Tvoje gledište o duši utječe na tvoj život
“Čovjek je postao živa duša” (1. MOJSIJEVA 2:7, NS).
1, 2. Što se u većini religija vjeruje u vezi čovjeka i duše?
GOTOVO sve religije uče da čovjek ima besmrtnu dušu. U djelu New Catholic Encyclopedia čitamo da je duša “stvorena od Boga i da je prilikom začeća ulivena u tijelo”. Zatim se govori da je nauka o besmrtnosti duše “jedan od ugaonih kamena” crkava kršćanstva. A prema “muslimanskom shvaćanju”, kako kaže New Encyclopœdia Britannica, “duša je postala u isto vrijeme kad i tijelo; zatim, živi zasebno, a njeno sjedinjenje s tijelom je prolazno stanje”.
2 U tim religijama postoji vjerovanje da duša napušta tijelo u trenutku smrti i da nastavlja vječno živjeti; ona je određena bilo za nebesko blaženstvo, za prolazno zadržavanje u čistilištu ili za vječne muke u paklenoj vatri. Smrt se smatra vratima u vječni život u duhovnom carstvu. Autor knjige We Believe in Immortality (Mi vjerujemo u besmrtnost) piše: “Ja smatram Smrt veličanstvenim i krasnim doživljajem. U mojim je očima Smrt božanska povlastica.”
3. Što se vjeruje u različitim istočnjačkim religijama?
3 Hindusi, budisti i ostali vjeruju u seljenje duša. K tome pripada i vjerovanje da se duša nakon smrti reinkarnira, ili da se ponovo rađa u nekom drugom čovjeku ili nekom drugom životnom obliku. Tako se duša dobrog čovjeka ponovo rađa u osobi višeg položaja. A zli doživljava ponovno rođenje kao osoba nižeg položaja, ili čak kao životinja, pa sve do insekta.
4, 5. Zašto je važno poznavati istinu o duši?
4 Ali, što ako ljudi uopće ne posjeduju besmrtnu dušu? Što ako smrt nije “božanska povlastica” za sve koji umiru, ako ne predstavlja neposredna vrata u vječni duhovni život ili u reinkarnaciju? Tada smo vjerovanjem u besmrtnost duše zavedeni na krivi put. U knjizi Official Catholic Teachings (Službene katoličke nauke) kaže se da crkva ustraje u vjerovanju u besmrtnost duše, jer ne vjerovati u to “učinilo bi beznačajnima ili nerazumljivima njene molitve, pogrebne obrede i religiozne postupke u korist mrtvih”. Dakle, radi se o nečijem životu, obožavanju i njegovoj vječnoj budućnosti (Priče Salamunove 14:12; Matej 15:9).
5 Važno je poznavati istinu o tom vjerskom učenju. Isus je objasnio: “Koji ga [Boga] obožavaju, moraju ga obožavati duhom i istinom” (Ivan 4:24, NS). Istinu o čovječjoj duši nalazimo u Riječi Božjoj, Bibliji. U nadahnutim Spisima Bog otkriva svoje naume, pa stoga možemo biti sigurni da iz njih doznajemo istinu (1. Solunjanima 2:13; 2. Timoteju 3:16, 17). Isus je u molitvi rekao Bogu: “Riječ je tvoja istina” (Ivan 17:17, NS).
Jesmo li stvoreni s besmrtnom dušom?
6. Što saznajemo iz izvještaja u 1. Mojsijevoj o stvaranju čovjeka?
6 U 1. Mojsijevoj 2:7 (NS) čitamo: “I Jehova Bog je zatim stvorio čovjeka iz praha zemaljskog i u nosnice mu udahnuo dah života i čovjek je postao živa duša.” U izvještaju ne čitamo da je Bog usadio u čovjeka besmrtnu dušu. Kad je Božja sila ispunila Adamovo tijelo “postao” je on, kako čitamo, “živa duša”. Dakle, čovjek nema dušu. On jest duša.
