Uvid u vijesti
Razdvojeni dom
Isus je rekao: “Ako se dom sam po sebi razdijeli”, ne može opstati (Marko 3:25). U ovom položaju nalazi se Ujedinjena crkva Kanade, najveća protestantska crkva zemlje, zbog pitanja homoseksualnosti i zaređivanja homoseksualnih muškaraca i žena.
Prema rezoluciji koja je bila prihvaćena na 32. generalnoj skupštini Ujedinjene crkve Kanade, aktivnim homoseksualcima se dopušta da vrše svećeničku službu. Prema kanadskim novinama The Globe and Mail u rezoluciji je rečeno da je svatko, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju, “koji uzvjeruje u Isusa Krista, pokazujući prema njemu poslušnost, dobrodošao kao punopravni član crkve” i da se “svi članovi crkve mogu uzeti u obzir za svećeničku službu”. U jednom izvještaju crkve na 125 stranica kaže se: “Postoje razna seksualna naginjanja: homoseksualnost, biseksualnost, heteroseksualnost. Na njih treba gledati kao na nešto što je prirodno i što je dar Božji.”
U jednom komentaru na odluku crkve da prihvati homoseksualce za svećenike, novine pišu da se “pri tome prvenstveno radilo o pitanju preživljavanja crkve”. Kao što iz izvještaja proizlazi, od 1972. crkva bilježi stalno opadanje broja članova i nalazi se u financijskim poteškoćama. Zašto? Svećenik John Tweedie govori o “stalnom egzodusu/istupanju iz crkve, jer ljudi vide da se ona sve više udaljava od svojih kršćanskih korijena”. Kanadske novine The Post izvještavaju: “To što se stvari kao što je homoseksualnost, seks izvan bračne zajednice, pobačaj i zahtjev za razrješive brakove prihvaćaju, ustvari je pokušaj približavanja mlađoj generaciji.”
No, mogu li se, ako se želi biti poslušan Kristu, činiti kompromisi u pogledu biblijskih temeljnih načela? Ni u kom slučaju, jer Riječ Božja jasno kaže: “Nemojte se zavaravati; ni bludnici... ni muškarci koji liježu s muškarcima... neće naslijediti Božje kraljevstvo” (1. Korinćanima 6:9, 10, NS).
Upotrebljavati šibu
“Štedite šibu, ali razmislite o posljedicama.” Tako je bio naslovljen članak južnoafričkih novina The Natal Mercury, a u kojem se izražavalo žaljenje zbog današnjeg trenda da se djeca kod kuće i u školi više ne kažnjavaju tjelesno. Tko je odgovoran za izmijenjeni nazor o batinama? Profesor Smythe, pedijatar pri Sveučilištu Natal (Južna Afrika) sasvim otvoreno okrivljava za to dječje psihologe. “Kad se uđe u korijene osjećajima prožetog spornog pitanja”, objašnjava on, “utvrđujemo da izmijenjeni stav počinje psihologijskom dogmom. Najprije se najoštrije suzbija bilo koji oblik tjelesnog kažnjavanja, a onda smo zaprepašteni zbog nediscipliniranosti koja je posljedica uvjerenja da se moraju izbjegavati frustracije i inhibicije (kočenja).”
Profesor Smythe se izjašnjava za uravnoteženost. “Prevelika tolerancija isto je toliko štetna koliko i strogo kažnjavanje”, ustanovljava on, “ali činjenica da je neka terapija lakše primjenjiva na previše strogo odgajanom djetetu nego na nemarno odgajanom potvrđuje da bi se u slučaju sumnje trebalo prikloniti na stranu kažnjavanja.” Profesor naglašava da bi poticaj za tjelesno kažnjavanje trebala biti ljubav i briga za djetetovo sadašnje i buduće dobro.
Ovakav savjet nije nov, nego predstavlja povratak nepogrešivom vodstvu Biblije: “Tko žali prut, mrzi na sina svojega; a tko ga ljubi, kara ga za vremena” (Priče Salamunove 13:24; vidi i Priče Salamunove 23:13, 14).