Gradivo iz izvora u Radnim listovima (Naš kršćanski život i služba)

7. – 13. RUJNA

BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | IZLAZAK 23–24

“Ne povodi se za mnoštvom”

it-1-E 11 odl. 3

Aron

Aron je tri puta ozbiljno zgriješio, no važno je istaknuti da, po svemu sudeći, ni u jednoj od tih situacija nije on učinio prvi korak i naveo druge na neispravno postupanje. Prije bi se reklo da je dopustio da ga okolnosti u kojima se našao ili utjecaj drugih ljudi navedu da postupi neispravno. U svim tim situacijama, a naročito onda kad je počinio prvi prijestup, mogao je primijeniti načelo na kojem se temelji zapovijed: “Ne povodi se za mnoštvom kako bi činio zlo” (Izl 23:2). Iako je u tim situacijama pogriješio, kasnije se u Bibliji o njemu govori u pozitivnom svjetlu. Božji Sin je za vrijeme svoje zemaljske službe priznavao službu svećenika iz Aronove loze (Ps 115:10, 12; 118:3; 133:1, 2; 135:19; Mt 5:17–19; 8:4).

it-1-E 343 odl. 5

Sljepoća

Za one koji su izvrtali pravdu nepoštenim suđenjem govorilo se da su slijepi. Mojsijev zakon upozoravao je da onaj tko sudi ne smije primati mito i darove ni imati predrasude jer bi ga to moglo zaslijepiti i spriječiti da nepristrano sudi. “Mito zasljepljuje mudre suce” (Izl 23:8). “Mito zasljepljuje oči mudrima” (Pnz 16:19). Koliko god sudac bio pošten i razborit, ako dobije poklon od nekoga tko je uključen u pravni spor, mogao bi svjesno, a možda čak i nesvjesno, pokazati pristranost prema toj osobi i donijeti presudu koja njoj ide na ruku. Božji zakon čak pokazuje da čovjeka mogu zaslijepiti i osjećaji, a ne samo dar koji dobije od nekoga. Naime, Zakon kaže: “Ne budi pristran prema siromahu i nemoj davati prednost bogatome” (Le 19:15). Dakle, sudac nije smio zbog sažaljenja prema siromahu ili želje da se dopadne mnoštvu donijeti presudu protiv bogataša samo zato što je bogat (Izl 23:2, 3).

Tragajmo za duhovnim blagom

it-2-E 393

Mihael

1. Jedini sveti anđeo čije se ime, osim Gabrijelovog, navodi u Bibliji. Jedino se on naziva “arkanđelom” (Jd 9). Po imenu se prvi put spominje u desetom poglavlju Danijela, gdje je opisan kao “jedan od najviših vladara”. On je došao u pomoć jednom drugom anđelu kojem se protivio “gospodar perzijskog kraljevstva”. Za Mihaela se kaže da je “predvodnik” Danijelovog naroda i “veliki predvodnik koji pomaže [Danijelovom] narodu” (Da 10:13, 20, 21; 12:1). To upućuje na zaključak da je Mihael onaj anđeo koji je vodio Izraelce dok su putovali pustinjom (Izl 23:20, 21, 23; 32:34; 33:2). U prilog tom zaključku govori i činjenica da se “arkanđeo Mihael sporio s Đavlom i prepirao oko Mojsijevog tijela” (Jd 9).

14. – 20. RUJNA

BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | IZLAZAK 25–26

“Najvažniji predmet u svetom šatoru”

it-1-E 165

Kovčeg saveza

Izgled i dimenzije. Kad je Jehova zapovjedio Mojsiju da napravi sveti šator, najprije mu je dao upute u vezi s izgledom i dimenzijama svetog kovčega jer je to bio najvažniji predmet u samom šatoru i u cijelom izraelskom taboru. Kovčeg je bio dugačak dva i pol lakta, širok lakat i pol te visok lakat i pol (oko 111 × 67 × 67 cm). Bio je načinjen od drva akacije te je izvana i iznutra bio obložen čistim zlatom, a oko ruba je imao ukrasni “vijenac od zlata”. Poklopac kovčega bio je napravljen od čistog zlata, a ne od drva obloženog zlatom. Bio je dugačak i širok koliko i sam kovčeg. Na poklopcu su bila dva keruba načinjena od kovanog zlata – jedan je bio postavljen na jednom kraju, a drugi na drugom. Kerubi su bili okrenuti jedan prema drugome, a lica su im gledala prema poklopcu. Krila su im bila podignuta uvis tako da su njima zaklanjali kovčeg (Izl 25:10, 11, 17–22; 37:6–9). Poklopac kovčega saveza nazivao se i “pomirbeni poklopac” ili “pomirilište” (He 9:5, bilješka).

