Pitanja čitalaca

◼ Kako kršćanin može razlikovati podmićivanje (koje Biblija osuđuje) od davanja napojnice ili poklona za učinjenu uslugu?

Moramo uzeti u obzir to da se takva praksa razlikuje od područja do područja. Ono što je u nekoj zemlji prihvaćeno, bilo bi negdje drugdje neprikladno. Na primjer, u nekoj zemlji se ljudi možda klanjaju pred službenim licima, ali u nekoj drugoj zemlji bi se to smatralo idolopoklonstvom.a Slično tome, davanje napojnice je možda prihvaćeno u jednoj zemlji, ali bi se u drugoj smatralo sramotnim ili protuzakonitim. Imajući na umu takve razlike, svi kršćani trebaju primjenjivati Božji savjet protiv podmićivanja.

Što je podmićivanje i što o tome kaže Biblija? The World Book Encyclopedia objašnjava: “Podmićivanje znači davanje ili nuđenje nečega vrijednog osobi na položaju, koja za uzvrat povređuje svoju dužnost ili pravo u korist davaoca”. Tako bi bila ucjena dati novac (ili poklon) nekom sucu da bi se utjecalo na njegovu odluku i da bi se izvrtalo pravdu. Podmićivanje je također i nuđenje novca u svrhu izigravanja zakona, tako da se npr. od inspektora traži da zažmiri pred nekom povredom propisa.

Bog osuđuje podmićivanje: “Ne izvrći pravde i ne gledaj tko je tko; ne primaj poklona; jer poklon zasljepljuje oči mudrima i izvrće riječi pravednima.” (5. Mojsijeva 16:19; usporedi Priče Salamunove 17:23; Izaija 1:23; 5:23; 1. Samuelova 8:3-5.) Sam Jehova postavlja mjerila, jer “u njega nema nepravde, niti gleda tko je tko, niti prima poklona” (2. Dnevnika 19:7; 5. Mojsijeva 10:17). Kršćani koji žele Božje odobravanje odbijaju pribjegavati podmićivanju. (Usporedi Djela apostolska 24:26.)

Premda ljudi širom svijeta osuđuju podmićivanje i posjeduju zakone koji su upereni protiv njega, mnogi se suočavaju s problemom postavljenim u gornjem pitanju. Oni znaju da “poklon” ili “napojnica” data nižim službenicima u njihovoj zemlji pomaže tome da oni obave svoj posao ili da ga obave pošteno. Na primjer, The Wall Street Journal je pisao o jednoj zemlji zahvaćenoj inflacijom: “Da bi dobili dodatni novac koji im je potreban da bi se nekako “provukli”, vladini službenici pribjegavaju sitnoj korupciji. Morate im platiti da bi vam dali neki obrazac, kaže šef jedne državne agencije. U isto vrijeme, službenici za imigraciju muče zbunjene strane turiste na međunarodnom aerodromu tako što ovi moraju platiti 20 dolara da bi dobili pečat u pasoš kako ne bi propustili svoj avion”.

Nedavno je U. S. News and World Report pisao o birokratskom odugovlačenju i rezultirajućem potplaćivanju koje je uobičajeno širom svijeta. Između ostaloga se kaže: “Jedan Indijanac danas mora doturiti novac nekom službeniku da bi upisao dijete u školu, da bi bio primljen u bolnicu i čak da bi rezervirao sjedište u vlaku”. Ostali primjeri su:

—Zanatlija treba dozvolu za rad. On plaća službenu taksu u vladinom uredu, premda svatko zna da će bez “poklona” njegovi papiri biti zadržani na dnu ladice. Premda on ne traži da ga se stavi ispred drugih, ako da normalnu “napojnicu”, njegovi papiri će biti uredno proslijeđeni.

—U jednoj zemlji ljudi znaju da su saobraćajni službenici malo plaćeni, pa očekuju dodatni prihod putem “napojnica za osvježenje”. Jedan službenik zaustavlja vozača i kaže da je prekršio zakon i mora platiti globu. Kad čovjek protestira i kaže da nije prekršio zakon, službenik ga upozorava da će, ako stvar dođe na sud, on optužiti tog čovjeka za vrijeđanje službenog lica. Na taj način mnogi jednostavno plaćaju “globu”, smatrajući je neslužbenim oporezivanjem. Drugi odbijaju, spremni suočiti se s posljedicama.

