Pitanja čitalaca
Zašto Aron nije bio kažnjen zbog toga što je napravio zlatno tele?
Usprkos svom povlaštenom položaju, Aron je imao svojih mana. Za vrijeme Mojsijevog prvog četrdesetodnevnog boravka na gori Sinaj “skupi se narod pred Arona, i rekoše mu: hajde, načini nam bogove, koji će ići pred nama, jer tome Mojsiju koji nas izvede iz zemlje Egipatske ne znamo šta bi” (2. Mojsijeva 32:1). Aron je pristao uz te buntovnike i surađivao je s njima u izgradnji kipa zlatnog teleta (2. Mojsijeva 32:2-6). Kad se kasnije suočio s Mojsijem, imao je slabo opravdanje (2. Mojsijeva 32:22-24). Međutim, Jehova ga nije izdvojio kao glavnog krivca, već je rekao Mojsiju: “I sada pusti me da se raspali gnjev moj na njih i da ih istrijebim” (2. Mojsijeva 32:10, naglašeno od nas). Mojsije je doveo stvar do konačnog obračuna, povikavši: “K meni ko je Gospodinov” (2. Mojsijeva 32:26). Odazvali su se svi Levijevi sinovi, a među njima je sigurno bio i Aron. Oni su pobili tri tisuće idolopoklonika, vjerojatno glavnih podstrekača pobune (2. Mojsijeva 32:28). No Mojsije je kasnije podsjetio ostali narod da i on snosi krivicu (2. Mojsijeva 32:30). Stoga nije samo Aron bio taj koji je primio Božje milosrđe. Njegovi kasniji postupci ukazivali su na to da on nije u svom srcu bio suglasan s tim idolopokloničkim razvojem događaja nego da je jednostavno popustio pod pritiskom buntovnika (2. Mojsijeva 32:35). Jehova je pokazao da je Aron dobio njegovo oproštenje time što je smatrao valjanim Aronovo imenovanje za prvosvećenika (2. Mojsijeva 40:12, 13).
Nakon što je lojalno podupirao svog mlađeg brata u mnogim teškim situacijama i nakon što ga je nešto ranije Mojsije, kao Božji predstavnik, postavio za prvosvećenika, Aron je postupio nerazumno kad se pridružio svojoj sestri Mariji u kritiziranju Mojsija zbog toga što se oženio Madijankom i u dovođenju u sumnju Mojsijevog jedinstvenog odnosa s Jehovom Bogom i njegovog položaja pred Njim, govoreći: “Zar je samo preko Mojsija govorio Gospodin? nije li govorio i preko nas?” (4. Mojsijeva 12:1, 2). Jehova je brzo krenuo u akciju, doveo je njih troje pred sebe ispred šatora od sastanka i oštro ukorio Arona i Mariju zbog nepoštovanja imenovanja koje je došlo od Boga. Činjenica da je samo Marija bila kažnjena gubom možda je označava kao poticatelja tog čina i možda ukazuje na to da je Aron ponovno pokazao slabost time što se dao nagovoriti na to da joj se pridruži. Međutim, da je i Aron bio na sličan način kažnjen gubom, bila bi, prema Božjem zakonu, poništena valjanost njegovog imenovanja za prvosvećenika (3. Mojsijeva 21:21-23). Ispravan stav njegovog srca došao je do izražaja njegovim neposrednim priznanjem i isprikom zbog njihovog nerazboritog postupka te njegovom usrdnom molbom da se Mojsije zauzme za gubavu Mariju (4. Mojsijeva 12:10-13).
Aron je ponovno bio suodgovoran za grijeh kad, zajedno s Mojsijem, nije uzvisio Boga i iskazao mu čast pred skupštinom prilikom događaja vezanog za pribavljanje vode kod Meribe u Kadesu. Zbog tog je čina Bog odredio da niti jedan od njih neće imati prednost da uvede naciju u Zemlju obećanja (4. Mojsijeva 20:9-13).
Značajno je da se u svakom od ova tri promašaja Aron ne pojavljuje kao glavni inicijator neispravnog postupanja, nego izgleda da je najvjerojatnije dopustio da se pod pritiskom okolnosti ili pod utjecajem drugih pokoleba u svom ispravnom postupanju. Osobito je u svom prvom prekršaju mogao primijeniti načelo koje je istaknuto u zapovijedi: “Ne idi za množinom na zlo” (2. Mojsijeva 23:2). No ipak, njegovo se ime nakon toga u Pismima koristilo na častan način, a Božji Sin je tijekom svog zemaljskog života priznao valjanost aronskog svećeništva (Psalam 115:10, 12; 118:3; 133:1, 2; 135:19; Matej 5:17-19; 8:4).
Je li Isus za svoju usporedbu o bogatašu i Lazaru iskoristio rabinska vjerovanja u vezi s mrtvima?
Učitelji i izučavatelji komparativne religije u nekim su slučajevima ukazivali na to da je Isus Krist prilikom davanja ove usporedbe iskoristio drevno rabinsko shvaćanje i učenje s obzirom na podzemlje. Josip je dao sljedeće informacije u vezi s tada prihvaćenim gledištem farizeja o tome: “Vjeruju da duše imaju moć preživjeti smrt i da se pod zemljom nagrađuju i kažnjavaju oni koji su živjeli kreposno ili poročno: vječno utamničenje čeka zle duše, dok dobre dobivaju lak prelaz u nov život” (Jewish Antiquities, XVIII, 14 [i, 3]). Međutim, Isus je odlučno odbacio lažna učenja, uključujući i učenja farizeja (Matej 23). Stoga bi bilo nedosljedno s njegove strane da je svoju usporedbu o bogatašu i Lazaru zamislio po predlošku lažnih rabinskih shvaćanja o podzemlju. Prema tome, iz ovog se jasno može zaključiti da je Isus imao na umu ispunjenje usporedbe i da je zamislio pojedinosti i tok događaja u skladu s činjenicama njenog ispunjenja, a ne prema ikojem nebiblijskom učenju.
Kontekst i način izražavanja u priči jasno pokazuju da je to parabola, a ne neki stvarni povijesni izvještaj. Ne veliča se siromaštvo niti se osuđuje bogatstvo. Umjesto toga, očito se ukazuje na ponašanje, konačnu plaću i na obrat duhovnog položaja, odnosno stanja, onih koje predstavljaju Lazar i bogataš. Činjenica da su bogataševa braća odbacila Mojsija i proroke također pokazuje da usporedba ima dublje značenje i smisao od isticanja razlika između siromaštva i posjedovanja bogatstva.