Blagostanje može predstavljati ispit za tvoju vjeru

BLAGOSTANJE može predstavljati ispit za vjeru poštene osobe. Nastojanje da se postane materijalno bogatim može voditi do gubitka vjere (1. Timoteju 6:9, 10). No, blagostanje može i na drugi način predstavljati ispit za vjeru. Ako pravedna osoba primijećuje da se mnogi nepravedni ljudi materijalno bogate dok se ona muči, može biti izložena iskušenju da slijedi grešan put. To je navelo čak i neke Jehovine sluge da posumnjaju isplati li se voditi pošten život!

To se dogodilo levitskom muzičaru Azafu za vrijeme vladavine izraelskog kralja Davida. Azaf je komponirao psalme koji su se koristili pri javnom obožavanju. Zajedno s Hemanom i Iditunom (Jedutunom) također je prorokovao, dajući Jehovi Bogu slavu i hvalu uz muzičku pratnju (1. Dnevnika 25:1; 2. Dnevnika 29:30). Iako je Azaf imao takve prednosti, materijalno bogatstvo zlih, kako pokazuje 73. Psalam, pokazalo se velikom kušnjom za njegovu vjeru.

Azafov opasan stav

“Ta dobar je Bog Izraelu, onima koji su čista srca. A noge moje u malo ne zadjoše, u malo ne popuznuše stopala moja” (Psalam 73:1, 2). Azaf je tim riječima priznao da je Jehova dobar prema izraelskoj naciji. Posebno prema onima “čista srca”, jer je njihova želja da budu isključivo odani Bogu i da pridonose posvećenju njegovog svetog imena. Ako mi imamo takav stav, blagoslivljat ćemo Jehovu tako što ćemo dobro govoriti o njemu čak i ako blagostanje zlih ili neka druga situacija za nas predstavlja kušnju (Psalam 145:1, 2).

Premda je Azaf bio svjestan Jehovine dobrote, njegove su noge gotovo zašle s pravednog puta. Kao da su se tijekom iscrpljujućeg maratona poskliznule na zaleđenom tlu. Zašto je njegova vjera toliko oslabila? On objašnjava: “Jer se rasrdih na bezumnike videći kako bezbožnici dobro žive. Jer ne znaju za nevolju do same smrti, i tijelo je njihovo pretilo. Na poslovima čovječijim nema ih, i ne muče se s drugim ljudima” (Psalam 73:3-5).

Azaf je tim nepravednim ljudima zavidio na njihovom materijalnom blagostanju. Izgledalo je da je njihov udes mir, iako su na prijevaran način nagomilali bogatstvo. (Usporedi Psalam 37:1.) Na prvi su pogled, unatoč svojim zlim djelima, bili bezbrižni. Izgledalo je čak da njihov život završava bez strašnih smrtnih muka! Neki od njih umiru mirno i samouvjereno, a da nisu svjesni duhovnih potreba (Matej 5:3). S druge strane, neki od Božjih slugu pretrpe tešku bolest i smrt, no on ih krijepi i oni imaju divnu nadu uskrsnuća (Psalam 43:1-3; Ivan 5:28, 29).

Mnogi zli ljudi nemaju zdravstvene probleme koji bi ih sprečavali da uživaju u svom obilju hrane. “Tijelo je njihovo pretilo”, njihovi trbusi ispupčeni. Osim toga, nema ih “na poslovima čovječijim”, jer se za razliku od širokih slojeva ljudi ne moraju naprezati da bi pribavili stvari potrebne za život. Azaf je zaključio da se zli “ne muče (...) s drugim ljudima”. Naročito se ne moraju suočavati s kušnjama koje doživljavaju boguodani ljudi zbog toga što se u Sotoninom zlom svijetu pridržavaju Jehovinih pravednih načela (1. Ivanova 5:19).

Budući da zli napreduju, Azaf je nastavio govoriti o njima: “Toga radi optočeni su ohološću kao ogrlicom, i obučeni u obijest kao u stajaće ruho. Od debljine izbuljeno im je oko, srce puno klape [“nadmašili su predodžbe srca”, “NW”]. Podsmijevaju se, pakosno govore o nasilju [“varanju”, “NW”], oholo govore. Usta svoja dižu u nebo, i zemlju prolazi jezik njihov” (Psalam 73:6-9).

Zlotvori nose oholost kao “ogrlicu”, a njihova su nasilna djela tako brojna da su njima ‘pokriveni kao ruhom’. Odlučni da postignu ono što žele, tiraniziraju druge. Oči zlih nisu upale zbog nedostatka hrane već su ‘izbuljene od debljine’, ispućile su se zbog gojaznosti koja je posljedica proždrljivosti (Priče Salamunove 23:20). Njihove su spletke tako uspješne da čak ‘nadmašuju predodžbe njihovih srca’. O svom varanju govore ponosno, “oholo”. ‘Svoja usta dižu u nebo i zemlju prolazi jezik njihov!’ Zbog pomanjkanja poštovanja prema bilo kome na nebu ili na Zemlji, hule Boga i kleveću ljude.

