Gradivo iz izvora u Radnim listovima (Naš kršćanski život i služba)
2. – 8. STUDENOGA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | IZLAZAK 39–40
“Mojsije se savjesno držao svih uputa”
Tragajmo za duhovnim blagom
it-2-E 884 odl. 3
Tuljanova koža
Kako su je Izraelci nabavljali. Ako se hebrejska riječ táhaš u Bibliji doista odnosi na neku vrstu tuljana, postavlja se pitanje otkuda Izraelcima tuljanova koža. Iako tuljani obično žive u području Arktika i Antarktike, neke vrste više vole topliju klimu. Naprimjer, neke vrste morskih medvjedica još i danas žive u Sredozemnom moru, kao i u nekim drugim toplijim vodama. Tijekom stoljeća zbog čovjekovog se utjecaja znatno smanjila populacija tuljana, ali moguće je da ih je u biblijsko doba u Sredozemnom i Crvenom moru bilo jako puno. U engleskom izdanju jednog biblijskog rječnika iz 1832. stajalo je sljedeće: “Tuljana ima na brojnim otočićima Crvenog mora oko Sinajskog poluotoka” (Augustin Calmet, Dictionary of the Holy Bible, str. 139).
9. – 15. STUDENOGA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | LEVITSKI ZAKONIK 1–3
“Zašto su se prinosile žrtve?”
it-2-E 525
Žrtve
Žrtve paljenice. Žrtva paljenica trebala se u cijelosti prinijeti Bogu. Niti jedan dio životinje nije trebao ostati onome tko ju je prinio. (Usporedi Su 11:30, 31, 39, 40.) Kad su Izraelci prinosili žrtvu za grijeh, ponekad su prinosili i žrtvu paljenicu. Njome su željeli zamoliti Jehovu da prihvati njihovu žrtvu za grijeh ili da im pokaže da je prihvaća. Isus Krist je, kao žrtva paljenica, sebe prinio potpuno, u cijelosti.
it-2-E 528 odl. 4
Žrtve
Žitne žrtve. Žitne žrtve ponekad su se prinosile same, a ponekad zajedno sa žrtvama zajedništva, žrtvama paljenicama i žrtvama za grijeh. Mogle su se prinositi i kao žrtva od prvina (Izl 29:40–42; Le 23:10–13, 15–18; Br 15:8, 9, 22–24; 28:9, 10, 20, 26–28; 29. poglavlje). Izraelci su ih prinosili kako bi odali priznanje Bogu za to što ih je velikodušno blagoslivljao i davao im obilje. Često su se prinosile s uljem i tamjanom. Žitna žrtva moglo je biti fino brašno, prženo zrnje ili kolutasti kruhovi ili lepinje. Mogli su biti pečeni u peći ili na ploči ili pak prženi na tavi. Dio žitne žrtve stavljao se na žrtvenik za žrtve paljenice, dio su jeli svećenici, a kad se radilo o žrtvi zajedništva, dio su jeli i oni koji su prinijeli žrtvu (Le 6:14–23; 7:11–13; Br 18:8–11). Žitne žrtve koje su se prinosile na žrtveniku nisu smjele u sebi imati kvasac niti “med” (što, po svemu sudeći, nije bio pčelinji med, nego sirup od smokava ili voćni sok) koji bi mogao fermentirati (Le 2:1–16).
it-2-E 526 odl. 1
Žrtve
Žrtve zajedništva (ili žrtve mira). Žrtva zajedništva koja je bila ugodna Jehovi bila je znak mira s njim. Jele su je ona i njena obitelj. (U svetom šatoru jele su se u dvorištu; prema predaji, s unutarnje strane zavjese koja je okruživala dvorište bile su postavljene sjenice. U hramu su se jele u blagovaonicama.) Dio mesa dobivao je svećenik koji je žrtvovao životinju, a dio su dobivali drugi svećenici koji su služili u hramu. Jehova je “dobivao” ugodan miris spaljenog sala. Krv, koja predočava život, davala se Bogu kao nešto što pripada njemu. Na taj način kao da su oni koji su prinijeli žrtvu, svećenici i Jehova uživali u zajedničkom obroku, što je bilo znak da među njima vlada mir. Onaj tko bi žrtvu jeo nečist (iz bilo kojeg razloga navedenog u Zakonu) ili onaj tko bi jeo meso nakon što je prošlo propisano vrijeme (u toploj klimi meso bi se počelo kvariti), trebao je biti pogubljen i uklonjen iz naroda. On je obeščastio ili oskvrnuo žrtvu bilo zato što je sam bio nečist bilo zato što je jeo ono što je odvratno u Jehovinim očima i tako pokazao nepoštovanje prema onome što je sveto (Le 7:16–21; 19:5–8).
