine su to označile senzacijom, izvjestivši krupnim naslovom: “Glazbenica u moru muškaraca.”

Konačno, bilo mi je predloženo da radim kao profesorica muzike. Ipak, razmišljajući o svim problemima koji bi se mogli pojaviti ukoliko bih poučavala muziku, kao što je zahtjev da učim ili sviram religioznu i nacionalnu muziku, odlučila sam obavljati nešto drugo, pa sam određena da poučavam svjetsku povijest. Međutim, ta promjena nije me spriječila da godinama kasnije sviram klarinet u kongresnim orkestrima u mnogim zemljama dok sam putovala na međunarodne kongrese Jehovinih svjedoka.

Vremenom sam postala nastavnica povjesti u jednoj velikoj srednjoj školi u predgrađu Detroita. Jednom sam bila zamoljena od strane direktora preporučiti jedan od nekoliko novih udžbenika. Pregledavajući te knjige, bila sam iznenađena činjenicom da, dok sadašnji udžbenik spominje osam puta Jehovino ime, novi ne imenuju hebrejskog Boga, iako imenuju mnoge bogove poganskih naroda, kao što su Ra, Moleh, Zeus i Jupiter. Kad je trgovački putnik došao, upitala sam ga zašto Jehovino ime nije navedeno u njegovom udžbeniku, a on je rekao: “Ne, nećemo to ime staviti u našu knjigu zbog Jehovinih svjedoka.” Tada sam mu rekla: “Dobro! Onda neću preporučiti vašu knjigu.” Bacio je knjigu u svoju torbu i odjurio kroz vrata.

Kasnije sam, uz iznošenje mnogih dobrih razloga, izvijestila direktora da nam zaista nije potrebna nova knjiga. Složio se sa mnom. Svi su bili zadovoljni tom odlukom kad je, samo nekoliko mjeseci kasnije, odlučeno da se predmet svjetske povjesti izbaci iz nastavnog programa srednjih škola. Novi predmet, nazvan Nauka o društvu, zamijenio ga je u cijelom sistemu od 14 škola. Da je škola prihvatila nove knjige o povijesti, bio bi to veliki gubitak!

Doživjela sam mnoga ugodna iskustva radeći u školi, a uz to sam tražila veliku disciplinu. To se pokazalo uspješnim kroz mnoga doživotna prijateljstva. Također sam imala mnoge prilike za neformalno svjedočenje. Međutim, konačno su me vrijeme i okolnosti doveli do stalne službe.

Međunarodni kongresi

Nakon 20-godišnjeg rada u školi, počeo me napuštati vid. Nadalje, moji roditelji su osjećali potrebu za mnom, tako da me otac zamolio da se vratim kući. Smatrao je da se mora izvršiti važnije djelo, a Jehova će se pobrinuti da ne budem gladna. Napustila sam posao nastavnika 1955. i među prvim blagoslovima koje sam doživjela nakon toga bilo je prisustvovanje seriji kongresa u Evropi pod nazivom “Pobjedonosno Kraljevstvo.” Kako sam bila zahvalna što sam mogla biti sa našom braćom iz Evrope, od kojih su mnogi pretrpjeli velike patnje tokom drugog svjetskog rata! Poseban blagoslov bio je nalaziti se među 107 000 prisutnih na Zeppelinwiese ili Zeppelin livadi u Nürnbergu, gdje je Hitler namjeravao održati svoju pobjedničku paradu nakon drugog svjetskog rata.

To je bilo prvo od mnogih svjetskih putovanja koja sam imala prednost poduzeti. Godine 1963. moja majka i ja bile smo među 583 delegata koji su putovali oko svijeta u sklopu kongresa “Vječna dobra vijest”. To putovanje odvelo nas je iz New Yorka u Evropu, zatim u Aziju i na Pacifičke otoke, da bi se završilo u Pasadeni, Kalifornija. Tokom tog putovanja doživjele smo uzbudljivo iskustvo opisano u uvodu. Kasnija putovanja odvela su nas na kongrese u Južnoj Americi, Južnom Pacifiku i Africi. Zaista, ta putovanja obogatila su moj život, a to što sam imala priliku svirati u kongresnim orkestrima na mnogim mjestima bila je dodatna prednost za mene kao ljubitelja muzike.

Ulazak u redove pionira

Godine 1955, nakon povratka iz Evrope, pridružila sam se majci u pionirskoj službi u toku jedne godine. Nakon toga Društvo me pozvalo da surađujem sa malom skupštinom u Apalachicoli, na zapadnoj Floridi. Kroz sedam godina zajedno s jednom sestrom pomagala sam u radu na tom području, tako da je skupština uskoro bila u mogućnosti izgraditi Kraljevsku dvoranu da bi izašla u susret napretku djela. Napredovanje se nastavilo, pa je nedugo zatim oformljena još jedna skupština u Port Saint Joeu. Provela sam 11 godina surađujući sa tri skupštine u zapadnom dijelu Floride.

