Nepravda ga nije odvratila od služenja Bogu

SPUSTIVŠI se s gore Horeba, Ilija se uputio na sjever, prema svom rodnom Izraelu. Kad je nakon nekoliko tjedana napokon stigao u dolinu rijeke Jordana, mogao je vidjeti da se zemlja oporavlja od višegodišnje suše. Prve jesenje kiše natopile su tlo, a zemljoradnici su prionuli na posao te su orali svoja polja. Ilija je nesumnjivo odahnuo kad je vidio da se lice njegovog zavičaja mijenja i da zemlja ponovno postaje plodna. No morila ga je briga za njegove sunarodnjake. Silno im je želio pomoći da obnove odnos s Jehovom Bogom. Štovanje lažnog boga Baala još uvijek nije bilo iskorijenjeno iz Izraela, pa je pred prorokom Ilijom stajalo mnogo posla.a

Kad je Ilija došao do grada Abel-Mehole, zastao je kraj jednog polja gdje su radovi bili u punom zamahu. Dvadeset i četiri vola koja su bila upregnuta u dvanaest jarmova orala su zemlju, ostavljajući za sobom ravnomjerne brazde. Kod dvanaestoga jarma Ilija je ugledao čovjeka kojeg je tražio — Elizeja. Znao je da je sam Jehova odabrao Elizeja da vrši proročku službu te ga je, po njegovom nalogu, trebao imenovati za proroka umjesto sebe. Ilija je neko vrijeme mislio da je sam, da u cijelom izraelskom narodu nema nikoga tko je odan Jehovi. Zato možemo biti uvjereni da je jedva čekao upoznati čovjeka koji se poput njega trudio ugoditi Bogu (1. Kraljevima 18:22; 19:14-19).

No Ilija je znao da će ga Elizej s vremenom zamijeniti. Je li mu teško pala pomisao da mu treba povjeriti dio svojih dužnosti ili da više neće služiti kao Božji prorok? Biblija ne otkriva o čemu je Ilija razmišljao, ali bilo bi sasvim ljudski da ga je to pomalo kopkalo. Na koncu, on je “imao iste osjećaje kao i mi” (Jakov 5:17, bilješka). Bilo kako bilo, iz Biblije saznajemo da je Ilija otišao do Elizeja “i bacio na njega svoj proročki ogrtač” (1. Kraljevima 19:19). Ilijin proročki ogrtač, koji je vjerojatno bio načinjen od ovčje ili kozje kože, bio je znak da ga je Jehova imenovao za proroka. Zašto je Ilija bacio svoj ogrtač na Elizeja? Tim ga je pomalo neobičnim činom imenovao za proroka i tako pokazao da se spremno podložio Jehovinoj zapovijedi. On je imao potpuno povjerenje u svog Boga te ga je u svemu slušao.

Elizej, koji je bio mlađi od Ilije, nije isti taj čas naslijedio ostarjelog proroka, nego ga je otprilike šest godina vjerno pratio na njegovim putovanjima i pomagao mu. Nije stoga čudno što je kasnije u narodu bio poznat kao onaj koji je “polijevao vodom ruke Ilijine” (2. Kraljevima 3:11). Iliji je nedvojbeno bilo drago što je dobio tako sposobnog pomoćnika koji mu je u svakom trenutku bio spreman priskočiti u pomoć. Njih su dvojica zacijelo postali dobri prijatelji. Pružali su podršku jedan drugome, a to im je sigurno pomoglo da im strašne nepravde koje su se događale u zemlji ne poljuljaju vjeru. Naročito teško bilo im je svjedočiti zlodjelima kralja Ahaba, koji je iz dana u dan bio sve gori.

Svijet u kojem živimo prožet je nepravdom, a većina nas to dobro zna iz vlastitog iskustva. Kad nam nepravda zagorča život, izuzetno je vrijedno imati prijatelja koji Boga ljubi svim srcem. On nam može pomoći da se ne pokolebamo u teškim trenucima, već da i dalje ustrajno služimo Bogu. I Ilijin nam primjer može biti od velike vrijednosti kad se suočimo s nepravdom. Što možemo naučiti od tog proroka?

