Truje li te duh svijeta?

DANA 12. rujna 1990. došlo je do eksplozije u jednoj tvornici u Kazahstanu. U atmosferu su bile ispuštene opasne radioaktivne tvari koje su ugrozile zdravlje 120 000 lokalnih stanovnika, od kojih su mnogi izašli na ulice u znak protesta protiv tog smrtonosnog otrova.

No kad su na svjetlo dana izišle daljnje informacije, otkrili su da već desetljećima žive u zatrovanoj okolini. Tijekom godina, na nezaštićenom terenu pod vedrim nebom bilo je istovareno preko 100 000 tona radioaktivnog otpada. Premda je opasnost ležala ljudima pred kućnim pragom, nitko je nije ozbiljno shvaćao. A zašto?

Na mjesnom sportskom stadionu službenici su svakodnevno objavljivali podatke o nivou radijacije, čime je stvoren dojam da ne postoji baš nikakva opasnost. Brojke su bile točne, no one su pokazivale samo gama zračenje. Alfa zračenje, koje se nije mjerilo, može biti jednako tako smrtonosno. Mnoge su majke počele shvaćati zašto su njihova djeca bila tako boležljiva.

Duhovno govoreći, možemo se trovati i putem nevidljivog zagađenja. S tim da većina ljudi, poput tih nesretnika iz Kazahstana, nije svjesna te smrtne opasnosti. Biblija označava to zagađenje kao ‘duh svijeta’ kojim upravlja nitko drugi do Sotona Đavo (1. Korinćanima 2:12). Božji Protivnik zlobno koristi taj duh — ili prevladavajući stav — svijeta da bi potkopao našu odanost Bogu.

Kako duh svijeta može iscrpljivati našu duhovnu snagu? Stimulirajući želju očiju i igrajući na našu urođenu sebičnost (Efežanima 2:1-3; 1. Ivanova 2:16). Kao primjer, razmotrit ćemo tri različita područja na kojima bi svjetovno razmišljanje moglo malo-pomalo zatrovati našu duhovnost.

Tražiti najprije Kraljevstvo

Isus je poticao kršćane da ‘traže najprije Kraljevstvo i Božju pravednost’ (Matej 6:33, NW). S druge strane, duh svijeta mogao bi nas navesti na pridavanje neprimjerene važnosti svojim vlastitim interesima i lagodnostima. Početna opasnost ne leži u tome da se potpuno zanemari duhovne interese već u tome da ih se stavi na drugo mjesto. Moglo bi nam se dogoditi da previdimo opasnost — kao što se dogodilo i ljudima u Kazahstanu — zbog lažnog osjećaja sigurnosti. Naše godine vjerne službe i cijenjenje za našu duhovnu braću i sestre mogli bi nas uljuljati u razmišljanje da nikad ne bismo mogli napustiti put istine. Moguće je da su tako razmišljali i mnogi članovi efeške skupštine.

Oko 96. godine n. e. Isus im je dao sljedeću opomenu: “Imam na tebe, što si ljubav svoju prvu ostavio” (Otkrivenje 2:4). Ti kršćani koji su već dugo vremena služili Jehovi istrajali su u mnogim poteškoćama (Otkrivenje 2:2, 3). Poučavali su ih vjerni starješine, među ostalima i apostol Pavao (Djela apostolska 20:17-21, 27). Međutim, tijekom godina njihova je ljubav prema Jehovi oslabila i izgubili su duhovni polet (Otkrivenje 2:5).

Vjerojatno je na neke Efežane utjecao trgovački duh i prosperitet tog grada. Nažalost, materijalistička stremljenja današnjeg društva isto su tako povukla za sobom neke kršćane. Uporna težnja za lagodnim načinom života neminovno će nas odvratiti od duhovnih ciljeva. (Usporedi Mateja 6:24.)

Upozoravajući na tu opasnost, Isus je rekao: “Svijeća je tijelu oko. Ako dakle bude oko tvoje zdravo [“jednostavno”, NW], sve će tijelo tvoje svijetlo biti. Ako li oko tvoje kvarno [“zavidno”, NW, fusnota] bude, sve će tijelo tvoje tamno biti” (Matej 6:22, 23). “Jednostavno” oko jest ono koje fokusira duhovne stvari, oko koje je usmjereno na Božje Kraljevstvo. S druge strane, “kvarno” ili “zavidno” oko jest kratkovidno, sposobno fokusirati samo neposredne tjelesne želje. Duhovni ciljevi i buduće nagrade nalaze se izvan njegovog vidokruga.