Jednom prilikom zamolio me pokrajinski nadglednik da pronađem mjesto za održavanje pokrajinskog sastanka. Osigurala sam korištenje uglednog Centennial Buildinga u Port Saint Joeu za samo 10 dolara. Međutim, također nam je bio potreban restoran, pa smo mislili u tu svrhu koristiti školu. Ipak, saznala sam da se školski upravitelj protivi tome i rekao je da se moram sastati sa školskim odborom. Na taj sastanak došao je i gradonačelnik, jer je želio da koristimo školu kao restoran. Kad je upitao za razloge zbog kojih nam se to ne dozvoljava, predsjednik školskog odbora je rekao da dosad nijedna religiozna grupa nije koristila školske objekte. Gradonačelnik se okrenuo prema meni tražeći odgovor. Kod sebe sam imala mnoge potvrde o tome da smo već koristili školske objekte za naše sastanke, a uz to sam ukazala na Djela apostolska 19:9, gdje se kaže da je apostol Pavao propovijedao u školskoj predavaoni. To je djelovalo. Odbor se složio sa gradonačelnikom da nam se dopusti korištenje restorana uz naknadu od 36 dolara.

Kad sam imala samo 13 godina i kad sam se krstila, molila sam se: “O Bože, daj mi da dovedem u istinu bar jednu osobu.” Ta molitva je do sada bila uslišena mnogo, mnogo puta dok sam bila blagoslivljana pomaganjem velikom broju osoba da zauzmu stav za Jehovu i njegovo Kraljevstvo. Međutim, skoro uvijek kad bi osoba bila spremna za predanje i krštenje, ja bih bila dodijeljena u neku drugu skupštinu. Još uvijek sam imala prednost sijanja i zalijevanja, tako da su se mnoge od tih osoba pokazale doživotnim prijateljima. Sudjelovanje u tako produktivnom djelu zaista je dovelo do mnogih razloga moje zahvalnosti.

Pomoć javnih medija

Iako je javnost u mnogim mjestima uvijek iznova nepovoljno izvještavala o djelovanju Jehovinih svjedoka, sretna sam što mogu reći da su mi mediji u De Landu, Florida, gdje sada služim, pomogli u svjedočenju. Primjerice, kad smo sa jednog od onih kongresnih putovanja po svijetu majka i ja poslale opširne izvještaje mjesnim novinama, oni su bili spremni objaviti ih zajedno sa slikama. Izvještaji su bili u obliku putopisa, ali smo uvijek uspijevale iskoristiti tu priliku za davanje svjedočanstva o Jehovinom imenu i Kraljevstvu.

Jednako je bilo i sa mojim svjedočenjem na ulici. Imala sam svoj ugao ulice gdje sam sjedila na jednoj platnenoj stolici, dok sam na drugoj držala literaturu. Jednom se na pola stranice mjesnih novina pojavio članak sa slikom pod naslovom: “Delanđanka Lottie nastavlja djelo svojih roditelja, Svjedoka.” Nedavno, godine 1987, još jedne novine objavile su članak na pola stranice sa velikom slikom u boji i naslovom: “Lottie Hall ima svoj obilježeni ugao za Krista.” Iduće godine još jedne novine objavile su na naslovnoj stranici moju sliku uz primjedbe kao što su “Ona je uvijek tamo” i “Sjedeći na platnenoj stolici, umirovljena učiteljica koristi svoje mjesto na uglu ulice za propovjedničko djelo Jehovinih svjedoka”. Nadalje, četiri puta je mjesna TV stanica prikazala moje svjedočenje. Nastavila sam u ograničenoj mjeri sudjelovati u svim vidovima kraljevske službe: propovijedanju od kuće do kuće, ponovnim posjetima i biblijskim studijima na domu. Ipak, sada zbog poodmaklih godina i fizičkih slabosti većinu vremena provodim u radu na ulici.

Gledajući unazad, moram priznati da zaista imam mnogo razloga za zahvalnost. Pored blagoslova koji su zajednički cijelom Jehovinom narodu, kao nastavnica imala sam prednost djelovanja na mnoge mlade; osjetila sam radost prisustvovanja brojnim kongresima širom svijeta; imala sam plodnu pionirsku službu; a također sam bila blagoslovljena u vezi muzike. Nadalje, bila sam u mogućnosti svjedočiti putem medija. Zaista, mogu reći kao i psalmist David: “Božje ću ime hvaliti popjevkom, hvalit ću ga zahvalnicom” (Psalam 69:31, St).