7. Zašto su ljudi bili postavljeni na Zemlju?
7 Bog nije stvorio Adama da bi živio na nebu, nego na Zemlji. Zemlja nije trebala biti neko probno stanje u kojem bi se utvrdilo da li bi Adam bio prikladan za nebo. Bog je stvorio Zemlju “da se na njoj nastava”, i Adam je bio njen prvi ljudski stanovnik (Izaija 45:18; 1. Korinćanima 15:45). Kad je Bog kasnije stvorio Evu kao ženu za Adama, njegov je naum bio da napune Zemlju kao vječno prebivalište čovjeka i da je pretvore u raj (1. Mojsijeva 1:26-31; Psalam 37:29).
8. (a) O čemu je ovisilo Adamovo postojanje? (b) Gdje bi Adam nastavio živjeti da nije sagriješio?
8 Nigdje u Bibliji ne govori se da je neki Adamov dio bio besmrtan. Naprotiv, njegovo je postojanje ovisilo o poslušnosti Božjem zakonu. Što bi se dogodilo ako bi on prekršio taj zakon? Bi li tada dobio vječni život u duhovnom carstvu? Nikako ne. Umjesto toga, on bi ‘sigurno umro’ (1. Mojsijeva 2:17, NS). Vratio bi se tamo odakle je došao: “Prah si i u prah ćeš se vratiti” (1. Mojsijeva 2:7; 3:19, NS). Prije nego je bio stvoren, Adam nije postojao, i nakon svoje smrti on opet ne bi više postojao. Dakle, imao je samo dva izbora: (1) Poslušnost i život ili (2) neposlušnost i smrt. Da nije sagriješio, Adam je mogao vječno živjeti na Zemlji. On ne bi nikada došao na nebo.
9. Kako Biblija ispravno označuje smrt, i zašto?
9 Adam je bio neposlušan i umro je (1. Mojsijeva 5:5). Smrt mu je bila kaznom. Ne vrata u “krasan doživljaj”, nego vrata u nepostojanje. Dakle, smrt nije prijatelj, nego kako čitamo u Bibliji, “neprijatelj” (1. Korinćanima 15:26). Da je Adam posjedovao besmrtnu dušu koja bi u slučaju njegove poslušnosti došla na nebo, tada bi smrt bila blagoslov. Ali, nije bilo tako. Ona je bila prokletstvo. I kad je Adam sagriješio, to se prokletstvo smrti proširilo na sve ljude, jer svi potječu od Adama (Rimljanima 5:12).
10. Koji ozbiljni problem proizlazi iz vjerovanja da je Adam imao besmrtnu dušu?
10 Uostalom, zašto Adam, ako je stvoren s besmrtnom dušom, nije bio upozoren da će mu duša, ako sagriješi, biti vječno mučena u paklenoj vatri? Zašto mu je samo bilo rečeno da će umrijeti i vratiti se u prah? Kako li bi to bilo nepravedno, osuditi Adama zbog neposlušnosti na vječno mučenje, a ne ga upozoriti na to! Ali, u Boga “nema nepravde” (5. Mojsijeva 32:4, NS). Adam nije trebao biti upozoren na paklenu vatru u koju dolaze besmrtne duše zlih, jer niti postoji takav pakao, niti besmrtne duše (Jeremija 19:5; 32:35). U prahu zemljina tla nema vječnih muka.
Kako se riječ “duša” upotrebljava u Bibliji
11. (a) Koja je hebrejska, a koja grčka riječ u Bibliji prevedena riječju “duša”? (b) Kako su hebrejska i grčka riječ za “dušu” prevedene u prijevodu King James?
11 Riječ “duša” u Hebrejskim spisima jest prijevod hebrejske riječi néphesh, koja se pojavljuje preko 750 puta. Odgovarajuća riječ u Grčkim spisima glasi psykhé i javlja se preko 100 puta. U Novi svijet prijevodu Svetog pisma obje se riječi uvijek prevode sa “duša”. U drugim se Biblijama pojavljuju za to različite riječi. U prijevodu King James za néphesh stoji: pohota, zvijer, tijelo, dah, stvorenje, mrtvo (tijelo), želja, srce, život, čovjek, um, osoba, sebe, duša, stvar. A za psykhé stoji između ostalog srce, život, um i duša.