U prethodnom retku Isus je rekao: “Gdje je vaše blago, ondje će biti i srce vaše” (Matej 6:21). Kako možemo saznati je li naše srce usmjereno na duhovne ili materijalne stvari? Naši su razgovori možda najbolji pokazatelj, budući da ‘usta govore od suviška srca’ (Luka 6:45). Ako nam se događa da stalno pričamo o materijalnim stvarima ili svjetovnim ostvarenjima, to je dokaz da nam je srce podijeljeno i da naš duhovni vid ne funkcionira kako treba.

Jedna sestra iz Španjolske po imenu Carmen borila se s tim problemom.a “Bila sam odgajana u istini”, objašnjava Carmen, “no kad mi je bilo 18 godina, otvorila sam vlastiti dječji vrtić. Tri godine kasnije zapošljavala sam četiri radnice, posao je cvjetao i zarađivala sam puno novca. No ono što mi je pružilo možda najviše zadovoljstva bila je činjenica da imam financijsku neovisnost i da sam ‘uspjela’ u životu. Iskreno govoreći, moje je srce bilo u mom poslu — on je bio moja najveća ljubav.

Smatrala sam da mogu biti Svjedok, a da ipak većinu svog vremena posvećujem poslovnim interesima. Međutim, mučio me i osjećaj da bih mogla činiti više u službi Jehovi. Ono što me na kraju navelo da stavim interese Kraljevstva na prvo mjesto bio je primjer mojih dviju prijateljica koje su bile pionirke. Jedna od njih, Juliana, bila je sa mnom u skupštini. Ona nije vršila pritisak na mene da postanem pionir, no ono o čemu je pričala i radost koju je očito crpila iz svoje službe pomogli su mi da preispitam vlastite duhovne vrijednosti.

Nakon nekog vremena, kad sam bila na odmoru u Sjedinjenim Državama, boravila sam kod Glorie, jedne sestre pionirke. Ona je malo prije toga postala udovica te se brinula za svoju petogodišnju kćer i majku koja je bolovala od raka. No ipak je bila pionir. Njen primjer i njeno iskreno cijenjenje za službu dirnuli su me u srce. Četiri kratka dana koja sam provela u njenom domu navela su me da čvrsto odlučim dati Jehovi najbolje što mogu. Najprije sam postala opći pionir, a nekoliko godina kasnije moj suprug i ja dobili smo poziv da dođemo služiti u Betel. Oprostila sam se od svog biznisa — prepreke mom duhovnom napretku — i sada smatram da je moj život uspješan u Jehovinim očima, što i jest ono što je istinski važno” (Luka 14:33).

Ako naučimo ‘uvjeriti se u važnije stvari’, kao što je Carmen učinila, to će nam pomoći pri donošenju mudrih odluka u vezi s našim zaposlenjem, obrazovanjem, stambenim pitanjem i načinom života (Filipljanima 1:10, NW). No da li se uvjeravamo u to što su važnije stvari i kad je riječ o rekreaciji? To je jedno drugo područje na kojem duh svijeta vrši ogroman utjecaj.

Drži razonodu na mjestu koje joj i pripada

Duh svijeta lukavo iskorištava prirodnu ljudsku želju za odmorom i razonodom. Budući da većina ljudi nema nikakvu pravu nadu za budućnost, razumljivo je da nastoji zabavom i relaksacijom ispuniti sadašnjost. (Usporedi Izaiju 22:13; 1. Korinćanima 15:32.) Da li nam se dešava da razonodi pridajemo sve veću važnost? To bi mogao biti znak da naše stavove oblikuje svjetovni način razmišljanja.

Biblija upozorava: “Ko ljubi veselje [“zabavu”, Lamsa], biće siromah” (Priče Salamunove 21:17). Nema ničeg neispravnog u tome da se zabavljamo, no ako ljubimo zabavu, ili joj pridajemo najveću važnost, to će nas dovesti do duhovnog osiromašenja. Neminovno će oslabiti naš duhovni apetit i imat ćemo na raspolaganju manje vremena za propovijedanje dobre vijesti.

Zbog toga nas Božja Riječ savjetuje da “budemo mentalno rasterećeni za akciju, u savršenoj samokontroli” (1. Petrova 1:13, The New English Bible). Samokontrola nam je potrebna da bismo vrijeme za razonodu sveli na razumnu mjeru. Biti rasterećen za akciju znači biti spreman za duhovnu aktivnost, bilo da je riječ o proučavanju, sastancima ili službi propovijedanja.