it-1-E 166 odl. 2

Kovčeg saveza

Kovčeg saveza bio je riznica u kojoj su se čuvale svete stvari koje su Izraelce podsjećale na savez sklopljen s Jehovom. U njega su najprije bile stavljene dvije “ploče sa svjedočanstvom”, odnosno kamene ploče na kojima je bilo napisano Deset zapovijedi (Izl 25:16). Kasnije je u kovčeg bila stavljena i “zlatna posuda s manom” te “Aronov štap koji je bio propupao”, no ti su predmeti nakon nekog vremena uklonjeni iz kovčega i više nisu bili u njemu kad je sagrađen Salamunov hram (He 9:4; Izl 16:32–34; Br 17:10; 1Kr 8:9; 2Lje 5:10). Kratko prije svoje smrti Mojsije je svećenicima iz Levijevog plemena dao “knjigu Zakona” i zapovjedio im da je čuvaju ne u kovčegu, nego “uz kovčeg saveza Jehove, svog Boga, da bude ondje kao svjedok protiv [Izraelaca]” (Pnz 31:24–26).

it-1-E 166 odl. 3

Kovčeg saveza

Simbol Božje prisutnosti. Kovčeg saveza uvijek je bio povezan s Božjom prisutnošću. Jehova je obećao: “Ondje ću se sastajati s tobom i obraćat ću ti se odozgo, iznad poklopca, između dva keruba koja su na kovčegu svjedočanstva.” “Ja ću biti prisutan u oblaku nad poklopcem” (Izl 25:22; Le 16:2). Samuel je napisao da Jehova “sjedi na prijestolju iznad keruba” (1Sa 4:4), a kerubi su predočavali Jehovina kola (1Lje 28:18). U skladu s tim, “kad bi Mojsije ulazio u šator sastanka da razgovara s Bogom, čuo bi glas koji mu je govorio odozgo, iznad poklopca, između dva keruba na kovčegu svjedočanstva. Tako bi mu Bog govorio” (Br 7:89). Kasnije su i Jošua i veliki svećenik Pinhas pitali Jehovu za savjet pred kovčegom saveza (Jš 7:6–10; Su 20:27, 28). Međutim, jedino je veliki svećenik smio ući u Svetinju nad svetinjama i ondje vidjeti kovčeg saveza. To je mogao učiniti samo jedan dan u godini – na Dan očišćenja – i to ne zato da bi komunicirao s Jehovom, nego da bi izvršio obred očišćenja (Le 16:2, 3, 13, 15, 17; He 9:7).

Tragajmo za duhovnim blagom

it-1-E 432 odl. 1

Kerub

Kipovi i neki drugi prikazi keruba bili su dio opreme svetog šatora podignutog u pustinji. Na poklopcu svetog kovčega nalazila su se dva keruba od kovanog zlata – jedan na jednom kraju, a drugi na drugom. Bili su okrenuti jedan prema drugome, a lica su im gledala prema poklopcu. Izgledali su kao da se klanjaju Jehovi. Krila su im bila podignuta uvis tako da su njima zaklanjali poklopac, pokazujući time da ga čuvaju i štite (Izl 25:10–21; 37:7–9). Osim toga, na unutarnjoj strani svakog šatorskog platna i na zavjesi koja je odvajala Svetinju od Svetinje nad svetinjama bili su izvezeni kerubi (Izl 26:1, 31; 36:8, 35).

it-2-E 936

Kruhovi koji su se stavljali pred Boga

Dvanaest kruhova koji su se stavljali na stol u Svetinji šatora ili hrama. Svake subote oni bi se uklonili i zamijenili svježim kruhovima (Izl 35:13; 39:36; 1Kr 7:48; 2Lje 13:11; Ne 10:32, 33). Izvorni hebrejski izraz za te kruhove može se doslovnije prevesti i kao “kruhovi koji se stavljaju pred (Božje) lice”. Riječ “lice” ponekad označava samu osobu ili njenu prisutnost. Dakle, ti su se kruhovi redovito stavljali kao prinos pred Jehovino lice, odnosno pred Jehovu (Izl 25:30). Nazivali su se i “naslagani kruhovi” (2Lje 2:4).

