Odgovor na druga pitanja

Odgovor na pitanje kako smo dospjeli ovamo povlači za sobom i druga pitanja: Zašto smo ovdje? Kuda idemo? Ima li naš život smisao?

EVOLUCIJA je po svojoj prirodi vrlo klimava i nema ni svrhe ni cilja. Ako smo nastali putem evolucije, tada smo nastali bez ikakvog razloga, idemo u ništa, i naši životi su besmisleni.

Na našu sreću, evolucija nije istinita. Ona nikad nije započela, a još manje dospjela do nas. Znanstveni dokazi su jednodušni: Živa stanica opremljena tisućama značajnih funkcija ne može imati svoje porijeklo u neusmjerenim, slučajnim promjenama. Kad razum prevlada nad željama evolucionista, to postaje očito, upravo kako je rekao Francis Crick: “Onaj tko je pošten i opskrbljen svim znanjem koje nam je dostupno može samo ustvrditi da u ovom trenutku porijeklo života izgleda skoro kao jedno čudo”. A profesor H. S. Lipson je nerado priznao: “Moramo ići dalje i priznati da je stvaranje jedino prihvatljivo objašnjenje”.

Evolucionisti, međutim, rijetko ispoljavaju takvu iskrenost. Uobičajeni pristup je dogmatski. Na primjer: ‘Evolucija je činjenica. Nju više ne treba dokazivati. Ni jedan kompetentni znanstvenik u nju ne sumnja. Svi obrazovani ljudi u nju vjeruju. Samo neznalice je odbacuju’. Stephen Jay Gould je u jednoj televizijskoj emisiji rekao da znanost “često odražava uglavnom nesvjesne predrasude onih koji obavljaju taj posao”. Dvije minute kasnije on je demonstrirao svoju vlastitu predrasudu rekavši da je Darwin učinio više nego bilo koji drugi čovjek “da bi utvrdio činjenicu o evoluciji”.

Darwin je vjerovao da je “u početku Stvoritelj udahnuo život u nekoliko oblika ili u jedan”. Njegova vjera u evoluciju nasljednim postepenim promjenama pada u vodu. Fosilni zapisi na koje se on oslanjao kao dokaz iznevjerili su ga. Sam Gould je napustio sve te Darwinove stavove zato što nisu utemeljeni na činjenicama. Da bi spasio teoriju, Gould se okrenuo od polaganih promjena ka brzim velikim skokovima s jednog oblika života na drugi. Za to nema nikakve osnove. To je proizvoljan manevar kako bi se eliminiralo potrebu za prolaznim fosilima koji nedostaju u fosilnim zapisima. Ne samo da znanost ne dokazuje evoluciju, ona dokazuje upravo suprotno.

Dakle, posljednje utočište evolucije leži u tome da se njeni napisi zasipaju propagandom zastrašivanja. Pomoću takvih taktika evolucionisti pod svojim preporoditeljskim šatorom drže milijune obraćenika isprana mozga. Budući da im nedostaje činjenična potpora, oni pribjegavaju jednakoj tiraniji autoriteta kakvu su koristili očajni farizeji protiv Isusa:

“Stražari iz hrama, koji su bili poslani da ga uhvate, vratili su se svećeničkim poglavarima i farizejima, a ovi ih upitaju: ‘Zašto ga niste doveli?’ ‘On tako divno govori!’ — odgovorili su. ‘Još nikada nismo čuli da netko tako govori’. ‘A tako! I vas je zaveo?’ — okomili su se farizeji na njih. ‘Zar ijedan od nas židovskih poglavara ili farizeja vjeruje da je on Krist?’” Kad je jedan od njih protestirao, ismijali su ga: “Zar si i ti bijedni Galilejac?” (Ivan 7:45-52, KNJIGA O KRISTU, Novi zavjet živim riječima). Isto tako danas evolucionisti žigošu kao nekompetentne sve znanstvenike koji odbijaju evoluciju i obasipaju ih zajedljivim ismijavanjem ako se usude predložiti teoriju o stvaranju!

Nauka o stvaranju daleko je znanstvenija nego teorija o evoluciji. Njome se dokazuje svrhovitost kreacije koju vidimo na nebu i na zemlji, u biljkama i životinjama, u našim vlastitim tijelima i zadivljujućem mozgu. Sadržaj informacija kojeg vidimo u DNK zacijelo svjedoči o zapanjujućoj inteligenciji. Einstein nije volio Boga kršćanskih religija, ali je bio duboko impresioniran “harmonijom prirodnog zakona koja otkriva inteligenciju takve superiornosti da je u usporedbi s njom svo sistematsko razmišljanje i djelovanje ljudskih bića potpuno beznačajni odraz”.

Nauka o stavranju isto tako otvara put odgovorima na temeljna pitanja.

Zašto smo ovdje?

Jehova je rekao zašto onda kad je stvorio prvi ljudski par. “Da načinimo čovjeka po svojem obličju”, rekao je Bog Logosu (koji je kasnije došao na Zemlju kao Isus), “kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji”. Bog je također načinio Edenski vrt i smjestivši tu čovjeka “namjesti ga u vrtu Edenskom, da ga radi i da ga čuva”. Štoviše, dao je naredbu tom prvom ljudskom paru u Edenu: “Rađajte se, množite se, i napunite zemlju” (1. Mojsijeva 1:26, 28; 2:8, 15.