A što reći o odmoru koji nam je potreban? Trebamo li se osjećati krivima ako si odvojimo vrijeme za relaksaciju? Nipošto. Odmor je prijeko potreban, naročito u današnjem svijetu punom stresova. No kao predani kršćani, ipak ne možemo dopustiti da se naš život okreće oko razonode. Previše razonode može nas uspavati, tako da se sve manje i manje bavimo ozbiljnim i važnim aktivnostima. Ono može oslabiti naš osjećaj hitnosti, pa čak i poticati želju za ugađanjem vlastitim sklonostima. Kako onda možemo uravnoteženo gledati na odmor?

Biblija preporučuje da je bolje uzeti si malo odmora nego prekomjerno se mučiti poslom — naročito ako je svjetovni posao nepotreban (Propovjednik 4:6). Premda nam odmor pomaže da obnovimo tjelesnu snagu, izvor duhovne energije jest Božja djelujuća sila (Izaija 40:29-31). Primanje tog svetog duha povezano je s našim kršćanskim aktivnostima. Osobni studij hrani naše srce i potiče u nama ispravne želje. Prisustvovanje sastancima razvija cijenjenje za našeg Stvoritelja. Sudjelovanje u kršćanskoj službi propovijedanja potiče u nama suosjećanje prema drugim ljudima (1. Korinćanima 9:22, 23). Kao što je Pavao realno objasnio, “vanjski se čovjek uistinu troši, no unutarnji čovjek svakog dana dobiva svježu snagu” (2. Korinćanima 4:16, Phillips).

Ileana, koja je majka šestero djece i ima supruga nevjernika, živi veoma aktivnim životom. Ona ima obaveze prema vlastitoj obitelji i prema nekoliko drugih rođaka, što znači da je uvijek u nekoj strci. No ona usprkos tome pruža istaknut primjer u propovijedanju i pripremanju za sastanke. Kako se uspijeva nositi s tolikim aktivnostima?

“Meni sastanci i služba propovijedanja zapravo pomažu da izlazim na kraj s drugim odgovornostima”, objašnjava Ileana. “Naprimjer, nakon propovijedanja imam mnogo toga o čemu mogu razmišljati dok obavljam svoje kućanske poslove. Dok ih obavljam, često zapjevam. Međutim, ako sam propustila sastanak ili malo učinila u službi propovijedanja, kućanski poslovi postaju mi prilično naporni.”

Koliko li se to razlikuje od slučaja kad se razonodi pridaje pretjerana važnost!

Jehovi je dopadljiva duhovna ljepota

Živimo u svijetu koji je sve više opsjednut tjelesnim izgledom. Ljudi troše ogromne svote novca na tretmane čiji je cilj da im poboljšaju izgled i ublaže učinak starenja. To su, među ostalim, presađivanje i bojanje kose, ugrađivanje implantata za grudi i kozmetička kirurgija. Milijuni ljudi idu u centre za mršavljenje, gimnastičke dvorane i na tečajeve aerobika ili pak kupuju videokasete s vježbama i priručnike za mršavljenje. Svijet nas želi uvjeriti u to da je naš tjelesni izgled siguran put do sreće, da je naša “vanjština” sve što imamo.

U Sjedinjenim Državama je putem jedne ankete koju je citirao časopis Newsweek ustanovljeno da je 90 posto američkih tinejdžera bijele rase “nezadovoljno svojim tijelom”. Očajnička potraga za idealnom figurom može štetno djelovati na našu duhovnost. Jedna mlada Svjedokinja po imenu Dora sramila se svog fizičkog izgleda jer je imala višak kilograma. “Kad bih išla u kupovinu, bilo mi je teško pronaći odgovarajuću odjeću svoje veličine”, objašnjava ona. “Izgledalo mi je da se moderna odjeća pravi samo za mršave tinejdžere. Što je još gore, ljudi su davali ponižavajuće komentare na račun moje težine, što me veoma uznemiravalo, naročito kad su komentari dolazili od moje duhovne braće i sestara.

Zbog toga sam bila sve više opsjednuta svojim izgledom, do te mjere da su duhovne vrijednosti počele zauzimati drugo mjesto u mom životu. Izgledalo je kao da moja sreća ovisi o obimu mog struka. Otada je prošlo nekoliko godina i danas kad sam sazrela kao žena i kao kršćanka drugačije gledam na stvari. Premda vodim brigu o svom izgledu, uviđam da je duhovna ljepota najvažnija i upravo mi to pruža najveće zadovoljstvo. Tek kada sam to shvatila, mogla sam staviti interese Kraljevstva na mjesto koje im i pripada.”