Tragajmo za duhovnim blagom
it-1-E 813
Salo
Zašto je Zakon branio jesti salo. Dok je savez Zakona bio na snazi, i na krv i na salo gledalo se kao na nešto što pripada isključivo Jehovi. Krv simbolizira život, koji može dati samo Jehova, i zato ona pripada njemu (Le 17:11, 14). Salo se smatralo najboljim dijelom životinje. Životinjsko salo prinosilo se u znak priznanja da najbolji dio pripada Jehovi, koji velikodušno blagoslivlja svoj narod. Također bi pokazalo da onaj tko ga prinosi želi Bogu dati ono najbolje. Zbog toga se “taj dio žrtve” trebao spaliti na žrtveniku kako bi Jehova osjetio njen “ugodan miris” (Le 3:11, 16). Stoga bi jesti salo značilo nezakonito prisvojiti nešto što je posvećeno Bogu, zadirati u Jehovina prava. Onoga tko bi jeo salo čekala je smrtna kazna. No za razliku od krvi, salo se moglo koristiti za druge svrhe, barem kad se radilo o životinji koja je uginula ili ju je zaklala neka zvijer (Le 7:23–25).
16. – 22. STUDENOGA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | LEVITSKI ZAKONIK 4–5
“Daj Jehovi najbolje što imaš”
it-2-E 527 odl. 9
Žrtve
Žrtve za krivnju. I žrtve za krivnju prinosile su se zbog grijeha, jer svaka krivnja proizlazi iz počinjenog grijeha. Takve žrtve prinosile su se za specifične grijehe. Razlikovale su se od žrtava za grijeh po tome što su se prinosile onda kad je bio počinjen grijeh protiv nekoga – ili protiv Jehove ili protiv neke druge osobe. Pokajnički grešnik prinio bi žrtvu za krivnju da bi dobio oproštenje od Jehove ili da bi bio oslobođen kazne za grijeh. (Usporedi Iza 53:10.)
Tragajmo za duhovnim blagom
it-1-E 1130 odl. 2
Svetost
Stoka i urod. Prvorođeni junci, janjci i jarići bili su posvećeni Jehovi i nisu se mogli otkupiti. Trebalo ih je prinijeti kao žrtvu, a dio te žrtve trebao je pripasti posvećenim svećenicima (Br 18:17–19). Prvine i desetina bili su sveti, kao i sve žrtve i svi darovi posvećeni za službu u svetištu (Izl 28:38). Sve stvari posvećene Jehovi bile su svete i nisu se smjele olako shvaćati niti koristiti za bilo što što nema veze s vjerskom službom. O tome svjedoči i zakon o davanju desetine. Naprimjer, ako bi neki čovjek odvojio dio svog uroda, primjerice pšenice, da ga prinese kao desetinu, a potom bi on ili netko iz njegovog kućanstva nehotice uzeo nešto od toga za upotrebu u domaćinstvu, primjerice za kuhanje, taj bi čovjek bio kriv za kršenje Božjeg zakona o svetim stvarima. Zakon je nalagao da čovjek da naknadu za to što se ogriješio o sveto mjesto. Trebao je donijeti u svetište istu količinu uroda i tome dodati još 20 posto procijenjene vrijednosti, a usto je kao žrtvu za krivnju trebao prinijeti iz svog stada jednog ovna bez mane. Iz toga su svi učili da trebaju duboko poštovati svete stvari koje pripadaju Jehovi (Le 5:14–16).
