Imajmo Jehovu stalno pred sobom

 1. Kako nam biblijski izvještaji mogu pomoći?

JEHOVINA pisana Riječ sadrži divne izvještaje o tome kako je on postupao s ljudima u različitim situacijama. Ona spominje mnoge pojedince koji su sudjelovali u izvršenju Božjeg nauma. Naravno, njihove riječi i postupci nisu uvršteni u Bibliju samo kao zanimljive priče. Ti nam izvještaji mogu pomoći da se približimo Bogu (Jak. 4:8).

2, 3. Što znače riječi iz Psalma 16:8?

² Svi možemo mnogo toga naučiti iz životnog iskustva ljudi koji se spominju u Bibliji, a koje već dobro poznajemo — kao što su Abraham, Sara, Mojsije, Ruta, David, Estera, apostol Pavao i drugi. No i izvještaji o pojedincima koji nam nisu toliko poznati vrlo su poučni. Razmišljanje o različitim biblijskim izvještajima može nam pomoći da steknemo stav kakav je imao psalmist, koji je napisao: “Jehovu stalno imam pred sobom. On mi je zdesna, stoga neću posrnuti” (Psal. 16:8). Što znače te riječi?

³ Vojnik je obično u desnoj ruci držao mač, a u lijevoj štit, pa mu je desna strana bila nezaštićena. No mogao ga je štititi prijatelj koji se borio kraj njega s desne strane. Ako imamo Jehovu stalno u mislima i ako vršimo njegovu volju, on će nas štititi. Pogledajmo kako razmatranje biblijskih izvještaja može ojačati našu vjeru i pomoći nam da “Jehovu stalno imamo pred sobom”.

 4. Ispričaj biblijski primjer koji pokazuje da Bog uslišava molitve.

⁴ Budemo li imali Jehovu uvijek pred sobom, on će uslišiti naše molitve (Psal. 65:2; 66:19). Kao dokaz toga može nam poslužiti iskustvo najstarijeg Abrahamovog sluge, a to je vjerojatno bio Eliezer. Abraham ga je poslao u Mezopotamiju da Izaku pronađe bogobojaznu ženu. Eliezer se molio Bogu da ga vodi na njegovom zadatku i kad je Rebeka napojila njegove deve, shvatio je da je to odgovor na njegovu molitvu. Zahvaljujući tome što se usrdno molio Eliezer je pronašao djevojku koja je postala Izakova voljena žena (1. Mojs. 24:12-14, 67). Istina, Abrahamov je sluga bio poslan na poseban zadatak. No zar ne bismo i mi trebali biti jednako uvjereni da će Jehova uslišiti naše molitve?

 5. Zašto možemo reći da čak i kratka molitva koju izgovorimo u sebi može donijeti dobre rezultate?

⁵ Ponekad se možemo naći u situaciji da se trebamo brzo pomoliti Bogu za pomoć. Jednom je prilikom perzijski kralj Artakserks primijetio da je njegov peharnik Nehemija tužan. ‘Što tražiš?’ upitao ga je kralj. Nehemija se “uto pomolio Bogu nebeskome”. On se očito pomolio u sebi, i to vrlo kratko. No Bog je uslišio Nehemijinu molitvu, jer mu je kralj obećao pomoći da ponovno sagradi jeruzalemske zidine. (Pročitaj Nehemiju 2:1-8.) Da, čak i kratka molitva koju izgovorimo u sebi može donijeti dobre rezultate.

6, 7. (a) Zašto nam je Epafra dobar primjer u pogledu molitve? (b) Zašto bismo se trebali moliti za druge?

⁶ Biblija nas potiče da se “molimo jedni za druge”, čak i ako nam odgovor na takve molitve možda nije odmah očit (Jak. 5:16). Epafra, “vjeran sluga Kristov”, usrdno se molio za svoju braću u vjeri. Dok je bio u Rimu, Pavao je napisao: “Pozdravlja vas Epafra, koji je od vas [Kološana] došao, rob Krista Isusa. On se uvijek bori za vas u svojim molitvama, da se do kraja održite zrelima i da imate čvrsta uvjerenja u pogledu svega što je Božja volja. Doista svjedočim za njega da se silno trudi za vas i za one u Laodiceji i one u Hijerapolu” (Kol. 1:7; 4:12, 13).