Sara je bila vjerna žena iz starog vremena koja je imala takav uravnoteženi stav. Premda Biblija govori o njenoj fizičkoj ljepoti u dobi od preko 60 godina, ona prvenstveno usmjerava pažnju na njene vrline — na tajnu osobu srca (1. Mojsijeva 12:11; 1. Petrova 3:4-6). Ona je pokazala krotak i blag duh i podložno je slušala svog supruga. Sara se nije prekomjerno zabrinjavala oko toga kako drugi gledaju na nju. Premda je potjecala iz bogate obitelji, dragovoljno je živjela u šatorima više od 60 godina. Krotko je i nesebično podupirala svog supruga; bila je žena vjere. Upravo ju je to učinilo istinski lijepom ženom (Priče Salamunove 31:30; Jevrejima 11:11).

Mi smo kao kršćani zainteresirani za usavršavanje svoje duhovne ljepote, ljepote koja će, ukoliko se redovno njeguje, rasti i trajati (Kološanima 1:9, 10). Postoje dva načina na koja možemo voditi brigu o svom duhovnom izgledu.

U Jehovinim očima postajemo ljepši kada sudjelujemo u našoj službi kojom spašavamo živote (Izaija 52:7; 2. Korinćanima 3:18–4:2). Nadalje, naša se ljepota produbljuje dok učimo iskazivati kršćanske odlike. Postoji obilje prilika u kojima možemo usavršavati svoju duhovnu ljepotu: “Ljubite srdačno jedan drugoga (...). U davanju časti prednjačite jedan drugome! (...) Budite gorljivi duhom! (...) Gostoljubivost revno njegujte! (...) Radujte se s onima koji se raduju! Plačite s onima koji plaču! (...) Nikomu ne vraćajte zlo za zlo! (...) Budite u miru sa svima!” (Rimljanima 12:10-18, St). Budemo li gajili takve stavove, postat ćemo dragi i Bogu i svojim bližnjima, a time ćemo ružan izgled svojih naslijeđenih grešnih naginjanja svesti na najmanju moguću mjeru (Galaćanima 5:22, 23; 2. Petrova 1:5-8).

Mi se možemo boriti protiv duha svijeta!

Postoji veoma mnogo profinjenih načina na koje otrovni duh svijeta može oslabiti našu besprijekornost. Može nas potaknuti da budemo nezadovoljni onim što imamo te da želimo svoje vlastite potrebe i interese staviti ispred Božjih. Ili bi nas mogao navesti na to da razmišljamo na ljudski umjesto na Božji način, pridajući neprimjerenu važnost razonodi ili tjelesnom izgledu. (Usporedi Mateja 16:21-23.)

Sotona je čvrsto odlučio uništiti našu duhovnost, a duh svijeta jedno je od njegovih glavnih oružja. Imaj na umu da Đavo može promijeniti svoju taktiku od toga da riče kao lav do toga da je lukav kao zmija (1. Mojsijeva 3:1; 1. Petrova 5:8). Ponekad svijet pobijedi kršćanina posredstvom nasilnog progonstva, no češće je slučaj da ga polagano truje. Pavao je bio više zabrinut zbog te druge opasnosti: “Bojim [se] da kako kao što zmija Evu prevari lukavstvom svojijem tako i razumi vaši da se ne odvrate od prostote koja je u Kr[i]stu” (2. Korinćanima 11:3).

Da bismo se zaštitili od zmijinog lukavstva, trebamo prepoznati propagandu koja “dolazi od svijeta” i potom je odlučno odbaciti (1. Ivanova 2:16, St). Ne smijemo se zavaravati mišlju da je svjetovni način razmišljanja bezopasan. Otrovni zrak Sotoninog sustava dostigao je alarmantni nivo (Efežanima 2:2).

Kad prepoznamo svjetovni način razmišljanja, možemo se boriti protiv njega, puneći svoj um i srce Jehovinom čistom naukom. Poput kralja Davida, recimo: “Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me hoditi stazama tvojim. Uputi me istini svojoj, i nauči me; jer si ti Bog spasenja mojega” (Psalam 25:4, 5).

[Bilješka]

[Slika na stranici 26]

Težnja za lagodnim načinom života može nas odvratiti od duhovnih ciljeva