I ti možeš izaći na kraj s obeshrabrenjem!

JEDNOM je jedan mudri čovjek napisao: “Jesi li se pokazao obeshrabrenim u danu nevolje? Tvoja će snaga biti oskudna” (Priče Salamunove 24:10, NS). Ako si ikad bio obeshrabren, vjerojatno ćeš se složiti s ovom izjavom.

Nitko nije imun na posljedice obeshrabrenja. Melankolija može trajati dan-dva i onda nestati. No kad su u pitanju povrijeđeni osjećaji ili ogorčenost, problem može trajati mnogo duže. Neki kršćani koji su godinama bili vjerni postali su toliko obeshrabreni da su čak prestali ići na skupštinske sastanke i u službu propovijedanja.

Ako si obeshrabren, glavu gore! Vjerni sluge iz prošlosti uspjeli su izaći na kraj s obeshrabrenjem, a uz Božju pomoć možeš i ti.

Ne možeš očekivati da ćeš biti zaštićen od svake bezobzirne riječi ili nesmotrenog postupka. Međutim, ne moraš dozvoliti da tuđi nedostaci ometaju tvoju službu Jehovi. Ako te netko povrijedio, možda ti pomogne ako razmotriš kako je Ana, Samuelova majka, postupila u jednoj obeshrabrujućoj situaciji.

Ana je svim srcem željela dijete, no bila je nerotkinja. Fenena, druga žena njenog muža, već mu je rodila sinove i kćeri. Umjesto da suosjeća s Anom zbog njenog nepovoljnog položaja, Fenena ju je smatrala suparnicom i prema njoj se toliko ružno ponašala da je Ana ‘plakala i prestala jesti’ (1. Samuelova 1:2, 4-7).

Jednog dana Ana je otišla u tabernakul da bi se molila. Helije, izraelski prvosvećenik, vidio je kako miče usnama. Budući da nije shvatio da se Ana moli, Helije je zaključio kako je onda sigurno pijana. “Dokle ćeš biti pijana?” upitao je. “Otrijezni se od vina svojega” (1. Samuelova 1:12-14). Možeš li zamisliti kako se Ana osjećala? Došla je u tabernakul da bi se ohrabrila. Sigurno nije očekivala da će je nepravedno optužiti jedan od najutjecajnijih muževa u Izraelu!

Taj je događaj Anu lako mogao veoma obeshrabriti. Mogla je naprasito napustiti tabernakul, zaklinjući se da nikada više neće kročiti u njega dokle god Helije tamo služi kao prvosvećenik. Međutim, Ana je očigledno cijenila svoj odnos s Jehovom. Znala je da mu ne bi ugodila kad bi tako postupila. Tabernakul je bio centar čistog obožavanja. Nosio je Jehovino ime. A koliko god da je Helije bio nesavršen, ipak je bio Jehovin izabrani zastupnik.

Anin odgovor na Helijevu optužbu koji je odražavao poslušnost izvrstan je primjer za nas danas. Iako nije dozvolila da je se nepravedno optuži, odgovorila je s puno poštovanja. “Nisam pijana, gospodaru”, odgovorila je, “nego sam žena tužna u srcu; nisam pila vina ni silovita pića; nego izlijevam dušu svoju pred Jehovom. Nemoj jednačiti sluškinje svoje s nevaljalom ženom; jer sam od velike tuge i žalosti svoje govorila do sad” (1. Samuelova 1:15, 16).

Je li Ana jasno dala do znanja o čemu se radi? Sasvim sigurno da jest. Pa ipak, taktično je razgovarala s Helijem, nije se usudila kritizirati ga zato što ju je krivo optužio. On joj je pak blago odgovorio, rekavši: “Idi s mirom; a Bog Izraelov da ti ispuni molbu, za što si ga molila.” Kad je problem bio riješen, Ana “otiđe (...) svojim putem, i jede, i lice joj ne bješe više kao prije” (1. Samuelova 1:17, 18).

Što učimo iz ovog izvještaja? Ana je odmah poduzela korake kako bi izgladila nesporazum, ali to je učinila s dubokim poštovanjem. Tako je sačuvala dobar odnos kako s Jehovom tako i s Helijem. Koliko često dobra komunikacija i malo taktičnosti mogu spriječiti da sitni problemi prerastu u velike!