23. – 29. STUDENOGA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | LEVITSKI ZAKONIK 6–7
“Izraz zahvalnosti”
Tragajmo za duhovnim blagom
it-1-E 833 odl. 1
Vatra
U svetom šatoru i hramu. Vatra se koristila u svetoj službi kako u svetom šatoru tako i kasnije u hramu. Svakog dana ujutro i u suton veliki svećenik trebao je paliti kad na žrtveniku (Izl 30:7, 8). Božji zakon zahtijevao je da vatra na žrtveniku za žrtve paljenice stalno gori (Le 6:12, 13). Židovi tradicionalno vjeruju da je vatru na žrtveniku prvobitno zapalio sam Bog, no to se vjerovanje, iako uvriježeno, ne temelji na Bibliji. Prema uputama koje je Jehova u početku dao Mojsiju, Aronovim sinovima bilo je zapovjeđeno da “zapale vatru na žrtveniku i naslažu drva na vatru” te da potom žrtvu stave na žrtvenik (Le 1:7, 8). Tek nakon što su Aronovi sinovi postavljeni u svećeničku službu, što znači nakon što su prinesene žrtve za postavljanje u svećeničku službu, sišla je vatra od Jehove (vjerojatno iz oblaka koji se nadvijao nad svetim šatorom) i spalila žrtvu koja je tada bila na žrtveniku. Dakle, čudesna vatra s neba nije zapalila drva, nego je “spalila žrtvu paljenicu i komade sala na žrtveniku”. Vatra koja je nakon toga nastavila gorjeti bila je kombinacija vatre od Boga i vatre koja je već gorjela na žrtveniku (Le 8:14–9:24). Slično tome, čudesna vatra od Jehove spalila je žrtve odmah nakon što je Salamun uputio molitvu prilikom posvećenja hrama (2Lje 7:1; vidi i Su 6:21; 1Kr 18:21–39; 1Lje 21:26, gdje se vidi da se Jehova i u drugim prilikama na čudesan način poslužio vatrom da bi pokazao da prihvaća žrtve svojih slugu).
30. STUDENOGA – 6. PROSINCA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | LEVITSKI ZAKONIK 8–9
“Dokaz Jehovinog blagoslova”
it-1-E 1207
Uspostavljanje svećeničke službe
Mojsije je Arona i njegove sinove Nadaba, Abihua, Eleazara i Itamara oprao (ili im je zapovjedio da se sami operu) vodom iz bakrenog umivaonika koji se nalazio u dvorištu te je Arona obukao u posebnu odjeću načinjenu za velikog svećenika (Br 3:2, 3). Prekrasna odjeća u koju je Aron bio odjeven predočavala je obilježja i odgovornosti njegove službe. Mojsije je zatim pomazao sveti šator te sav njegov pribor i opremu. Pomazao je i žrtvenik za žrtve paljenice, umivaonik i sav pribor koji se uz njih koristio. Time ih je posvetio, odnosno odvojio isključivo za službu Bogu. Na koncu je pomazao i Arona tako što mu je na glavu izlio ulje (Le 8:6–12; Izl 30:22–33; Ps 133:2).
it-1-E 1208 odl. 8
Uspostavljanje svećeničke službe
Osmog dana novopostavljeni svećenici prvi su put (bez Mojsijeve pomoći) izvršili obred očišćenja za izraelski narod. Narodu je očišćenje bilo potrebno ne samo zbog urođene grešnosti nego i zato što su netom prije toga bili neposlušni Jehovi i štovali zlatno tele, čime su izazvali Jehovino negodovanje (Le 9:1–7; Izl 32:1–10). Po završetku obreda koji su novi svećenici izvršili Jehova je izrazio svoje odobravanje i pokazao da im je njihova služba po volji tako što je poslao čudesnu vatru (vjerojatno iz oblaka koji se nadvijao nad svetim šatorom) koja je spalila žrtvu na žrtveniku (Le 9:23, 24).
Tragajmo za duhovnim blagom
it-2-E 437 odl. 3
Mojsije
Bog je Mojsija postavio za posrednika u savezu Zakona koji je sklopio s Izraelom. Kao posrednik tog saveza, Mojsije je bio bliskiji s Jehovom nego ijedan drugi čovjek, osim Isusa Krista, posrednika novog saveza. Mojsije je krvlju životinjskih žrtvi poškropio knjigu saveza. U tom savezu jedna “strana” bio je Jehova, a druga “strana” bio je narod (odnosno vjerojatno starješine koji su ga predstavljali). Mojsije je zatim narodu pročitao knjigu saveza, a narod je odgovorio: “Činit ćemo sve što je Jehova rekao i bit ćemo mu poslušni” (Izl 24:3–8; He 9:19). Kao posrednik, Mojsije je imao čast nadgledati izgradnju svetog šatora i izradu njegovog pribora, za što mu je Bog dao detaljne upute. Osim toga, dobio je zadatak da uspostavi svećeničku službu te da sveti šator i velikog svećenika Arona pomaže uljem posebnog sastava. Nadgledao je i prve obrede koje su izvršili novopostavljeni svećenici (Izl pogl. 25–29; Le pogl. 8, 9).