Jehova je odlučio prouzročiti dugotrajnu sušu u Izraelu, kojim je vladao zli kralj Ahab. Nakon što je prorok Ilija najavio sušu, Bog ga je sakrio od Ahaba i čudom ga hranio zapovjedivši gavranima da mu donose kruha i mesa. Jehova je potom rekao Iliji: “Ustani i pođi u Sarfatu, koja pripada Sidonu, pa ostani tamo! Evo, zapovjedio sam ondje jednoj ženi, udovici, da te hrani” (1. Kralj. 17:1-9).

Udovica je shvatila da je Ilija bogobojazan Izraelac. To se vidi iz njenih riječi: “Tako živ bio Jehova, Bog tvoj.” Izgleda da je nešto znala o izraelskom Bogu, ali to nije bilo dovoljno da bi Jehovu nazvala “moj Bog”. Živjela je u Sarfati “koja pripada Sidonu”, odnosno koja je, po svoj prilici, ovisila o tom feničkom gradu. Stanovnici Sarfate vjerojatno su štovali Baala. Unatoč tome, Jehova je zapazio nešto posebno kod te udovice.

Iako je živjela među idolopoklonicima, siromašna udovica iz Sarfate pokazala je vjeru u izraelskog Boga. Jehova je k njoj poslao Iliju iz dva razloga — da Ilija pomogne njoj, ali i da ona pomogne proroku. Iz toga možemo naučiti nešto važno.

Iako su stanovnici Sarfate štovali Baala, nisu svi bili posve iskvareni. Time što je Iliju poslao k udovici u tom gradu, Jehova je pokazao da obraća pažnju na dobronamjerne pojedince koji mu još ne služe. Doista, Bog “u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno” (Djela 10:35).