⁷ Kolosi, Laodiceja i Hijerapol bili su gradovi u istom dijelu Male Azije. Kršćani u Hijerapolu živjeli su među štovateljima božice Kibele, kršćani u Laodiceji bili su okruženi ljudima koji su bili zaokupljeni materijalističkim interesima, a Kološanima je prijetila opasnost od utjecaja različitih filozofskih ideja (Kol. 2:8). Stoga je razumljivo da se Epafra, koji je bio iz Kolosa, ‘borio u svojim molitvama’ za kršćane u tom gradu! Biblija ne otkriva kako je Bog odgovorio na Epafrine molitve, ali on se nije prestao moliti za svoje suvjernike. Ni mi se ne bismo smjeli prestati moliti za svoju braću. Premda se ne “miješamo u tuđe poslove”, možda nam je poznato da se neki član naše obitelji ili sukršćanin suočava s teškim ispitom vjere (1. Petr. 4:15). Bilo bi dobro da se tada molimo za njega! Pavlu su pomogle usrdne molitve drugih, a i naše molitve mogu učiniti puno dobra (2. Kor. 1:10, 11).

 8. (a) Kako znamo da su starješine iz Efeza cijenili molitvu? (b) Kakav bismo stav trebali imati prema molitvi?

⁸ Bi li drugi ljudi za nas rekli da smo osobe koje cijene molitvu i često se mole? Nakon što se Pavao sastao sa starješinama iz Efeza, “kleknuo je sa svima njima i pomolio se”. Tada su “svi briznuli u velik plač i izgrlili su Pavla i žarko ga izljubili, jer ih je jako zaboljelo to što je rekao da više neće vidjeti lice njegovo” (Djela 20:36-38). Ne znamo kako su se svi ti starješine zvali, ali očito su cijenili molitvu i uviđali koliko je važna. I mi bismo trebali cijeniti čast da se možemo moliti Bogu i trebali bismo “podizati vjerne ruke” s pouzdanjem da će nas naš nebeski Otac uslišiti (1. Tim. 2:8).

9, 10. (a) Čime su nam Selofhadove kćeri pružile primjer? (b) Kako može poslušnost Selofhadovih kćeri utjecati na stav kršćana prema biranju bračnog partnera?

⁹ Ako Jehovu imamo stalno u mislima, bit ćemo mu poslušni i on će nas zbog toga blagosloviti (5. Mojs. 28:13; 1. Sam. 15:22). To znači da moramo biti spremni poslušati Jehovu. Sjetimo se kakav su stav imale Selofhadove kćeri, pet sestara koje su živjele u vrijeme Mojsija. U Izraelu je vladao običaj da sinovi dobiju nasljedstvo od svojih očeva. No Selofhad je umro bez ijednog sina, pa je Jehova zapovjedio da tih pet žena dobije cijelo nasljedstvo — ali pod jednim uvjetom. Morale su se udati u porodicu Manašeovih sinova kako bi njihovo nasljedstvo ostalo u istom plemenu (4. Mojs. 27:1-8; 36:6-8).

¹⁰ Selofhadove su kćeri vjerovale da će njihov problem biti uspješno riješen ako budu poslušne Bogu. “Kako je Jehova zapovjedio Mojsiju, tako su učinile kćeri Selofhadove”, kaže Biblija. “Mahla, Tirsa, Hogla, Milka i Noa, kćeri Selofhadove, udale su se za sinove svojih stričeva. Udale su se u porodice sinova Manašea, sina Josipova, i tako je njihovo nasljedstvo ostalo u plemenu kojemu je pripadala porodica oca njihova” (4. Mojs. 36:10-12). Te su poslušne žene učinile ono što je Jehova zapovjedio (Još. 17:3, 4). Imajući sličnu vjeru, današnji duhovno zreli kršćani poslušni su Bogu tako što se žene odnosno udaju “samo u Gospodinu” (1. Kor. 7:39).

11, 12. Kako je Kaleb pokazao da se uzda u Boga?