12. Kako se u Bibliji upotrebljavaju hebrejska i grčka riječ za “duša”?
12 U Bibliji su morske životinje označene s néphesh: “Svaka živa duša koja je u vodi” (3. Mojsijeva 11:10, NS). Riječ se može odnositi i na kopnene životinje: “Neka zemlja iznese žive duše po njihovim vrstama, domaću životinju i životinju koja se kreće i divlju životinju” (1. Mojsijeva 1:24, NS). A stotine puta néphesh se odnosi na ljude. “U svemu Jakovljevih potomaka bijaše sedamdeset duša” (Izlazak 1:5, St). Primjer jednake upotrebe riječi psykhé nalazimo i u 1. Petrovoj 3:20 (St), gdje se govori o Noinoj arki, “u koju se skloni mali broj — svega osam duša — i bi spašen vodom”.
13. Koje izjave u vezi riječi “duša” nalazimo u Bibliji?
13 No, u Bibliji nalazimo još i mnoge druge izjave o “duši”. Tako u 1. Mojsijevoj 9:5 (NS) čitamo: “Jer ću i vašu krv duša vaših natrag tražiti.” Tu se dakle, govori da duša ima krv. U 2. Mojsijevoj 12:16 (NS) čitamo: “Samo što je svakoj duši potrebno za jelo, samo to može biti učinjeno za vas.” U ovom se slučaju govori da duša može jesti. U 5. Mojsijevoj 24:7 (NS) riječ je o čovjeku koji ‘otima dušu svoje braće’. Sigurno je da besmrtna duša ne bi mogla biti oteta. U Psalmu 119:28 (NS) čitamo: “Duša mi je besnena od žalosti.” Dakle, moguće je da duša ne nalazi sna. Biblija ukazuje također na to da je duša smrtna, da umire: “Ta duša mora se odrezati od svog naroda” (3. Mojsijeva 7:20, NS). “On ne smije pristupiti nijednoj mrtvoj duši” (4. Mojsijeva 6:6, NS). “Naše duše neka pomru” (Jozua 2:14, NS). “Svaka duša koja ne posluša tog Proroka bit će sasvim uništena” (Djela apostolska 3:23, NS). “Svaka je živa duša umrla” (Otkrivenje 16:3, NS).
14. Što jasno pokazuje upotreba riječi “duša” u Bibliji?
14 Upotreba riječi néphesh i psykhé u Bibliji jasno pokazuje da je duša osoba ili, u slučaju životinje, stvor. Duša nije besmrtni dio jedinke. Da, riječ néphesh upotrebljava se čak u vezi s Bogom: “Svakoga tko ljubi nasilje doista mrzi duša Njegova” (Psalam 11:5, NS).
Mnogi su bibličari suglasni s time
15. Što kažu različita znanstvena djela o nauci o besmrtnosti duše?
15 Mnogi su bibličari suglasni s time da Biblija ne govori o besmrtnoj duši. U djelu The Concise Jewish Encyclopedia kaže se: “Nauka o besmrtnosti duše ne spominje se niti u Bibliji niti se javlja u ranim spisima rabina.” The Jewish Encyclopedia kaže: “Vjerovanje da duša nastavlja s postojanjem nakon oslobađanja iz tijela prije je stvar filozofske ili teološke špekulacije negoli stvar same vjere, i stoga se nigdje izričito ne naučava u Svetom pismu.” U djelu The Interpreter’s Dictionary of the Bible stoji: “Nephesh (...) ne postoji dalje neovisno od tijela, nego s njim umire. (...) Nijedan biblijski citat ne daje pravo na izjavu da se ‘duša’ u trenutku smrti odvaja od tijela.”
16. Što je u nekim mjerodavnim djelima rečeno o duši?
16 U djelu Expository Dictionary of Bible Words navodi se sljedeće: “ ’Duša’ u S[tarom] Z[avjetu] ne ukazuje na neki nematerijalni dio ljudskog bića koji bi ostao postojati nakon smrti. [Néphesh] ukazuje uglavnom na život koji proživljava sama osoba. (...) Glavno značenje riječi psykhé određeno je svojom analogijom u S[tarom] Z[avjetu], a ne svojim značenjem u grčkoj kulturi.” A u The Eerdmans Bible Dictionary objašnjava da riječ duša u Bibliji “ne označava dio nekog ljudskog bića, nego cijelu osobu. (...) U tom smislu ljudska bića nemaju duše — ona jesu duše” (naglašeno od nas).