Azaf očito nije bio jedini na koga je to što je vidio negativno utjecalo. Rekao je: “I za to se onamo navraćaju neki iz naroda njegova, i piju vodu iz puna izvora. I govore: kako će razabrati Bog, zar višnji zna?” (Psalam 73:10, 11). Hebrejski tekst može značiti da zato što izgleda da zli napreduju, neki između Božjeg naroda prisvajaju krivo gledište i dolaze u isto stanje kao bezakonici, govoreći: ‘Bog ne zna što se događa i neće ništa poduzeti protiv bezakonja.’ S druge strane, gledati kako zli prakticiraju bezakonje i to, čini se, nekažnjeno, jednako je kao da se mora popiti gorki napitak, zbog čega pošteni pitaju: ‘Kako može Bog tolerirati te stvari? Zar ne vidi što se događa?’

Uspoređujući svoje prilike s onima zlih, Azaf je rekao: “Pa eto, ovi bezbožnici srećni na svijetu umnožavaju bogatstvo. Zar dakle uzalud čistim srce svoje, i umivam bezazlenošću ruke svoje, dopadam rana svaki dan, i muke [“ispravljanje, “NW”] svako jutro?” (Psalam 73:12-14). Azaf je imao osjećaj da je beskorisno živjeti pošteno. Zli su napredovali, vjerojatno ‘umnožavajući svoje bogatstvo’ na prijevaran način. Izgledalo je kao da izmiču kazni za najgora zlodjela, no Azaf je dopadao rana “svaki dan” — od kad se ujutro probudio dok nije uvečer pošao na počinak. Imao je osjećaj da ga Jehova svako jutro ispravlja. Budući da je to izgledalo nepravednim, predstavljalo je to ispit za Azafovu vjeru.

Ispravljanje razmišljanja

Kad je napokon uvidio da je pogrešno razmišljao, Azaf je rekao: “Kad bih kazao: govoriću kao i oni, iznevjerio bih rod sinova tvojih. I tako stadoh razmišljati da bih ovo razumio; ali to bješe teško u očima mojima. Dok najposlije udjoh u svetinju Božiju, i doznah kraj njihov. Ta na klizavom mjestu postavio si ih, i bacaš ih u propast! Kako za čas propadaju, ginu, nestaje ih od nenadne strahote! Kao san, kad se čovjek probudi, tako probudivši ih, Gospodine, u ništa obraćaš utvaru [“lik”, “NW”] njihovu” (Psalam 73:15-20).

Dobro je da se Azaf nije žalio naglas, jer da je javno govorio da je beskorisno služiti Jehovi, mogao je obeshrabriti članove svoje obitelji vjernika ili potkopati njihovu vjeru. Koliko li je samo bolje šutjeti i učiniti to što je učinio Azaf! Kako bi razumio zašto se zli, izgleda, izvlače premda čine zlo dok se pošteni muče, otišao je u Božju svetinju. U toj sredini mogao je u društvu obožavatelja Jehove na miru meditirati, a njegovo se razmišljanje ispravilo. Dakle, ako smo danas uznemireni zbog onoga što vidimo, potražimo također odgovore na naša pitanja družeći se s Božjim narodom umjesto da se izoliramo (Priče Salamunove 18:1).

Azaf je shvatio da je Bog zle postavio na ‘klizavo mjesto’. Budući da se njihov život okreće oko materijalnih stvari, izloženi su opasnosti da će doživjeti iznenadni pad. Najkasnije kad ostare zateći će ih smrt i njihovo nepošteno stečeno bogatstvo neće im osigurati duži život (Psalam 49:6-12). Njihovo blagostanje bit će poput sna koji brzo prolazi. Pravda ih može dostići čak i prije nego ostare, kad žanju što su sijali (Galaćanima 6:7). Budući da su okrenuli leđa Jedinome koji im može pomoći, ostali su bespomoćni, bez nade. Kad Jehova bude postupio protiv njih, gledat će njihov “lik” — njihovu raskoš i njihov položaj — s prezirom.

Pazi na svoju reakciju

Zato što nije ispravno reagirao na to što je vidio, Azaf je priznao: “Kad kipljaše srce moje i rastrzah se u sebi [“u svojim sam bubrezima osjećao oštru bol”, “NW”]. Tada bijah neznalica i ne razumijevah; kao živinče bijah pred tobom. Ali sam svagda kod tebe, ti me držiš za desnu ruku. Po svojoj volji vodiš me, i poslije ćeš me odvesti u slavu” (Psalam 73:21-24).

