Slijediš li Jehovu u potpunosti?
“PRAVEDNIK se osjeća sigurnim kao mlad lav” (Priče 28:1, Ša). On iskazuje vjeru, ima sigurno pouzdanje u Božju riječ i neustrašivo napreduje u Jehovinoj službi unatoč svim opasnostima.
Dok su se Izraelci nalazili u Sinaju, nakon što ih je Bog u 16. stoljeću pr. n. e. oslobodio iz egipatskog ropstva, pokazala su se posebno dva muškarca sigurnima kao lavovi. Vjernost prema Jehovi ispoljili su i pod nepovoljnim okolnostima. Jedan od njih bio je Efraimac Jozua, koji je bio Mojsijev sluga i koji je kasnije imenovan za njegovog nasljednika (2. Mojsijeva 33:11; 4. Mojsijeva 13:9, 17; 5. Mojsijeva 34:9; Jozua 1:1, 2). Drugi je bio Kaleb, sin Jefonijin od plemena Judina (4. Mojsijeva 13:7; 32:12).
Kaleb je lojalno i revno vršio Jehovinu volju. Budući da je tijekom svog dugog života vjerno služio Bogu, mogao je reći da je ‘u potpunosti slijedio Jehovu’ (Jošua 14:8, NW). “Bio sam sasvim lojalan GOSPODINU, svom Bogu”, navodi The New American Bible. Kaleb je “vjerno poslušao”, ili “lojalno izvršio naum” Jehove Boga (Today’s English Version; The New English Bible). Drugim riječima, Kaleb je izjavio: “Slijedio sam GOSPODINA svog Boga cijelim srcem” (New International Version). A kako je s tobom? Slijediš li i ti Jehovu u potpunosti?
Uhođenje zemlje
Zamisli da se nalaziš među Izraelcima, nedugo nakon što ih je Jehova oslobodio od robovanja Egipćanima. Pogledaj kako Mojsije vjerno slijedi upute koje mu daje Bog. Da, i zapazi kako je Kaleb siguran da je Jehova sa Svojim narodom.
Druga je godina nakon izlaska iz Egipta, i Izraelci su utaboreni kod Kadeš Barnee u paranskoj pustinji. Pripravni su na granici Obećane zemlje. Mojsije se na Božju zapovijed sprema poslati 12 uhoda u Kanaan. On kaže: “Idite gore u Negeb, onda se popnite na brdo. Razgledajte zemlju kakva je. Je li narod koji u njoj živi jak ili slab, malobrojan ili mnogobrojan? Kakva je zemlja u kojoj živi: dobra ili rđava? Kakvi su gradovi u kojima borave: otvoreni ili utvrđeni? Kakvo je tlo: plodno ili mršavo? Ima li po njemu drveća ili nema? Odvažni budite i ponesite plodova te zemlje” (Brojevi 13:17-20, St).
Dvanaestorica polaze na svoj opasan put. Njihova ekspedicija traje 40 dana. U Hebronu vide visoke ljude. U dolini Eškol zapažaju da je zemlja plodna te se odlučuju ponijeti nešto od njenog ploda. Jedan je grozd tako težak da ga moraju udvoje nositi na motki! (4. Mojsijeva 13:21-25).
Po povratku u izraelsko taborište uhode izvještavaju: “Išli smo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova. Ali je jak narod koji u onoj zemlji živi, gradovi su utvrđeni i vrlo veliki. A vidjesmo ondje i potomke Anakove. Amalečani borave u negepskom kra[j]u: Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive u brdu; a Kanaanci se nalaze uz more i duž Jordana” (Brojevi 13:26-29, St). Deset uhoda nisu spremni slijediti Božju naredbu i ući u Obećanu zemlju.
“S nama je Jehova”
Međutim, s pouzdanjem u Jehovu Boga neustrašivi ih uhoda Kaleb bodri: “Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!” No, desetorica uhoda se ne slažu, kažu kako su stanovnici Kanaana jači od Izraelaca. Prestrašenim uhodama kojima nedostaje vjere čini se da su prema njima kao skakavci (Brojevi 13:30-33, St).
