Kada je ljutnja opravdana?

PREMA Propovjedniku 7:9, Biblija kaže: “Gnjev počiva u njedrima bezumnih.” Taj redak zapravo govori da se ne trebamo odmah naljutiti kada nas netko uvrijedi, već da trebamo oprostiti.

No da li onda redak iz Propovjednika 7:9 znači da nas nikada ništa ne bi smjelo naljutiti, da trebamo opraštati sve, bez obzira na to koliko je ozbiljno ili učestalo, i da ništa u vezi s time ne trebamo poduzimati? Znači li to da se ne trebamo zabrinjavati ako nekoga povrijedimo, bilo riječju bilo postupkom, jer znamo da nam dotični treba oprostiti? Ne, ne radi se o tome.

Jehova Bog oličenje je ljubavi, on je najbolji primjer u pokazivanju milosrđa, u opraštanju i dugotrpljivosti. Ipak, u Bibliji se puno puta izvještava kako ga je netko uvrijedio i razljutio. Kada se radilo o teškoj uvredi, on bi poduzeo neke mjere protiv prijestupnika. Prisjetimo se nekih primjera.

U 1. Kraljevima 15:30 za Jeroboama se kaže da je svojim grijesima ‘naveo Izraela na grijeh’ te da je “dražio Jehovu”. Biblija u 2. Dnevnika 28:25 za Judinog kralja Ahaza kaže: “Načini visine da kadi bogovima tuđim; i gnjevi Jehovu Boga otaca svojih.” O još jednom primjeru čitamo u Knjizi o sucima 2:11-14: “Sinovi Izraelovi, činiše što je zlo pred Jehovom, i služiše Baalima (...) i razgnjeviše Jehovu. (...) I razgnjevi se Jehova na Izraela, i dade ih u ruke ljudima koji ih plijenjahu.”

No bilo je još toga što je vrijeđalo Jehovu i što je zahtijevalo oštru reakciju. Naprimjer, u 2. Mojsijevoj 22:18-20 čitamo: “Vještici ne daj da živi. Tko bi obležao živinče, da se pogubi. Tko žrtvu prinosi bogovima drugim osim jedinoga Jehove, da se istrijebi kao prokletnik.”

Jehova nije bez prestanka opraštao teške uvrede, ili grijehe, starog Izraela kada ga je taj narod uporno vrijeđao i kada se nisu iskreno kajali. Ako se krivci nisu iskreno kajali i ako ničim nisu pokazali da će se promijeniti i slušati Jehovu Boga, on bi ih na koncu uništio. U takvu se situaciju doveo čitav narod kada su ga 607. pr. n. e. napali Babilonci, a 70. n. e. Rimljani.

Da, Jehovu vrijeđa kada ljudi govore i čine zle stvari — on čak izvršava osudu nad grešnicima koji čine teške grijehe, a ne kaju se. No da li ga to svrstava među one o kojima se govori u Propovjedniku 7:9? Nipošto! Teški grijesi s punim pravom izazivaju njegov gnjev i on uvijek sudi pravedno. Biblija za Jehovu kaže: “Djelo je te stijene savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je vjeran, bez nepravde; pravedan je i istinit” (5. Mojsijeva 32:4).

Prema Zakonu koji je Bog dao starom Izraelu, onaj tko je drugome nanio zlo snosio je teške posljedice. Naprimjer, ako je lopov po noći ušao u nečiju kuću i ako ga je vlasnik kuće ubio, vlasnik nije bio odgovoran za njegovu smrt. On je bio nedužna žrtva onoga tko je počinio zlodjelo. Stoga u zakonu čitamo: “Ako se lupež uhvati gdje potkopava, te bude ranjen tako da umre, da ne bude kriv za krv onaj koji ga bude ubio” (2. Mojsijeva 22:2).

Gnjev silovane žene potpuno je opravdan, a silovanje je pred Bogom veliko zlodjelo. Pod Mojsijevim zakonom muškarac koji je silovao ženu morao je umrijeti jer to je “kao kad tko skoči na bližnjega svojega i ubije ga” (5. Mojsijeva 22:25, 26). Iako mi nismo pod Mojsijevim zakonom, on nam pruža uvid u to što Jehova misli o tako strašnom zlodjelu kao što je silovanje.

Silovanje i danas predstavlja težak zločin koji za sobom povlači oštru kaznu. Žrtva ima puno pravo prijaviti takav slučaj policiji. Na taj način vlasti mogu kazniti zločinca. Ako je žrtva maloljetna osoba, vjerojatno će roditelji poduzeti odgovarajuće korake.

Međutim, kada se radi o razmjerno malim pogreškama koje drugi čine, ne trebamo se pretjerano ljutiti, već opraštajmo. Koliko često trebamo opraštati? Apostol Petar upitao je Isusa: “Gospodine, koliko mi puta može sagriješiti moj brat, a ja da mu oprostim? Do sedam puta?” Isus mu je odgovorio: “Ne kažem ti: Do sedam puta, nego: Do sedamdeset i sedam puta” (Matej 18:21, 22).

S druge strane, potrebno je stalno raditi na svojoj kršćanskoj osobnosti kako bismo uvrede sveli na najmanju moguću mjeru. Naprimjer, da li se ponekad s drugima ophodiš grubo, netaktično, uvredljivo? Time ćeš vrlo vjerojatno nekoga povrijediti. Umjesto da povrijeđenu osobu krivi zato što se naljutila, misleći kako je jednostavno dužna oprostiti, onaj tko ju je povrijedio treba shvatiti da je on uzrokovao problem. On treba raditi na tome da obuzdava svoje ponašanje i govor, kako uopće ne bi došlo do toga da nekoga povrijedi. Budemo li se u tom pogledu trudili, rjeđe ćemo nekoga povrijediti. Biblija nas podsjeća: “Ima tko govori kao da mač probada, a jezik je mudrih lijek” (Priče Salamunove 12:18). Kada povrijedimo druge, čak i nenamjerno, isprikom puno doprinosimo poboljšanju situacije.

Božja Riječ kaže da trebamo težiti “za onim što doprinosi miru i za onim što služi međusobnom izgrađivanju” (Rimljanima 14:19). Kad smo taktični i ljubazni, primjenjujemo izreku: “Riječi kazane u pravo vrijeme zlatne su jabuke u srebrnim posudama” (Priče Salamunove 25:11, St). Time se ostavlja zaista ugodan i lijep dojam. Blag, taktičan govor može čak smekšati osobu: “Mek jezik lomi kosti” (Priče Salamunove 25:15).

Stoga nas Božja Riječ savjetuje: “Neka vaša riječ uvijek bude ugodna, začinjena solju, da biste svakome znali odgovoriti kako treba” (Kološanima 4:6). Riječi ‘začiniti solju’ znači učiniti ih takvima da drugima budu ugodne, čime će se smanjiti mogućnost da nekoga povrijedimo. Kršćani se kako u riječima tako i u postupcima nastoje držati biblijskog savjeta: ‘Traži mir i idi za njim’ (1. Petrova 3:11).

Prema tome, riječi iz Propovjednika 7:9 očigledno znače da se ne bismo trebali ljutiti zbog razmjerno malih uvreda koje nam drugi nanose. One mogu biti posljedica ljudskog nesavršenstva, a možda su čak i namjerne, ali nisu tako velike. Međutim, kada se radi o ozbiljnom grijehu, razumljivo je ako se osoba kojoj je nanesena šteta razgnjevi i poduzme odgovarajuće korake (Matej 18:15-17).