¹¹ Jehovu moramo slušati u svemu, kao što je to činio Izraelac Kaleb (5. Mojs. 1:36). U 16. stoljeću pr. n. e., nakon što su Izraelci bili izbavljeni iz Egipta, Mojsije je poslao 12 uhoda da izvide kanaansku zemlju, no od svih njih samo su dvojica — Kaleb i Jošua — bodrili narod da s punim pouzdanjem u Boga uđu u tu zemlju (4. Mojs. 14:6-9). Oko 40 godina kasnije Jošua i Kaleb još su uvijek bili živi i u svemu su slušali Jehovu, a on je Jošuu postavio da Izraelce odvede u Obećanu zemlju. Ostala desetorica uhoda koja nisu pokazala vjeru u Jehovu očito su umrla tijekom izraelskog 40-godišnjeg putovanja pustinjom (4. Mojs. 14:31-34).

¹² Ostarjeli Kaleb, koji je preživio razdoblje koje su Izraelci proveli u pustinji, mogao je stati pred Jošuu i reći: “Ja sam u svemu slušao Jehovu, Boga svojega.” (Pročitaj Jošuu 14:6-9.) U dobi od 85 godina Kaleb je zatražio da mu se u nasljedstvo da brdski kraj koji mu je Bog obećao, premda su ondje živjeli neprijatelji u svojim velikim i utvrđenim gradovima (Još. 14:10-15).

13. Što moramo činiti da bismo imali Božji blagoslov bez obzira na kušnje s kojima se suočavamo?

¹³ Poput Kaleba koji je bio vjeran i poslušan Bogu, i mi ćemo imati Božju podršku budemo li ga “u svemu slušali”. Kad se suočimo s teškim problemima, Jehova će nam pomagati ako ga budemo “u svemu slušali”. No nije lako poput Kaleba ustrajati u tome cijeli život. Kralj Salamun je na početku bio poslušan Jehovi, no u starosti su ga njegove žene navele da počne služiti lažnim bogovima, te “nije u svemu slušao Jehovu kao David, otac njegov” (1. Kralj. 11:4-6). Bez obzira na to s kakvim ćemo se kušnjama suočavati, u svemu slušajmo Boga i imajmo ga stalno pred sobom.

14, 15. Kako ti je Naomino iskustvo pomoglo da razumiješ zašto je važno uzdati se u Boga?

¹⁴ Moramo se uzdati u Boga, naročito kad smo potišteni jer nam se čini da se nalazimo u beznadnoj situaciji. Sjeti se ostarjele Naomi kojoj je smrt, čovjekov veliki neprijatelj, oduzela muža i dva sina. Kad se iz Moaba vratila u Judu, s tugom je govorila: “Ne zovite me Naomi [“moje veselje”, bilj.]! Zovite me Mara [“gorčina”, bilj.], jer me Svemogući velikom gorčinom ispunio. Puna sam otišla, a praznu me Jehova vraća. Zašto da me zovete Naomi kad me Jehova ponizio i kad mi je Svemogući nevolju nanio?” (Ruta 1:20, 21).

¹⁵ Kada pažljivo čitamo Knjigu o Ruti, možemo vidjeti da se Naomi unatoč tome što je bila nesretna i dalje uzdala u Jehovu. A koliko se samo njena situacija promijenila! Naomina snaha Ruta, koja je bila udovica, postala je Boazova žena i rodila je sina. Naomi je bila djetetova dadilja i Biblija o tome kaže: “Susjede su mu dale ime, rekavši: ‘Naomi se rodio sin!’ I nazvale su ga imenom Obed. On je otac Jišaja, oca Davidova” (Ruta 4:14-17). Kad Naomi uskrsne na Zemlji, saznat će da je Ruta — koja će i sama biti ondje — postala pretkinja Isusa, Mesije (Mat. 1:5, 6, 16). Slično kao i Naomi, mi ne možemo točno znati kakav će biti ishod teške situacije u kojoj se možda nalazimo. Zato se uvijek uzdajmo u Boga, kao što nam se i savjetuje u Mudrim izrekama 3:5, 6: “Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Na svim putevima svojim imaj ga na umu i on će ispraviti staze tvoje.”