Kao potomci Adama i Eve, mi smo ovdje da nastanimo Zemlju, da se brinemo za nju i obrađujemo je, i da s ljubavlju nadziremo njeno bilje i životinje. Bog nas je osposobio da to činimo tako što nas je učinio po svom obličju — ne po fizičkoj sličnosti, nego nas je obdario određenim svojstvima koja sam posjeduje, kao što su ljubav, mudrost, moć, pravda, te želja da radimo svrhovit posao i osjećaj zadovoljstva kad ga obavimo. Bog nas je prema sličnosti njemu odvojio od svih životinja i tako prouzročio da razmišljamo o temeljnim pitanjima o kojima ni jedno drugo zemaljsko stvorenje nikad ne razmišlja.

Ateisti, međutim, tvrde da mi nismo stvoreni na Božju sliku, nego da smo mi stvorili Boga na svoju sliku. To nije istina. Bogovi koje su stvorili ljudi predstavljaju sunce, mjesec, zvijezde, stabla, gromove, munje, planine, životinje, vladare, novac, seks, želudac, kao i sve drugo od čega čovjek rado pravi božanstvo (Rimljanima 1:25; Filipljanima 3:19). Čovjek danas ne odražava Božja svojstva u ravnoteži, nego ga se u ovom njegovom palom stanju potiče da se vrati u njegovo obličje (Kološanima 3:9, 10). Evolucija ne objašnjava otkud tako ogroman ponor između čovjeka i životinje, niti stvara i ne čuva kao koristan naš unutarnji poriv da postavljamo temeljna pitanja. To objašnjava činjenica što smo stvoreni po Božjem obličju, njemu slični.

Kuda idemo?

Ni jedna životinja ne postavlja to pitanje. Životinje nemaju svjestan osjećaj za vrijeme, bilo prošlo ili buduće. No, čovjek ga ima. Bog je načinio taj dodatni ponor između čovjeka i životinje, kao što je rečeno u Propovjedniku 3:11: “Stavio je vječnost u srca ljudi” (New International Version). Čovjek je stoga svjestan proteklih tisućljeća i zna da će se vrijeme u budućnosti nastaviti. To ga brine. Što će se desiti s njim kad umre? Ima li on besmrtnu dušu koja će preživjeti? Hoće li otići u nebesko blaženstvo ili u vatru pakla, ili pak u zaborav groba. Ili će se on možda preseliti u neki drugi život?

On se sigruno ne želi suočiti s mišlju o svom nestanku. Grozna mu je pomisao da će vrijeme nastaviti beskrajno teći bez njega, Zemlja i ljudi i dalje će postojati bez njega, a on će biti otpremljen u vječni zaborav. Da bi izbjegao tu neprihvatljivu misao, on pribjegava predodžbi o besmrtnoj duši — a to uopće nije biblijska nauka (Ezekijel 18:4).

Biblija kaže: kad čovjek umre, vraća se u prah. “Taj dan propadnu sve pomisli njegove”, on više nije ničega svjestan (Psalam 146:4; Propovjednik 9:5). No, bit će uskrsenje za milijarde ljudi: “Ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas sina Božjega i izići će”. Tada će oni koji ljube Boga i svog bližnjega čuti riječi kralja Isusa Krista: “Primite carstvo koje vam je pripravljeno od postanja svijeta” (Ivan 5:28, 29; Matej 25:34).

Od početka je Jehovina namjera za ljudsku obitelj bila ta da žive vječno u raju na Zemlji. Sada se približilo vrijeme da poslušno čovječanstvo naslijedi to Kraljevstvo. To je opisano u Otkrivenju 21:3, 4, NS: “Gle! Šator Božji je s ljudima, i on će stanovati s njima, oni će biti njegov narod. I sam Bog bit će s njima. I on će otrti svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, ni plača, ni vike, ni boli više neće biti”.

Tamo ide poslušno čovječanstvo. No, nepopravljivo zli otići će u vječni san. “Još samo malo”, piše psalmist, “i zloga više neće biti; pogledat ćeš na njegovo mjesto a njega nema. A krotki će posjedovati Zemlju i nalazit će zaista savršeno zadovoljstvo u obilju mira” (Psalam 37:10, 11, NS; Rimljanima 6:23).

Ima li naš život smisao?

U svemiru ima na milijarde galaksija, a u svakoj galaksiji na milijarde zvijezda. U tom ogromnom svemirskom prostranstvu naš sunčev sistem je poput točkice, a Zemlja je mikroskopski sitna. Pet milijardi ljudi na Zemlji kao da i ne postoji. No, ne čini nas samo to beznačajnima. Naša kratkotrajnost postojanja u eonima vremena također utječe na to da mislimo kako naš život nema smisao. Bilo kako bilo, nama je potreban smisao. Tako smo stvoreni.

Možda smo još više nego mikroskopski sitni u tom ogromnom svemirskom prostranstvu, naš život možda predstavlja samo jedan časak u toj beskrajnoj struji vremena, ali naš položaj na Zemlji je jedinstven, a naši životi su uključeni u najznačajnije pitanje u cijelom svemiru. Ne samo da nas je Jehova Bog, Stvoritelj svemira, postavio ovdje, nego nam je dao i zadatke: da napunimo Zemlju, da brinemo za nju, da s ljubavlju vladamo nad biljkama i životinjama. A što je još smisaonije od toga — možemo sudjelovati u objavljivanju Jehovinog Kraljevstva pod Kristom koje će očistiti Zemlju od zla, opravdati Božje ime i Riječ i otkloniti sa Zemlje demonsku vladavinu.

Ako se život tako živi, on ima smisao. Trajat će vječno. Božji narod je kao zjenica u njegovom oku (5. Mojsijeva 32:10). Oni su zadovoljni, jer je odgovoreno na njihova temeljna pitanja.