Kako je Hana našla mir

BOGOBOJAZNA žena naglas je u svojoj molitvi hvalila Jehovu. Osjećala se kao da ju je Bog podigao iz prašine, a njenu tugu zamijenio radošću.

Ta se žena zvala Hana. Što je dovelo do takve promjene? Zbog čega je bila toliko radosna? Što možemo naučiti od nje? Da bismo dobili odgovore na ta pitanja, upoznajmo Hanu i njene životne okolnosti.

Hana je bila žena Elkane, levita koji je živio na području Efrajimovog plemena, a koji je osim nje imao još jednu ženu (1. Samuelova 1:1, 2a; 1. Ljetopisa 6:33, 34). Iako poligamija nije bila dio Božjeg prvobitnog nauma s ljudima, ona je pod Mojsijevim zakonom bila dopuštena i pravno regulirana. Elkanina obitelj obožavala je Jehovu, ali je i unatoč tome u njoj dolazilo do trvenja, što je zapravo česta situacija u poligamnim brakovima.

Hana nije mogla imati djece, a Elkanina druga žena, Penina, imala ih je nekoliko. Penina je Hani bila suparnica (1. Samuelova 1:2b).

Izraelke su na neplodnost gledale kao na sramotu i dokaz da takvu ženu ni Bog ne smatra vrijednom. Međutim, ništa ne ukazuje na to da Hana nije mogla imati djece zbog Božje nemilosti. S druge strane, umjesto da ju je pokušala utješiti, Penina je svoju nadmoć zbog toga što je mogla imati djecu koristila kako bi ponižavala svoju suparnicu.

Usprkos zategnutim odnosima, Elkanina je obitelj jednom godišnje putovala u Šilo da bi prinijela žrtve u Jehovinom svetištu.a Taj put koji je u oba smjera iznosio oko 60 kilometara vjerojatno su prelazili pješice. Zacijelo je Hani tada bilo naročito teško jer bi Penina i njena djeca dobili nekoliko dijelova žrtve zajedništva, a ona samo jedan. Penina je takve prilike koristila da bi izazivala Hanu, što je nju uznemiravalo jer se činilo da joj je “Jehova zatvorio maternicu”. To se mučenje ponavljalo svake godine, a Hana je zbog toga plakala i nije jela. Tako su joj ta putovanja umjesto radosti donosila bol i tjeskobu. Ipak, Hana je i dalje išla u Jehovino svetište (1. Samuelova 1:3-7).

Uviđaš li u čemu nam je Hana dobar primjer? Što činiš kad si potišten? Da li se osamljuješ i izbjegavaš društvo svojih suvjernika? Hana to nije radila. Ona nije odustala od svog običaja da se okuplja s Jehovinim slugama. I mi trebamo biti takvi koliko god nam to moglo teško padati (Psalam 26:12; 122:1; Mudre izreke 18:1; Hebrejima 10:24, 25).

Elkana je nastojao utješiti Hanu i potaknuti je da mu otvori svoje srce. Upitao ju je: “Hana, zašto plačeš? Zašto ne jedeš? I zašto ti je srce žalosno? Nisam li ti ja bolji nego deset sinova?” (1. Samuelova 1:8). Elkana možda nije bio svjestan Peninine bezobzirnosti, a Hana je možda radije podnosila patnju nego da se žali. U svakom slučaju, Hana je kao duhovna osoba nastojala pronaći duševni mir putem molitve Jehovi.

Žrtve zajedništva jele su se u Jehovinom svetištu. Nakon što je izašla iz prostorije u kojoj su jeli, Hana se pomolila Bogu (1. Samuelova 1:9, 10). U usrdnoj molitvi rekla mu je: “Jehova nad vojskama, ako pogledaš na nevolju robinje svoje i sjetiš me se i ako ne zaboraviš robinju svoju i daš muško dijete robinji svojoj, ja ću ga dati tebi, Jehova, za sve dane života njegova i britva neće prijeći preko glave njegove” (1. Samuelova 1:11).

Hanina je molitva bila vrlo konkretna. Molila se da dobije muško dijete i zavjetovala se da će ga posvetiti Jehovi da cijeli život bude nazirej (4. Mojsijeva 6:1-5). Takav je zavjet morao odobriti njen muž, a Elkanini kasniji postupci pokazuju da se slagao s obećanjem svoje voljene žene (4. Mojsijeva 30:6-8).

Zbog načina na koji se Hana molila, veliki svećenik Eli pomislio je da je pijana. Usne su joj podrhtavale, ali se riječi nisu čule jer je Hana “govorila u srcu svojemu”. Ta je molitva bila naročito gorljiva (1. Samuelova 1:12-14). Zamisli kako se Hana osjećala kad ju je Eli prekorio i optužio da je pijana! Ipak, s poštovanjem je odgovorila velikom svećeniku. Kad je Eli shvatio da se Hana molila “zbog velike brige i žalosti”, rekao joj je: “Neka ti Bog Izraelov usliši molitvu” (1. Samuelova 1:15-17). Ona je potom otišla svojim putem te je jela, a “lice joj više nije bilo tužno” (1. Samuelova 1:18).