Mora se priznati da rješavanje razmirica zahtijeva poniznost i prilagodljivost obje strane. Ukoliko neki suvjernik ne reagira na tvoje napore koje ulažeš u rješavanje nekog nesporazuma, možda ćeš morati prepustiti stvar u Jehovine ruke, pouzdajući se u to da će je on riješiti u vrijeme i na način koje sam odredi.

Neki su postali potišteni jer su se morali odreći neke njima drage prednosti u Božjoj službi. Uživali su služiti svojoj braći, a kad su izgubili tu prednost, osjećali su da više nisu korisni Jehovi ili njegovoj organizaciji. Ako se i ti tako osjećaš, možda ćeš drugačije gledati na tu situaciju kad razmotriš primjer biblijskog pisca Marka, koji se zvao i Ivan Marko (Djela apostolska 12:12).

Marko je pratio Pavla i Barnabu na njihovom prvom misionarskom putovanju, no nakon jednog dijela putovanja napustio ih je i vratio se u Jeruzalem (Djela apostolska 13:13). Kasnije je Barnaba želio povesti Marka na njihovo drugo putovanje. Međutim, Biblija kaže: “Pavao je smatrao da njega nije dobro povesti budući da je u Pamfiliji otišao od njih i da nije pošao s njima na djelo.” Barnaba se nije slagao s tim. “Tada je”, nastavlja se u izvještaju, “došlo do žestoke provale gnjeva, tako da su se [Pavao i Barnaba] razdvojili; i Barnaba je poveo Marka i otplovio na Cipar. A Pavao je izabrao Silu i otišao” (Djela apostolska 15:36-40).

Marka je sigurno pogodilo kad je saznao da Pavao, apostol kojeg se veoma poštovalo, nije želio surađivati s njim te da su se Pavao i Barnaba razišli zbog prepirke oko njegovih sposobnosti. No tu nije kraj priče.

Pavao i Sila još uvijek su trebali suputnika. Kad su došli u Listru, našli su nekoga tko će zamijeniti Marka, a to je bio mladić imenom Timotej. U vrijeme kad je Timotej izabran da ide s njima možda je bio kršten samo dvije-tri godine. S druge strane, Marko je bio član kršćanske skupštine otkako je osnovana — ustvari, duže od samog Pavla. Pa ipak, Timotej je bio taj koji je imao prednost dobiti taj zadatak (Djela apostolska 16:1-3).

Kako je Marko reagirao kad je saznao da ga je zamijenio mlađi, manje iskusan čovjek? Biblija o tome ne govori. Međutim, govori da je Marko ostao aktivan u Jehovinoj službi. Iskoristio je prednosti koje su mu stajale na raspolaganju. Premda nije mogao služiti s Pavlom i Silom, mogao je putovati s Barnabom na Cipar, njegov rodni kraj. Marko je služio i s Petrom u Babilonu. Nakon nekog vremena ipak je dobio priliku da u Rimu surađuje s Pavlom — ali i s Timotejem (Kološanima 1:1; 4:10; 1. Petrova 5:13). Kasnije je Marko čak bio nadahnut da napiše jedno od četiri Evanđelja!

Iz svega toga možemo izvući vrijednu pouku. Marko se nije toliko zabrinuo zbog izgubljene prednosti da je prestao cijeniti prednosti koje su mu i dalje stajale na raspolaganju. Ostao je zaposlen u Jehovinoj službi i Jehova ga je blagoslovio.

Stoga ako si izgubio neku prednost, nemoj se obeshrabriti. Ukoliko zadržiš pozitivan stav i nastaviš marljivo raditi, mogao bi dobiti druge prednosti. U Gospodinovom djelu ima mnogo toga za uraditi (1. Korinćanima 15:58).

Nije lako voditi tešku borbu za vjeru. Ponekad se možda i ti obeshrabriš. Možda u takvim trenucima čak osjećaš krivnju zato što si obeshrabren i možda dođeš do zaključka da se vjerni Božji sluga nikada ne smije tako osjećati. Prisjeti se Ilije, jednog od istaknutih izraelskih proroka.