Ilija i Elizej ulagali su puno truda kako bi svojim sunarodnjacima pomogli obnoviti odnos s Bogom. Po svoj su prilici poučavali druge proroke, koji su vjerojatno bili organizirani u zajednice u kojima su se školovali za svoju službu. S vremenom je Jehova Iliji povjerio novi zadatak. Kazao mu je: “Ustani i pođi u susret Ahabu, kralju izraelskom” (1. Kraljevima 21:18). Zašto ga je Jehova poslao Ahabu? Što je taj zli kralj učinio?

Kralj Ahab već se odavno odmetnuo od Boga. Ustvari, u svojim je grijesima nadmašio sve prijašnje izraelske kraljeve. Oženio se Izebelom, koja je štovala Baala, te mu se pod njenim utjecajem i on počeo klanjati. Štovanje tog lažnog boga brzo se proširilo čitavom zemljom (1. Kraljevima 16:31-33). Obredna prostitucija, obredi plodnosti, pa čak i žrtvovanje djece bila su samo neka obilježja te iskvarene religije. Pored toga što je štovanjem Baala vrijeđao Jehovu Boga, Ahab je prekršio njegovu izričitu zapovijed da pogubi zlog sirijskog kralja Ben-Hadada. Poštedio ga je, po svemu sudeći zato što je mislio da će mu se taj potez isplatiti (1. Kraljevima, 20. poglavlje). Ahabova i Izebelina gramzivost i okrutnost zaista nisu imale premca. Kako su one došle do izražaja?

Osim velebne palače u Samariji Ahab je posjedovao palaču u Jizreelu, gradu koji je od izraelske prijestolnice bio udaljen četrdesetak kilometara. Pokraj te palače pružao se vinograd koji je pripadao čovjeku po imenu Nabot. Ahab je bacio oko na taj posjed te je pozvao Nabota k sebi kako bi se s njim pogodio za cijenu jer je htio kupiti njegov vinograd ili mu u zamjenu za njega dati bolji. Ali Nabot mu je odvratio: “Ne mogu ti dati nasljedstvo praotaca svojih jer znam da bi to u Jehovinim očima bilo neispravno” (1. Kraljevima 21:3). Je li on postupio tvrdoglavo i drsko kad je odbio kraljevu ponudu? Mnogi bi rekli da jest. Međutim, Nabot je svojim odgovorom jasno dao do znanja da se čvrsto drži Jehovinog zakona, u kojem je stajalo da se zemlja koja je obiteljsko nasljedstvo ne smije prodati u trajno vlasništvo (3. Mojsijeva 25:23-28). On ni pod koju cijenu nije želio pogaziti Božji zakon. Pokazao je iznimnu hrabrost i vjeru u Boga kad se suprotstavio kralju, nesumnjivo znajući da time dovodi u pitanje možda čak i svoj život.

A kako je Ahab gledao na Božji zakon? Njega, za razliku od Nabota, nije uopće bilo briga za Božje odredbe. Nakon razgovora s Nabotom vratio se u svoju palaču “oneraspoložen i potišten” jer nije bilo po njegovom. U Bibliji stoji: “Legao je na postelju svoju, okrenuo lice svoje i ništa nije htio jesti” (1. Kraljevima 21:4). Stao se duriti poput kakvog djeteta. Kad je Izebela saznala zbog čega je tako loše volje, brzo je smislila plan kako da mu pribavi Nabotov vinograd. Nije ju nimalo diralo što će pritom zatrti čitavu obitelj koja je vjerno služila Bogu.

Nemoguće je biti ravnodušan nakon čitanja izvještaja o spletki koju je skovala. Kraljica je jako dobro znala da se, prema Božjem zakonu, svaka optužba treba potvrditi izjavama barem dvojice svjedoka (5. Mojsijeva 19:15). Stoga je u Ahabovo ime napisala pisma dostojanstvenicima koji su živjeli u Jizreelu te od njih zatražila da nađu “dva nevaljala čovjeka” koja će optužiti Nabota da je pohulio na Boga i kralja, što je za sobom povlačilo smrtnu kaznu. Nažalost, sve se odigralo onako kako je isplanirala. Dva nevaljala čovjeka lažno su svjedočila protiv Nabota, a on je zbog njihovih riječi bio kamenovan. No krvožedna se Izebela očito nije zadovoljila samo njegovom smrću, te su i njegovi sinovi platili životomb (1. Kraljevima 21:5-14; 3. Mojsijeva 24:16; 2. Kraljevima 9:26). Teško je oteti se dojmu da Ahab zapravo nije bio glava svoje obitelji jer je svojoj ženi dopustio da čini što ju je volja. Ona je uz njegovo prešutno odobravanje pogubila nedužne ljude kako bi postigla ono što želi.