“S nama je Jahve [“Jehova”, NW]! Ne bojte ih se!” bodre ih Kaleb i Jozua. Njihove riječi nailaze na gluhe uši. Kad ljudi govore o tome da će ih zasuti kamenjem, Bog intervenira i proglašava kaznu nad gunđačima: “Nećete ući u zemlju na koju sam svoju ruku digao da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. A vašu djecu (...) njih ću uvesti da nastane zemlju što ste je vi prezreli. (...) Vaši sinovi neka lutaju pustinjom četrdeset godina (...) dok vam ne ispropadaju tjelesa u ovoj pustinji. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju — dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu — ispaštavajte svoje opačine četrdeset godina” (Brojevi 14:9, 30-34, St).
Godinama kasnije još uvijek vjerni
Četrdestogodišnja kazna teče svojim tokom, a smrt kosi čitavu generaciju gunđača. No, Kaleb i Jozua još uvijek su vjerni Bogu. Na moapskim ravnicama Mojsije i prvosvećenik Eleazar prebrojavaju muškarce za vojsku od 20 godina nadalje. Bog imenuje iz svakog izraelskog plemena jednog čovjeka kojemu se povjerava podjela Obećane zemlje. Kaleb, Jozua i Eleazar su među njima (4. Mojsijeva 34:17-29). Iako je Kaleb sada već 79 godina star, još je uvijek snažan, lojalan i hrabar.
Kad su Mojsije i Aron prebrojali narod u Sinaju, nedugo prije no što je narod odbio ući u zemlju Kanaan, broj izraelskih boraca bio je 603 550. Nakon četiri desetljeća u pustinji imaju manju vojsku od 601 730 njih (4. Mojsijeva 1:44-46; 26:51). No, s Jozuom koji ih predvodi i vjernim Kalebom u svojim redovima, Izraelci ulaze u Obećanu zemlju i ostvaruju jednu pobjedu za drugom. Kao što su Jozua i Kaleb uvijek očekivali, Jehova dobiva bitke za svoj narod.
Po prelasku rijeke Jordan s izraelskim borcima, vremešni Jozua i Kaleb preuzimaju svoju odgovornost u narednim bitkama. Međutim, nakon šest godina ratovanja, treba još uvijek osvojiti mnogo zemlje. Jehova će istjerati tamošnje žitelje, no sada određuje da se zemlja ždrijebom razdijeli među izraelskim plemenima (Jozua 13:1-7).
Slijedio je Jehovu u potpunosti
Kao veteran mnogih bitaka, Kaleb stoji pred Jozuom i kaže: “Bilo mi je četrdeset godina kad me posla Mojsije, sluga Jahvin, iz Kadeš Barnee da uhodim zemlju. I donio sam mu izvješće kako sam najbolje znao. Braća koja su pošla sa mnom uplašila su srce naroda, ali sam ja vršio volju Jahve [‘u potpunosti slijedio Jehovu’, NW], Boga svojega” (Jošua 14:6-8, St). Da, Kaleb je u potpunosti slijedio Jehovu, lojalno vršeći Božju volju.
“Onoga se dana”, nastavlja Kaleb, “zakle Mojsije: ‘Zemlja kojom je stupala noga tvoja pripast će tebi i sinovima tvojim u vječnu baštinu, jer si vršio volju Jahve [‘u potpunosti slijedio Jehovu’, NW], Boga mojega.’ I vidiš, Jahve me sačuvao u životu, kao što je rekao. Već je prošlo četrdeset i pet godina kako je Jahve to obećao Mojsiju, dok je Izrael još išao pustinjom; sada mi je osamdeset i pet godina, ali sam još i danas snažan, kao što sam bio onoga dana kad me Mojsije poslao kao uhodu. Kao nekoć, i sada je moja snaga u meni, za borbu, da odem i da se vratim. Daj mi sada ovo gorje, koje mi je Jahve obećao onoga dana. Sam si čuo onoga dana. Ondje su Anakovci, a i gradovi su im veliki i tvrdi. Ako je Jahve sa mnom, protjerat ću ih, kako je to obećao Jahve.” Kaleb sada dobiva Hebron kao nasljedstvo (Jošua 14:9-15, St).