Što učimo iz svega toga? Kad Jehovi u molitvi govorimo o svojim brigama, možemo mu reći kako se osjećamo i usrdno tražiti pomoć od njega. Ako više ništa ne možemo poduzeti da bismo riješili problem, trebamo to prepustiti njemu. Bolje od toga ne možemo napraviti (Mudre izreke 3:5, 6).

Nakon gorljive molitve Jehovini sluge najvjerojatnije osjećaju mir poput onog koji je osjećala Hana. Apostol Pavao je u vezi s molitvom napisao: “Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu — molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem — iznesite svoje molbe Bogu. I mir Božji koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaš um preko Krista Isusa” (Filipljanima 4:6, 7). No, kad na Jehovu bacimo svoje breme, moramo mu i dopustiti da ga nosi. Poput Hane, tada više ne trebamo biti tužni (Psalam 55:22).

Bog je uslišio Hanu te je ona zatrudnjela i rodila sina (1. Samuelova 1:19, 20). To je bio jedan od tek nekoliko slučajeva zabilježenih u Bibliji da se Bog pobrinuo za rođenje osobe koja će u budućnosti biti njegov sluga. Elkanin i Hanin sin Samuel postao je Jehovin prorok i odigrao važnu ulogu u uspostavi izraelskog kraljevstva.

Hana je nesumnjivo vrlo rano počela poučavati Samuela o Jehovi. No, je li zaboravila na svoj zavjet? Naravno da nije. “Kad dječak bude odbijen od prsa, odvest ću ga da se pokaže pred Jehovom i da ostane ondje zauvijek”, rekla je. Kad je prestala dojiti Samuela, što znači da je možda imao tri godine ili nešto više, Hana ga je odvela da živi u Jehovinom svetištu i tako ispunila zavjet (1. Samuelova 1:21-24; 2. Ljetopisa 31:16).

Nakon što su prinijeli žrtvu Jehovi, Hana i njen muž odveli su Samuela k Eliju. Hana je najvjerojatnije držala svog sinčića za ruku dok je Eliju govorila: “Oprosti, gospodaru! Tako živa bila duša tvoja, gospodaru, ja sam žena što je stajala s tobom na ovome mjestu moleći se Jehovi! Za ovog sam se dječaka molila, da mi Jehova usliši molitvu koju sam mu uputila. Zato ga sada darujem Jehovi. Sve dane života svojega neka bude posvećen Jehovi.” Tako je započela Samuelova posebna služba Bogu koju je vršio cijelog života (1. Samuelova 1:25-28; 2:11).

Vrijeme je prolazilo, ali Hana sigurno nije zaboravljala svog Samuela. U biblijskom izvještaju stoji: “Majka bi mu načinila malenu tuniku, pa bi mu je donijela svake godine kad bi s mužem dolazila prinijeti godišnju žrtvu” (1. Samuelova 2:19). Hana se sigurno nastavila moliti za Samuela. Za vrijeme svojih godišnjih posjeta nesumnjivo ga je poticala da nastavi vjerno izvršavati svoju službu Bogu.

Jednom takvom prilikom Eli je blagoslovio Samuelove roditelje i Elkani rekao: “Neka ti Jehova da potomstvo od ove žene umjesto ovoga koji je darovan, koji je darovan Jehovi!” U skladu s tim riječima, Hana i Elkana bili su blagoslovljeni s još trojicom sinova i dvije kćeri (1. Samuelova 2:20, 21).

Elkana i Hana izvrstan su primjer kršćanskim roditeljima! Mnoge majke i očevi spremni su takoreći darovati Jehovi svoje sinove i kćeri, a to pokazuju time što ih potiču na punovremenu službu, čak i ako to podrazumijeva da će biti daleko od svog doma. Takve roditelje pune ljubavi treba pohvaliti zbog njihovog odricanja i požrtvovnosti. Jehova će ih sigurno nagraditi.

Hana, koja nekada nije mogla imati djece, odjednom je postala sretna! U Bibliji je zapisano vrlo malo molitvi koje su izgovorile žene. Pa ipak, u njoj su zabilježene čak dvije Hanine molitve. Prva je odražavala njene tjeskobne osjećaje, a druga je bila radosno zahvaljivanje. Prve riječi njene zahvalne molitve bile su: “Srce moje kliče zbog Jehove.” Radovala se što je ‘i nerotkinja rodila’ te je hvalila Jehovu što ‘uzvisuje i ubogoga iz prašine podiže’. On doista “iz pepela siromaha diže” (1. Samuelova 2:1-10).

Nadahnuti izvještaj o Hani pokazuje da nas tuđa nesavršenost ili zavist mogu povrijediti. Pa ipak, ne smijemo takvim kušnjama dopustiti da nam oduzmu radost koju imamo u službi Jehovi. On pažljivo sluša molitve, odaziva se na povike svojih vjernih slugu, izbavlja ih iz nevolja te im daje obilje mira i blagoslivlja ih na mnoge druge načine (Psalam 22:23-26; 34:6-8; 65:2).