Možemo pretpostaviti kako se Ilija osjećao kad mu je Jehova otkrio što su Ahab i Izebela učinili. Pravdoljubivim ljudima teško pada kad vide da zli i pokvareni pojedinci nekažnjeno nanose zlo nedužnima (Psalam 73:3-5, 12, 13). Danas mnogi trpe grozne nepravde — možda čak od ruke onih koji tvrde da zastupaju Boga. Ako nas uznemiruje nepravda kojom je prožet današnji svijet, izvještaj o Nabotu svakako nas može utješiti. On nas podsjeća na to da ništa nije sakriveno od Jehovinog pogleda (Hebrejima 4:13). No da li Jehova samo promatra nepravdu koja se čini?

Jehova je Iliju uputio gdje će naći Ahaba, rekavši mu: “Eno ga u vinogradu Nabotovom!” (1. Kraljevima 21:18). Ahab je očito pohitao razgledati svoje novo imanje čim ga je Izebela obavijestila da Nabota više nema i da može slobodno uzeti njegov vinograd. Nije mu bilo ni na kraj pameti da ga Jehova promatra. Možda je, hodajući među trsovima, zamišljao kakav će prekrasan vrt ondje načiniti. Ali odjednom se pred njim pojavio Ilija. Kad ga je Ahab ugledao, pao mu je mrak na oči. S njegovog je lica u trenu nestalo osmijeha. Prepun mržnje i prezira Iliji je rekao: “Jesi li me pronašao, neprijatelju moj?” (1. Kraljevima 21:20).

Ahabove riječi jasno pokazuju koliko je zastranio. “Jesi li me pronašao?” kazao je proroku, kao da će za svoja zlodjela morati odgovarati čovjeku. Nije ni pomislio da Jehova ionako već zna što je učinio. On ga je, takoreći, uhvatio na djelu, odnosno vidio je da je zloupotrijebio svoj položaj na Nabotovu štetu te da bez imalo grižnje savjesti uživa u onome što mu je Izebela na podmukao način pribavila. U Ahabovom srcu nije bilo ni traga milosti, pravdoljubivosti ni suosjećanja. Pohlepa ga je posve zaslijepila. A time što je Iliju nazvao svojim neprijateljem, Ahab je pokazao da mrzi čovjeka kojeg je Jehova Bog smatrao svojim prijateljem i koji mu je mogao pomoći da ispravi svoj način razmišljanja i postupanja.

Iz Ahabovog lošeg primjera možemo izvući vrlo važnu pouku. Ne smijemo nikad zaboraviti da Jehova sve vidi. On vidi kad zađemo s pravog puta i želi nam pomoći da se na njega vratimo zato što nas veoma ljubi. Pritom se često služi svojim vjernim slugama — svojim prijateljima — kako bi nas savjetovao, slično kao što se u prošlosti služio Ilijom. Bilo bi doista žalosno kad bismo postupili poput Ahaba i Jehovine prijatelje koji nam žele pomoći smatrali svojim neprijateljima (Psalam 141:5).

No vratimo se na Ahabov i Ilijin susret. Što je Ilija odvratio Ahabu? Rekao mu je: “Pronašao sam te!” Tim je riječima možda htio reći da dobro zna kakav je Ahab, da je on lopov i ubojica koji je Jehovi Bogu okrenuo leđa. Koliko mu je samo odvažnosti trebalo da se suprotstavi tom zlom kralju i bez uvijanja mu prenese Jehovinu osudu! Jehovi nije promaknulo ono što Ahab čini — vidio je kako on i njegova obitelj svojom zloćom druge Izraelce navode na grijeh. Zato mu je preko Ilije poručio da će istrijebiti čitav njegov dom te da ni Izebela neće ostati pošteđena (1. Kraljevima 21:20-26).