—Gradska uprava treba osigurati odvoz smeća. Ali, uobičajeno je da kućevlasnik daje smetlarima “poklon”. Ako to netko ne učini, njegovo smeće biva “zaboravljeno” i on može biti kažnjen za nesanitarne uvjete.

Ovakvi problemi pokazuju da mnogi na položajima koriste te položaje za nepravedni dobitak (Propovjednik 8:9). Kršćani teže ka Božjem pravednom novom sustavu, ali do tada moraju izići na kraj sa sadašnjim sustavom (2. Petrova 3:13). To može značiti prepoznati situaciju u kojima javni službenici očekuju poklone da bi izvršili svoj posao. Čak i u zemljama u kojima je to normalno, mnogi Jehovini svjedoci koji imaju posla s inspektorima i poreznicima (carinicima) odbijaju davati “napojnice” da bi dobili ono na što imaju zakonsko pravo. Budući da su poznati po takvom stanovištu, s njima se postupa onako kako se s većinom ljudi postupa samo ako plate uslugu (Priče Salamunove 10:9). Međutim, svaki kršćanin se mora voditi prema svojoj biblijski školovanoj savjesti i prema mjesnoj situaciji.

Ljubav prema bližnjemu je činjenica koju treba uzeti u obzir (Matej 22:39). Sigurno ne bismo pokazivali ljubav ako bismo se koristili “poklonom” da bi se s nama bolje postupalo, npr. da uđemo preko reda. Isus nam je savjetovao da postupamo s drugima onako kako želimo da se s nama postupa (Matej 7:12). Neki kršćani možda smatraju da, kad dođu na red, mogu postupiti u skladu s praksom kakva vlada u toj zemlji i dati “poklon” kako bi službenik obavio ono što mu posao nalaže. Naravno, u zemljama gdje takvi “pokloni” nisu uobičajeni ili su sablažnjivi za javne osjećaje, kršćanin koji posjeduje ljubav postupit će na način koji ne spotiče druge (1. Korinćanima 10:31-33).

Drugi faktor je poslušnost zakonu. Isus je rekao: “Vrati caru carevo, a Bogu Božje”. (Marko 12:17; vidi također Matej 17:24-27.)b Druga je stvar ako se od kršćanina koji nije prekršio zakon očekuje da da “napojnicu” vladinom službeniku ili drugim službenicima. No, što ako je kršćanin prekršio zakon? Kako bi on u tom slučaju mogao imati čistu savjest ako bi ponudio službeniku mito kako bi ovaj zažmirio na njegov prekršaj? Apostol Pavao je pisao da moramo imati strah pred vladinim višim vlastima koje su ovlaštene kao ‘osvetnici na gnjev onome koji zlo čini’ (Rimljanima 13:3, 4). Pavlov stav je bio ovakav: ako učini pogrešku, bit će spreman na kaznu (Djela apostolska 25:10, 11). Tako kršćanin koji je prekršio neki prometni propis možda treba platiti globu ili kaznu po naređenju službenika ili suca.

Pavao je također rekao da su vlade ‘sluge vama, za vaše dobro’. Usprkos pohlepi nekih službenika, vlade se brinu za usluge koje su za javno dobro. Na primjer, ispituju se automobili obzirom na njihovo vozno stanje, ili zgrade obzirom na to da li odgovaraju protupožarnim propisima. Prema tome, ako neki kršćanin smatra da, u granicama zakona, može dati “napojnicu” nekom službeniku koji očekuje “službenu taksu”, očito je da je to sasvim drugačije od podmićivanja nekod inspektora da zažmiri pred povredom zakona.

U kojoj god zemlji živjeli, kršćani moraju pokazivati praktičnu mudrost u vezi s mjesnim situacijama. Božji sluge trebaju imati na umu da oni koji će biti ‘gosti u Božjem šatoru i koji će stanovati na njegovoj svetoj gori’ ne mogu pribjegavati podmićivanju (Psalam 15:1, 5). Obzirom na davanje “napojnica” radi ispravnog obavljanja posla ili da bi se izbjeglo nepošteno postupanje od strane službenika, kršćanin mora odlučiti što mu dopušta savjest i snositi odgovornost za sve komplikacije koje bi iz toga proizašle. On naravno treba postupati tako da ostane čiste savjesti i da ne okalja dobro ime koje ima kao kršćanin ili da spotakne druge (2. Korinćanima 6:3)

[Bilješke]