Stalno razmišljanje o materijalnom blagostanju zlih i o patnjama poštenih može ozlovoljiti nečije srce ili ogorčiti ga. Azafu je uznemirenost radi te situacije duboko unutra — u njegovim bubrezima — uzrokovala veliku bol. S Jehovinog je stajališta postao kao nerazumno živinče koje reagira samo na temelju osjetila. No, Azaf je ‘svagda bio kod Boga, koji ga je držao za desnu ruku’. Ako u svojem razmišljanju pogriješimo ali tražimo Jehovin savjet, kao što je to učinio Azaf, Bog će nas uzeti za ruku da bi nas podupro i vodio. (Usporedi Jeremija 10:23.) Samo primjenjivanje njegovog savjeta može nas odvesti u sretnu budućnost. Neko vrijeme ćemo možda morati podnositi ponižavanje, no Jehova će prouzročiti promjenu, ‘vodeći nas u slavu’ ili čast.

Kad je Azaf shvatio potrebu da se uzda u Jehovu, dodao je: “Koga imam na nebu? i s tobom ničega ne ću na zemlji. Čezne za tobom tijelo moje i srce moje [“Moj organizam i moje srce zatajili su”, “NW”]; Bog je grad srca mojega i dio moj do vijeka. Jer evo koji odstupiše od tebe, ginu; ti istrebljavaš svakoga koji čini preljubu ostavljajući tebe. A meni je dobro biti blizu Boga. Na Gospodina polažem nadanje svoje, i kazivaću sva čudesa tvoja” (Psalam 73:25-28).

Kao Azaf, nemamo nikoga osim Jehove od koga možemo s pouzdanjem očekivati pravu sigurnost i utjehu (2. Korinćanima 1:3, 4). Stoga, umjesto da zavidimo nekome na njegovom zemaljskom bogatstvu, služimo Bogu i sabirajmo blago na nebu (Matej 6:19, 20). Najviše bi nas trebalo radovati to da imamo priznati položaj pred Jehovom. Čak ako bi i naš organizam i naše srce zatajili, on bi nas jačao i našem srcu dao postojanost kako ne bismo izgubili nadu i hrabrost u nevoljama. Prisnost s Jehovom neprocjenjivi je posjed. Napustiti je značilo bi za nas, kao i za sve one koji ga ostavljaju, nesreću. Približimo se, dakle, poput Azafa, Bogu i bacimo sve svoje brige na njega (1. Petrova 5:6, 7). To unapređuje našu duhovnu dobrobit i potiče nas da govorimo drugima o Jehovinim čudesnim djelima.

Ostati lojalni Jehovi

Azaf je bio uznemiren jer je vidio kako zlotvori napreduju u Izraelu, njegovoj domovini. Među Jehovinim lojalnim slugama nalazili su se “bezbožnici” koji su se hvalisali, bili oholi, nasilni i rugači, koji su varali i poricali da Bog zna što čine (Psalam 73:1-11). Kakvog li upozorenja! Da bismo ugađali Jehovi Bogu, ne smijemo ispoljavati karakterne crte kao što je ponos, nasilje, ruganje i neiskrenost. Neka bi svi sluge Jehovini, poput Azafa, došli u ‘svetinju Božju’, tako što se redovito sastaju s Njegovim lojalnim obožavateljima. Doista, neka bi se svi koji ljube Jehovu ‘približili Bogu’, uzdajući se u njega da će ih potkrijepiti u nevoljama, bez obzira što bi drugi mogli govoriti ili činiti (Psalam 73:12-28; 3. Ivanova 1-10).

Istina, materijalno blagostanje zlotvora može predstavljati ispit za našu vjeru, kao što je predstavljalo ispit za Azafovu vjeru. No, mi možemo ustrajati u toj kušnji ako svoj život usredotočimo na službu Jehovi. Učinimo li to, bit ćemo nagrađeni, jer ‘Bog nije nepravedan da zaboravi djelo naše i trud ljubavi koju pokazujemo njegovom imenu’ (Jevrejima 6:10). Naše će kušnje biti ‘časovite i lake’ u usporedbi s našom nagradom (2. Korinćanima 4:17, Raspudić). Čak i da patnje potraju 70 ili 80 godina, u usporedbi s vječnim sretnim životom koji Jehova obećava svojim lojalnim slugama to je poput uzdisaja koji u šapatu prelazi naše usne (Psalam 90:9, 10).

Nemojmo nikada dozvoliti da nas materijalno blagostanje zlotvora, kad ga usporedimo s našim patnjama zbog pravednosti, sprečava da ispoljavamo vjeru koja je plod Božjeg svetog duha (Galaćanima 5:22, 23; 1. Petrova 3:13, 14). Sotona bi se radovao kad bismo oponašali zle koji često napreduju zato što su beskrupulozni. Umjesto toga, iskazujmo čast Jehovinom imenu odolijevajući iskušenjima da odstupimo od njegovih pravednih načela (Sofonija 2:3). Nemojmo biti uznemireni zbog uspjeha zlotvora, jer oni mogu u najboljem slučaju steći samo materijalno blagostanje. A od kakve je ono vrijednosti? Ono se ne može ni početi uspoređivati s duhovnim blagostanjem koje uživaju oni koji iskazuju vjeru u Suverenog Gospodina Jehovu.