21. – 27. RUJNA

BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | IZLAZAK 27–28

“Na što nas podsjeća svećenička odjeća?”

it-2-E 1143

Urim Tumim

Mnogi bibličari smatraju da su Urim i Tumim bili predmeti koji su služili za izvlačenje ždrijeba. U prijevodu Jamesa Moffatta Urim i Tumim se u Izlasku 28:30 nazivaju “sveti ždrijeb”. Neki pretpostavljaju da se taj ždrijeb sastojao od tri predmeta – jednog na kojem je pisalo “da”, drugog na kojem je pisalo “ne” i trećeg na kojem nije pisalo ništa. Njihovim izvlačenjem dobio bi se odgovor na postavljeno pitanje. Ako bi bio izvučen predmet na kojem nije pisalo ništa, to je značilo da nema odgovora od Boga. Drugi pak misle da su Urim i Tumim možda bili dva glatka kamena koji su s jedne strane bili bijeli, a s druge crni. Kad bi se ti kamenovi bacili na tlo, dvije bijele strane značile bi “da”, a dvije crne “ne”, dok bi crna i bijela strana značile da odgovora nema. Kad je Šaul jednom prilikom preko svećenika upitao Boga da li da pođe u napad na Filistejce, nije dobio odgovor. Misleći da je netko od njegovih ljudi zgriješio, molio je Jehovu: “Bože Izraelov, odgovori nam preko Tumima!” I izbor je pao na Šaula i Jonatana. Nakon toga izvlačio se ždrijeb da bi se vidjelo tko je od njih dvojice zgriješio. Izgleda da u ovom izvještaju odgovaranje “preko Tumima” nije isto što i izvlačenje ždrijeba, premda je moguće da je postojala određena povezanost između ždrijeba i Tumima (1Sa 14:36–42).

it-1-E 849 odl. 3

Čelo

Izraelski veliki svećenik. Veliki svećenik u Izraelu nosio je turban koji je sprijeda imao zlatnu pločicu, “sveti znak predanja Bogu”. Na tu su pločicu kao na pečatu bile urezane riječi: “Jehova je svet” (Izl 28:36–38; 39:30). Veliki svećenik bio je Božji predstavnik i pomagao je Izraelcima da štuju Jehovu na ispravan način. Budući da je vršio tako odgovornu službu, trebao je paziti da uvijek bude duhovno čist, odnosno svet u Jehovinim očima. Spomenuti natpis ujedno je služio kao podsjetnik svim Izraelcima da kao Jehovini sluge uvijek trebaju biti sveti, odnosno duhovno čisti. Isto tako, natpis je na prikladan način ukazivao na uzvišenog velikog svećenika, Isusa Krista, i na činjenicu da ga je Jehova postavio u tu službu koja uzvisuje Božju svetost (He 7:26).

Tragajmo za duhovnim blagom

it-1-E 1130 odl. 2

Svetost

Stoka i urod. Prvorođeni junci, janjci i jarići bili su posvećeni Jehovi i nisu se mogli otkupiti. Trebalo ih je prinijeti kao žrtvu, a dio te žrtve trebao je pripasti posvećenim svećenicima (Br 18:17–19). Prvine i desetina bili su sveti, kao i sve žrtve i svi darovi posvećeni za službu u svetištu (Izl 28:38). Sve stvari posvećene Jehovi bile su svete i nisu se smjele olako shvaćati niti koristiti za bilo što što nema veze s vjerskom službom. O tome svjedoči i zakon o davanju desetine. Naprimjer, ako bi neki čovjek odvojio dio svog uroda, primjerice pšenice, da ga prinese kao desetinu, a potom bi on ili netko iz njegovog kućanstva nehotice uzeo nešto od toga za upotrebu u domaćinstvu, primjerice za kuhanje, taj bi čovjek bio kriv za kršenje Božjeg zakona o svetim stvarima. Zakon je nalagao da čovjek da naknadu za to što se ogriješio o sveto mjesto. Trebao je donijeti u svetište istu količinu uroda i tome dodati još 20 posto procijenjene vrijednosti, a usto je kao žrtvu za krivnju trebao prinijeti iz svog stada jednog ovna bez mane. Iz toga su svi učili da trebaju duboko poštovati svete stvari koje pripadaju Jehovi (Le 5:14–16).