Kad je izraelska kraljica Jezabela, fanatični pristaša obožavanja Baala, saznala da je Ilija poubijao Baalove proroke, zaklela se da će ga ubiti. Ilija je prije imao i gore neprijatelje od Jezabele, no odjednom je postao toliko obeshrabren da je želio umrijeti (1. Kraljevima 19:1-4). Kako se to moglo desiti? Nešto je zaboravio.

Ilija je zaboravio osloniti se na Jehovu kao Izvor svoje snage. Tko je Iliji dao moć da uskrsava mrtve i da se suoči s Baalovim prorocima? Jehova. On mu je onda sigurno mogao dati snagu da se suoči s gnjevom kraljice Jezabele (1. Kraljevima 17:17-24; 18:21-40; 2. Korinćanima 4:7).

Svakome se može desiti da njegovo pouzdanje u Jehovu na trenutak oslabi. Poput Ilije, možda i ti ponekad ljudskim očima gledaš na određeni problem umjesto da koristiš “mudrost odozgo” kako bi izašao na kraj s njim (Jakov 3:17). Međutim, Jehova nije napustio Iliju zbog tog prolaznog propusta.

Ilija je pobjegao u Bersabeju pa u pustoš jer je mislio da ga tamo nitko neće pronaći. Ali Jehova ga je pronašao. Poslao je anđela da ga utješi. Anđeo se pobrinuo da Ilija dobije svježi kruh za jelo i osvježavajuću vodu za piće. Nakon što se Ilija odmorio, anđeo mu je rekao da otputuje 300 kilometara dalje, do gore Horeba, gdje ga je Jehova trebao još više ojačati (1. Kraljevima 19:5-8).

Na gori Horebu Ilija je vidio demonstraciju Jehovine moći, a to mu je ojačalo vjeru. Nakon toga Jehova mu je tihim, blagim glasom zajamčio da nije sam. Jehova je bio s njim, a s njim je bilo i 7 000 njegove braće, iako to Ilija nije znao. Jehova mu je na koncu povjerio zadatak. On nije odbacio Iliju kao svog proroka! (1. Kraljevima 19:11-18).

Ako si s vremena na vrijeme pomalo obeshrabren, možda uvidiš da će ti biti bolje ako se malo više odmoriš ili ako pojedeš nešto hranjivo. Nathan H. Knorr, koji je služio kao član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka sve do svoje smrti 1977, jednom je rekao da veliki problemi često izgledaju puno manji nakon što se preko noći dobro naspavamo. Međutim, ako je problem dugotrajniji, taj savjet možda nije primjenjiv — trebat ćeš pomoć kako bi pobijedio obeshrabrenje.

Jehova je poslao anđela da ojača Iliju. Bog danas pruža ohrabrenje putem starješina i drugih zrelih kršćana. Starješine uistinu mogu “biti kao zaklon od vjetra” (Izaija 32:1, 2). No da bi te ohrabrili, možda sam moraš poduzeti inicijativu. Koliko god da je Ilija bio obeshrabren, otišao je do gore Horeba da primi upute od Jehove. Mi primamo ohrabrujuće upute na kršćanskim sastancima.

Kad prihvaćamo pomoć i hrabro se suočavamo s kušnjama, kao što su povrijeđeni osjećaji ili gubitak prednosti, stajemo na Jehovinu stranu u jednom važnom pitanju. Kojem pitanju? Sotona je tvrdio da ljudi služe Jehovi isključivo iz sebičnih interesa. Sotona ne poriče da ćemo služiti Bogu kad nam sve u životu teče glatko, ali tvrdi da ćemo prestati služiti Bogu onda kad naiđemo na probleme (Job, 1. i 2. poglavlje). Ako unatoč obeshrabrenju nepokolebljivo ustrajemo u Jehovinoj službi, možemo doprinijeti tome da se odgovori na Đavlove klevetničke optužbe (Priče Salamunove 27:11).

Ana, Marko i Ilija, svi su imali probleme koji su ih nakratko lišili radosti. Međutim, izašli su na kraj s njima i vodili produktivan život. Uz Jehovinu pomoć, i ti možeš izaći na kraj s obeshrabrenjem!