Te dvije izjave nisu proturječne. Prva se odnosi na odgovornost koju snosi svaki pojedinac, a druga ukazuje na činjenicu da se greške koje netko učini mogu odraziti na njegove potomke.

No što reći o upozorenju danom u 2. Mojsijevoj 20:5, koje je dio Deset zapovijedi? I u ovom slučaju treba uzeti u obzir kontekst. Jehova je te riječi izrekao kad je s izraelskim narodom sklopio savez Zakona. Nakon što su čuli na što ih taj savez obavezuje, Izraelci su javno izjavili: “Činit ćemo sve što je Jehova rekao” (2. Mojs. 19:5-8). Tako je cijeli narod stupio u poseban odnos s Jehovom. Dakle riječi iz 2. Mojsijeve 20:5 odnose se ustvari na cijeli izraelski narod.

Kad su Izraelci bili vjerni Jehovi, cijelom je narodu bilo dobro jer ih je Jehova bogato blagoslivljao (3. Mojs. 26:3-8). S druge strane kad su odbacili Jehovu i počeli štovati lažne bogove, on im je uskratio svoj blagoslov i zaštitu, te su cijeli narod snalazile nevolje (Suci 2:11-18). Istina, bilo je pojedinaca koji su ostali vjerni Bogu i držali njegove zapovijedi iako je većina naroda štovala idole (1. Kralj. 19:14, 18). Ti su vjerni Božji sluge vjerojatno trpjeli zbog grijeha koje je činio narod, ali Jehova je bio dobrostiv prema njima.

Kad su Izraelci počeli toliko besramno kršiti Jehovina moralna mjerila da su se okolni narodi zbog toga rugali njegovom imenu, Jehova je odlučio kazniti svoj narod tako što je dopustio da ih Babilonci odvedu u zarobljeništvo. Naravno, kazna je snašla i pojedince i narod u cjelini (Jer. 52:3-11, 27). Biblija pokazuje da je krivnja izraelskog naroda bila toliko velika da su tri ili četiri naraštaja, a možda i više, morala trpjeti posljedice zlih djela svojih predaka — upravo onako kako piše u 2. Mojsijevoj 20:5.

Božja Riječ sadrži i izvještaje iz kojih se vidi da su pojedine obitelji ponekad morale ispaštati zbog zlih djela svojih poglavara. Naprimjer veliki svećenik Eli razgnjevio je Jehovu zato što je svojim sinovima dopuštao da ostanu svećenici iako su bili “nevaljali ljudi” i nemoralno su živjeli (1. Sam. 2:12-16, 22-25). Budući da je on svojim sinovima iskazao veću čast nego Bogu, Jehova je odlučio da pripadnici Elijeve obitelji ubuduće više neće moći služiti kao veliki svećenici, što se počelo ispunjavati na njegovom prapraunuku Ebjataru (1. Sam. 2:29-36; 1. Kralj. 2:27). Primjena načela iz 2. Mojsijeve 20:5 vidljiva je i u slučaju Gehazija. On je zloupotrijebio položaj koji je imao kao Elizejev sluga kako bi izvukao materijalnu korist iz izlječenja sirijskog vojskovođe Naamana. Jehova mu je preko Elizeja izrekao osudu, koja je glasila: “Guba Naamanova prionut će uz tebe i potomke tvoje dovijeka!” (2. Kralj. 5:20-27). Tako su Gehazijevi potomci ispaštali zbog njegovog grijeha.

Kao Stvoritelj i Davatelj Života Jehova u potpunosti ima pravo odrediti kakva je kazna pravedna i primjerena. Primjeri koji su navedeni u ovom članku pokazuju da djeca odnosno potomci ponekad mogu snositi loše posljedice grijeha svojih predaka. No Jehova “sluša viku onih koji su u nevolji” te je pojedincima koji mu iskreno žele služiti spreman iskazati milost, pa čak i u izvjesnoj mjeri olakšati situaciju u kojoj se nalaze (Job 34:28).