16. Kako je Božji sveti duh pomagao starješinama u starom Izraelu?

¹⁶ Ako imamo Jehovu stalno pred sobom, on će nas voditi svojim svetim duhom (Gal. 5:16-18). Bog je dao svoj duh sedamdesetorici izraelskih starješina odabranih da pomažu Mojsiju da “nosi teret naroda”. Samo se Eldad i Medad spominju po imenu, no sveti je duh svima njima pomagao da izvršavaju svoje dužnosti (4. Mojs. 11:13-29). To su nesumnjivo bili sposobni, bogobojazni, pouzdani i pošteni ljudi, poput onih koji su bili odabrani ranije (2. Mojs. 18:21). Takve osobine pokazuju i današnji starješine.

17. Koju je ulogu u izgradnji svetog šatora imao Jehovin sveti duh?

¹⁷ Jehovin sveti duh imao je važnu ulogu u izgradnji svetog šatora u pustinji. Jehova je postavio Besalela da bude glavni majstor i graditelj svetog šatora te je obećao da će ga “ispuniti duhom Božjim da dobije mudrost, razboritost i znanje za svakovrsne zanatske poslove” (2. Mojs. 31:3-5). I drugi vješti ljudi pomagali su Besalelu i njegovom pomoćniku Oholiabu da izvrše taj divan zadatak. Osim toga, Jehovin je duh potaknuo sve koji su bili spremna srca da velikodušno daju priloge (2. Mojs. 31:6; 35:5, 30-34). Taj isti duh potiče današnje Božje sluge da daju sve od sebe kako bi podupirali Kraljevstvo (Mat. 6:33). Mi možda imamo određene sposobnosti i talente, ali ako želimo izvršiti zadatak koji je Jehova povjerio svom narodu u naše vrijeme, moramo se moliti za sveti duh i dopustiti da nas on vodi (Luka 11:13).

18, 19. (a) Kakav stav Božji sveti duh potiče u nama? (b) Što si naučio od Šimuna i Ane?

¹⁸ Sveti duh pobuđuje u nama strahopoštovanje prema Jehovi koje nam pomaže da Jehovu imamo stalno pred sobom. Božjem narodu u drevno doba bilo je rečeno: “Jehova nad vojskama — on jedini neka vam bude svet, njega se bojte” (Iza. 8:13). U Jeruzalemu su u prvom stoljeću živjele dvije ostarjele bogobojazne osobe — Šimun i Ana. (Pročitaj Luku 2:25-38). Šimun je vjerovao da će se proročanstva o Mesiji ispuniti i “čekao je utjehu Izraelovu”. Bog je na njega izlio svoj sveti duh i uvjerio ga da će živ dočekati Mesiju. To se zaista i dogodilo. Jednoga dana 2. godine pr. n. e. Isusova majka Marija i poočim Josip donijeli su malog Isusa u hram. Potaknut svetim duhom, Šimun je izgovorio proročanske riječi o Mesiji i prorekao žalost koja će snaći Mariju, što se i ispunilo kada je Isus bio pribijen na mučenički stup. Zamisli samo koliko je Šimun bio radostan kad je uzeo u naručje ‘Jehovinog Krista’! Bogobojazni Šimun današnjim je Božjim slugama doista izvrstan primjer.

¹⁹ Bogobojazna udovica Ana u dobi od 84 godine “nikad nije izostajala iz hrama”. Vršila je svetu službu Jehovi noć i dan “postovima i usrdnim molitvama”. Kad je maleni Isus bio donesen u hram, Ana je također bila ondje. Sigurno je bila presretna što je vidjela budućeg Mesiju! Počela je “zahvaljivati Bogu i govoriti o djetetu svima koji su čekali izbavljenje Jeruzalema”. Naprosto je morala tu dobru vijest podijeliti s drugima! Poput Šimuna i Ane, današnji ostarjeli kršćani sretni su što znaju da nisu nikada prestari da služe Jehovi kao njegovi Svjedoci.

20. Kakav stav moramo imati bez obzira na našu životnu dob i zašto je to važno?

²⁰ Bez obzira na našu životnu dob, Jehovu moramo imati stalno pred sobom. Tada će on blagosloviti trud koji ponizno ulažemo kako bismo drugima govorili o njegovom Kraljevstvu i njegovim divnim djelima (Psal. 71:17, 18; 145:10-13). No, ako želimo iskazivati čast Jehovi, moramo pokazivati osobine koje mu se dopadaju. Što možemo naučiti o takvim osobinama razmatrajući još neke biblijske izvještaje?