17. Što se u vezi duše priznaje u dva katolička izvora?
17 Čak i New Catholic Encyclopedia sadrži priznanje: “Biblijske riječi za dušu znače obično cijelu osobu.” Zatim se dodaje: “U S[tarom] Z[avjetu] nema dihotomije [dijeljenja] na tijelo i dušu. (...) Izraz [néphesh], iako preveden našom riječi duša, nikada ne znači dušu zasebnu od tijela ili od jedinke. (...) Izraz [psykhé] odgovarajuća je riječ za [néphesh] u N[ovom] Z[avjetu]. (...) U Bibliji ne nalazimo predodžbu da duša živi dalje i nakon smrti.” A Georges Auzou, katolički profesor za biblijsku znanost (Francuska), piše u svojoj knjizi La Parole de Dieu (Riječ Božja): “Koncept ‘duše’ kao sasvim duhovne, nematerijalne stvarnosti, odvojene od ‘tijela’, (...) ne postoji u Bibliji.”
18. (a) Što se u jednoj enciklopediji kaže o biblijskoj upotrebi riječi “duša”? (b) Odakle teolozima predodžba da prilikom smrti tijela nešto nastavlja dalje živjeti?
18 Zato The Encyclopedia Americana kaže: “Stari zavjet shvaća čovjeka kao jedinstvo, a ne kao sjedinjenje duše i tijela. Hebrejska riječ [néphesh] često se, doduše, prevodi s ‘duša’, ali bi bilo neispravno čitati u tome grčko značenje. (...) [Néphesh] ne djeluje nikada odvojeno od tijela. U Novom zavjetu se grčka riječ [psykhé] često prevodi s ‘duša’, ali tu riječ ne treba bez daljnjega smatrati kao da znači isto što je značila za grčke filozofe. (...) Biblija ne sadrži nikakav jasan opis o tome kako osoba nastavlja živjeti i nakon smrti.” Zatim dodaje: “Teolozi su morali posegnuti za razgovorima filozofa da bi dobili prikladan opis individualnog nastavljanja života nakon smrti.”
Ne Biblija, nego filozofija
19. Koja veza postoji između vjerovanja u besmrtnost duše i grčke filozofije?
19 Točno je, teolozi su preuzeli predodžbe poganskih filozofa da bi mogli formulirati nauku o besmrtnoj duši. U francuskom djelu Dictionnaire Encyclopédique de la Bible (Enciklopedijski Rječnik Biblije) piše: “Pojam besmrtnost proizvod je grčkog umovanja.” The Jewish Encyclopedia potvrđuje: “Vjerovanje u besmrtnost duše stiglo je do Židova zahvaljujući doticaju s grčkim razmišljanjem i to uglavnom kroz filozofiju Platona, njenog glavnog branitelja”, koji je živio u četvrtom stoljeću prije Krista. Platon je vjerovao: “Duša je besmrtna i neprolazna i naše će duše uistinu postojati u drugom svijetu” (The Dialogues of Plato).
20. Kada je i kako poganska filozofija prodrla u kršćanstvo?
20 Kad je ta poganska filozofija prodrla u kršćanstvo? The New Encyclopœdia Britannica kaže: “Od sredine 2. stoljeća poslije Krista, kršćani koji su bili nešto upućeni u grčku filozofiju osjetili su potrebu da izraze svoju vjeru njenim načinom izražavanja, i to radi vlastitog intelektualnog zadovoljstva i da bi obratili obrazovane pogane. Filozofija koja im se učinila najprikladnijom bila je platonizam.” Prema tome, dogodilo se, kako piše u tom djelu: “Rani kršćanski filozofi preuzeli su grčku predodžbu o besmrtnosti duše.” Čak je papa Ivan Pavao II priznao da nauka o besmrtnoj duši uključuje “teorije određenih grčkih filozofskih škola”. Ali, preuzimanje teorija grčkih filozofa značilo je da je takozvano kršćanstvo odbacilo jednostavnu istinu izraženu u 1. Mojsijevoj 2:7 (NS): “I čovjek je postao živa duša.”