Ilija je vjerovao da će Jehova kazniti Ahaba i Izebelu. Nije cinično zaključio da se zli ionako uvijek izvuku. Zbog situacije koja danas vlada u svijetu lako je pomisliti da zli nikad neće morati odgovarati za svoje grijehe. Međutim, biblijski izvještaj o Nabotu podsjeća nas na jednu važnu istinu: Jehova ne samo da vidi nepravdu koja se događa nego će se i pobrinuti da pravda bude zadovoljena. Njegova Riječ jamči da će on uskoro jednom zasvagda stati na kraj nepravdi (Psalam 37:10, 11). No znači li to da se Božja pravda svodi samo na kažnjavanje? Hoće li Bog ijednom grešniku pokazati milost?

Kako je Ahab reagirao kad je čuo Jehovinu osudu? U Bibliji stoji: “Kad je Ahab čuo te riječi, razderao je haljine svoje i stavio kostrijet na tijelo svoje. Postio je, spavao u kostrijeti i hodao potišteno” (1. Kraljevima 21:27). Ahabova je reakcija možda iznenadila Iliju. Da li se on pokajao za svoja zla djela?

Ne znamo što je Ahabu bilo u srcu, ali mora se reći da je njegova reakcija bila korak u pravom smjeru. Ponizio se pred Jehovom, što bahat i ohol čovjek, kakav je taj kralj bio, može učiniti samo uz veliku unutarnju borbu. No je li njegovo pokajanje bilo iskreno? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, osvrnimo se ukratko na kralja Manašea, za kojeg bi mnogi rekli da je bio još gori od Ahaba. Kad ga je Jehova kaznio za njegova zlodjela, on se ponizio i preklinjao ga da mu oprosti. Ali učinio je i više od toga. Iz temelja je promijenio svoj život, uklonio je likove lažnih bogova koje je bio podignuo te se svim srcem vratio Jehovi, čak je i svoje sunarodnjake poticao na to (2. Ljetopisa 33:1-17). Je li Ahab učinio nešto slično? Nažalost, nije.

Ahab je pred očima ljudi pokazao da je tužan i potišten. Što je Jehova mislio o njegovoj reakciji? Iliji je rekao: “Jesi li vidio kako se Ahab ponizio preda mnom? Zato što se ponizio preda mnom, neću nanijeti onu nevolju za života njegova. U vrijeme sina njegova nanijet ću nevolju domu njegovu” (1. Kraljevima 21:29). Znači li to da je Jehova oprostio Ahabu? Ne znači, jer on prašta samo onima koji se istinski kaju (Ezekijel 33:14-16). Međutim, Ahab je pokazao da žali zbog svojih postupaka, ali samo u određenoj mjeri. Zato mu je Jehova samo u određenoj mjeri iskazao milosrđe. Naime, odlučio je da za njegova života neće istrijebiti njegovu obitelj.

Ipak, Jehova nije povukao osudu koju je ranije izrekao Ahabu. Kasnije se posavjetovao sa svojim anđelima o tome kako ga navesti da pođe u bitku u kojoj će izgubiti život. Kratko nakon toga Jehovina se osuda obistinila. Ahab je bio ranjen u bici te je iskrvario u svojim kolima. U biblijskom izvještaju koji opisuje tu bitku stoji: “Kad su prali bojna kola kraj jezerca samarijskog, psi su lizali krv [Ahabovu].” Taj nemio prizor cijelom je narodu bio dokaz da se ispunila Jehovina riječ koju je Ilija prenio Ahabu, kad mu je rekao: “Na mjestu gdje su psi lizali krv Nabotovu, psi će lizati i tvoju krv!” (1. Kraljevima 21:19; 22:19-22, 34-38).

Ahabova je smrt Iliji, Elizeju i drugim vjernim Božjim slugama bila potvrda da Jehova nije zaboravio Nabotovu hrabrost i vjeru. On je pravedan Bog. Njegova se pravda očituje u tome što, prije ili kasnije, kažnjava zle za njihovu zloću, ali i u tome što pokazuje milosrđe kad za to ima temelja (4. Mojsijeva 14:18). Ilija sigurno nikad nije zaboravio kako se Jehova pobrinuo da se zadovolji pravda. Njegova vjerna služba koju je desetljećima vršio za vladavine zlog kralja Ahaba na koncu je bila nagrađena. Jeste li vi na vlastitoj koži iskusili koliko nepravda boli? Čeznete li za vremenom kad će Bog okončati nepravdu? Dok to vrijeme ne dođe, vrijedno je ugledati se na Iliju. On i Elizej ustrajno su prenosili Božje poruke te nisu dopustili da ih nepravda odvrati od služenja Bogu.