Ostarjeli Kaleb dobiva zadatak s kojim je najteže izaći na kraj — područje puno neobično gorostasnih ljudi. No, to nije preteški zadatak za tog 85-godišnjeg ratnika. S vremenom su nasilnici koji stanuju u Hebronu nadvladani. Otonijel, sin Kalebovog mlađeg brata i sudac u Izraelu, osvaja Debir. U oba grada stanuju kasnije Leviti, a Hebron postaje grad-utočište za nenamjerne ubojice (Jozua 15:13-19; 21:3, 11-16; Sudije 1:9-15, 20).
Uvijek slijediti Jehovu u potpunosti
Kaleb i Jozua bili su nesavršeni ljudi. Ipak su vjerno vršili Jehovinu volju. Njihova vjera nije oslabila tijekom 40 godina patnji u pustinji, do čega je došlo zbog Izraelove neposlušnosti Bogu. Slično njima, Jehovini suvremeni sluge ne dozvoljavaju da išta ometa njihovu službu na hvalu Bogu. Svjesni činjenice da se vodi borba između Božje organizacije i organizacije Sotone Đavla, postojani su, stalno nastojeći da u svemu ugode svom nebeskom Ocu.
Mnogi pripadnici Jehovinog naroda izlažu se, primjerice, opasnosti da se s njima okrutno postupa ili da budu čak ubijeni kako bi proslavili Gospodinovu večeru, odnosno Spomen-svečanost obilježavanja smrti Isusa Krista (1. Korinćanima 11:23-26). U vezi s tim izvještava jedna kršćanka koja je za drugog svjetskog rata bila zatočena u nacističkom koncentracionom logoru:
“Svakome je bilo rečeno neka u 23 sata bude u praoni. Okupili smo se točno u 23 sata, bilo nas je 105. Stajali smo u krugu jedan do drugoga, u sredini [na nekoj] klupici za noge koja je bila pokrivena bijelim stolnjakom nalazili su se simboli. Prostoriju je osvjetljavala svijeća, jer nas je električno svjetlo moglo izdati. Osjećali smo se kao rani kršćani u katakombama. Slavlje je bilo dostojno. Ponovno smo izrazili svoja svesrdna svečana obećanja našem Ocu, da ćemo koristiti svu svoju snagu za opravdanje Njegovog svetog imena i vjerno stajati za Teokraciju.”
Unatoč iskušenjima koje imamo kao Jehovini proganjani sluge, možemo se uzdati u silu koju daje Bog da mu hrabro služimo i donosimo čast njegovom svetom imenu (Filipljanima 4:13). Dok nastojimo ugoditi Jehovi, dobro je da se sjetimo Kaleba. Njegov primjer slijeđenja Jehove u potpunosti ostavio je priličan dojam na jednog mladića koji je 1921. počeo s punovremenom službom propovijedanja. On je pisao:
“Iako je odluka da postanem pionir značila da napustim udobno radno mjesto u modernoj tiskari u Coventryu (Engleska), nije mi bilo žao. Svojim sam predanjem već odlučio o tome; moj je život bio predan Bogu. Sjetio sam se Kaleba, koji je s Jozuom ušao u Obećanu zemlju, i o kome je rečeno: ‘U potpunosti je slijedio Jehovu’ (Još. 14:8, NW). Smatrao sam da je to poželjan stav. Znao sam da će služenje Bogu ‘u potpunosti‘ učiniti moj predani život značajnijim; pružat će mi se više prilika da razvijam plod koji obilježava kršćanina.”
Kaleb je sigurno bio blagoslovljen zbog toga što je lojalno u potpunosti slijedio Jehovu, uvijek nastojeći vršiti božansku volju. Poput njega imaju i drugi mnogo radosti i bogate blagoslove u Božjoj službi. Neka to bude i tvoje iskustvo kao osobe koja stalno u potpunosti slijedi Jehovu.
[Slika na stranici 26]
Kaleb i Jozua bili su vjerni Jehovi pod iskušenjem. Jesi li to i ti?