21. Koliko daleko unatrag seže vjerovanje u besmrtnu dušu?
21 Ali, nauka o besmrtnoj duši seže mnogo dalje unatrag od Platona. U knjizi The Religion of Babylonia and Assyria (Religija Babilona i Asirije) od Morrisa Jastrowa piše: “Babilonski teolozi su se ozbiljno bavili problemom besmrtnosti. (...) Smrt se smatralo vratima u neki drugi život.” A u knjizi Ägyptische Religion (Egipatska religija) piše Siegfried Morenz: “U stara je vremena Egipćanin smatrao život nakon smrti jednostavno nastavkom ovostranog.” The Jewish Encyclopedia ukazuje na vezu između ovih starih religija i Platona, te kaže da je Platon došao do predodžbe o besmrtnoj duši “kroz orfičke i eleuzinijske misterije u kojima su na neobičan način spojena babilonska i egipatska shvaćanja”.
22. Zašto se može reći da je sjeme nauke o besmrtnoj duši ustvari bilo posijano već na početku ljudske povijesti?
22 Dakle, predodžba o besmrtnoj duši jako je stara. Činjenica je da njeni korijeni sežu unatrag sve do početka ljudske povijesti! Nakon što je Adamu bilo rečeno da će umrijeti bude li neposlušan Bogu, njegovoj ženi Evi bilo je izrečeno suprotno gledište. Rečeno joj je: “Sigurno neće umrijeti.” I tada je bilo posijano sjeme nauke o besmrtnoj duši. Otada je jedna kultura za drugom prihvaćala pogansko gledište: ‘Vi ustvari nećete umrijeti, nego ćete i dalje živjeti.’ To se odnosi i na takozvano kršćanstvo, koje se suprotstavlja Božjoj volji i njegovim naumima, vodeći tako svoje pripadnike u otpadništvo (1. Mojsijeva 3:1-5, NS; Matej 7:15-23; 13:36-43; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Solunjanima 2:3, 7).
23. Tko je razvio nauku o besmrtnoj duši, i zašto?
23 Tko je naveo ljude da vjeruju toj laži? Isus ga je učinio prepoznatljivim kad je rekao religioznim vođama Židova svog vremena: “Vi ste od svog oca Đavla, i vi želje svog oca želite činiti. (...) Kad govori laž, govori po svom vlastitom naginjanju, jer je lažac i otac laži” (Ivan 8:44, NS). Da, Sotona je razvio ideju o besmrtnoj duši kako bi se ljudi okrenuli od pravog obožavanja. Dakle, našem će životu i nadi u budućnost biti dan krivi pravac ako vjerujemo u nauke koje su se razvile iz prve laži zabilježene u Bibliji — iako je Eva nesumnjivo tada razumjela zmiju kao da uopće neće umrijeti u tijelu.
24. Koja se pitanja mogu s pravom postaviti u vezi vječnog života i besmrtnosti?
24 Biblija ne uči da ljudi imaju besmrtnu dušu. Ali, zašto onda govori o nadi u vječni život? I ne kaže li se u 1. Korinćanima 15:53 (NS): “Ovo što je smrtno mora se obući u besmrtnost”? Nije li Isus nakon svog uskrsnuća uzašao na nebo i nije li učio da i drugi mogu doći na nebo? Ova i ostala pitanja istražit ćemo u sljedećem članku.
Pitanja za ponavljanje
◻ Što se u većini religija uči o duši?
◻ Kako je iz Biblije vidljivo da čovjek nije bio stvoren s besmrtnom dušom?
◻ Što postaje jasnim biblijskom upotrebom hebrejske i grčke riječi za “dušu”?
◻ Što mnogi bibličari kažu u vezi biblijskog gledišta o duši?
◻ Koliko daleko unatrag u povijest seže nauka o besmrtnoj duši?
[Slika na stranici 15]
Sve su to duše