28. RUJNA – 4. LISTOPADA

BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | IZLAZAK 29–30

“Prilog Jehovi”

it-2-E 764–765

Popis

Kod Sinaja. Prvi popis proveden je na Jehovinu zapovijed drugog mjeseca druge godine nakon izlaska iz Egipta, dok su Izraelci bili utaboreni kod Sinaja. Mojsiju su u izvršavanju tog zadatka trebali pomagati poglavari plemena. Naime, iz svakog plemena izabran je po jedan poglavar koji je trebao nadgledati popisivanje pripadnika svog plemena. Tom su prilikom bili popisani svi muškarci od 20 godina naviše koji su bili sposobni za vojsku. No Zakon je ujedno nalagao da svatko tko bude popisan plati porez od pola šekela srebra (otprilike 7 kuna) za službu u svetom šatoru (Izl 30:11–16; Br 1:1–16, 18, 19). Ukupan broj popisanih muškaraca iznosio je 603 550. Među popisanima nisu bili Levijevci. Oni nisu trebali dobiti zemlju u nasljedstvo, nisu plaćali porez za sveti šator niti su trebali služiti u vojsci (Br 1:44–47; 2:32, 33; 18:20, 24).

it-1-E 502

Prilog

Davanje nekih priloga bilo je propisano Zakonom. Kad je Mojsije popisao Izraelce, svaki muškarac od 20 godina naviše trebao je dati Jehovi otkupninu za svoj život – “pola šekela srebra [otprilike 7 kuna], koji se određivao prema šekelu što se čuvao u svetom mjestu”. To je bio “prilog Jehovi” koji je svaki muškarac trebao dati “za otkup svog života” i “za službu u šatoru sastanka” (Izl 30:11–16). Prema židovskom povjesničaru Josipu Flaviju (Židovski rat, 7. svezak, 6. pogl., 6. odl.), taj “sveti porez” otad se plaćao svake godine (2Lje 24:6–10; Mt 17:24).

Tragajmo za duhovnim blagom

it-1-E 1029 odl. 4

Ruka

Polaganje ruku. Ruke su se polagale na osobe ili predmete iz raznih razloga. Općenito govoreći, čin polaganja ruku značio je imenovanje nekoga za poseban zadatak ili odabir nekog predmeta za posebnu svrhu. Prilikom postavljanja u svećeničku službu, Aron i njegovi sinovi položili su ruke na junca i dva ovna koji su trebali biti prineseni na žrtvu. Time su priznali da se te životinje prinose za njih, kako bi oni mogli postati svećenici Jehove Boga (Izl 29:10, 15, 19; Le 8:14, 18, 22). Kad je Mojsije od Boga dobio zapovijed da imenuje svog nasljednika, položio je ruku na Jošuu. Zbog toga je Jošua bio “pun mudrosti” te je mogao biti dobar vođa izraelskog naroda (Pnz 34:9). Ruke su se polagale na ljude i zato da bi ih se blagoslovilo (Pos 48:14; Mk 10:16). Isus Krist je dotaknuo neke osobe koje je izliječio, odnosno položio je ruke na njih (Mt 8:3; Mk 6:5; Lk 13:13). Apostoli su položili ruke na neke ljude kako bi im dali dar svetog duha (Dj 8:14–20; 19:6).

it-1-E 114 odl. 1

Pomazati, pomazanje

U zakonu koji je Jehova dao Mojsiju bilo je točno propisano kako treba pripraviti ulje za pomazanje. To posebno ulje bilo je načinjeno od najboljih sastojaka – smirne, mirisnog cimeta, mirisne trske, kasije i maslinovog ulja (Izl 30:22–25). Ako bi netko napravio takvo mirisno ulje i koristio ga na neki nedozvoljeni način ili u neku drugu svrhu osim kao sveto ulje za pomazanje, trebao je biti kažnjen smrću (Izl 30:31–33). To je na upečatljiv način pokazivalo da je onaj tko je bio pomazan svetim uljem izabran da vrši važnu i odgovornu službu.