Molitva pokajanja

1, 2. (a) Koja je svrha Božje stege? (b) Pred kakvim će se izborom naći Židovi nakon što prime stegu od Jehove?

RAZORENJE Jeruzalema i njegovog hrama 607. pr. n. e. bilo je izraz Jehovine stege, njegovog krajnjeg negodovanja. Neposlušan judejski narod zaslužio je tu tešku kaznu. No, Jehova nije imao namjeru istrijebiti Židove. Apostol Pavao ukazao je na svrhu Jehovine stege kada je rekao: “Istina, nikakva se stega isprva ne čini kao radost, nego kao žalost; ali onima koji su poučeni njome poslije donosi plod pun mira, naime pravednost” (Hebrejima 12:11).

² Kako će Židovi reagirati na to mučno iskustvo? Hoće li zamrziti Jehovinu stegu? (Psalam 50:16, 17). Ili će je prihvatiti i izvući pouku iz nje? Hoće li se pokajati i biti iscijeljeni? (Izaija 57:18; Ezehijel 18:23). Izaijino proročanstvo navodi na zaključak da će barem neki od nekadašnjih stanovnika Jude povoljno reagirati na stegu. U posljednjim recima 63. poglavlja i kroz cijelo 64. poglavlje judejski je narod opisan kao pokajnički narod koji pristupa Jehovi u iskrenoj i usrdnoj molitvi. Prorok Izaija u ime svojih sunarodnjaka koji će se u budućnosti naći u izgnanstvu izgovara molitvu pokajanja. Pritom opisuje buduće događaje kao da se odigravaju pred njegovim očima.

 3. (a) Kako Izaija u svojoj proročanskoj molitvi veliča Jehovu? (b) Kako je iz Danijelove molitve vidljivo da Izaijina proročanska molitva predočava razmišljanja pokajničkih Židova u Babilonu? (Vidi okvir na 362. stranici.)

³ Izaija se moli Jehovi: “Pogledaj s neba, i vidi iz stana svetinje svoje i slave svoje.” Prorok govori o duhovnom nebu, gdje prebivaju Jehova i njegova nevidljiva duhovna stvorenja. Prenoseći razmišljanja izgnanih Židova, Izaija nastavlja: “Gdje je revnost tvoja i sila tvoja, mnoštvo milosrđa tvojega i milosti tvoje? eda li će se meni ustegnuti?” (Izaija 63:15). Jehova je svom narodu uskratio svoju silu i zatomio svoje duboke osjećaje prema njemu — ‘mnoštvo svog milosrđa i svoje milosti’. Pa ipak, Jehova je “otac” židovskog naroda. Abraham i Izrael (Jakov) bili su njihovi praoci, no oni bi vjerojatno, kad bi se vratili u život, odbacili svoje potomke koji su se odmetnuli. No Jehovina je samilost veća (Psalam 27:10). Izaija sa zahvalnošću kaže: “Ti si, Jehova, otac naš, ime ti je otkako je vijeka izbavitelj naš” (Izaija 63:16).

4, 5. (a) U kom je smislu Jehova dao svom narodu da zađe s njegovih puteva? (b) Kako Jehova želi da ga obožavamo?

⁴ Izaija nastavlja s iskrenim riječima: “Zašto si nam dao da zađemo, Jehova, s putova tvojih? da nam otvrdne srce da te se ne bojimo? Vrati se radi slugu svojih, radi plemena nasljedstva svojega” (Izaija 63:17). Da, Izaija se moli da Jehova ponovno pokloni pažnju svojim slugama. No u kom je smislu Jehova dao da Židovi zađu s njegovih puteva? Je li on odgovoran što su im srca otvrdnula te nemaju nimalo straha pred njim? Nije, no on to dozvoljava, a Židovi u svom očaju jadikuju što im je Jehova dao tu slobodu (2. Mojsijeva 4:21; Nehemija 9:16). Žao im je što se Jehova nije umiješao i spriječio ih da pogrešno postupaju.

⁵ Naravno, to nije način na koji se Bog ophodi s ljudima. Svi mi imamo slobodnu volju i Jehova nam dopušta da sami odlučimo hoćemo li mu biti poslušni ili ne (5. Mojsijeva 30:15-19). Jehova želi da ga obožavamo zato što iskrena ljubav potiče naše srce i um na to. Zato je i dozvolio Židovima da izraze svoju slobodnu volju, iako je to značilo da im dopušta pobunu protiv njega. U tom je smislu dao da otvrdnu njihova srca (2. Dnevnika 36:14-21).

 6, 7. (a) Kakve su posljedice toga što su se Židovi udaljili od Jehovinih puteva? (b) Koje želje uzalud gaje Židovi, no što nemaju pravo očekivati?

⁶ Kakve su posljedice? Izaija u proročanstvu kaže: “Za malo naslijedi narod svetosti tvoje; neprijatelji naši pogaziše svetinju tvoju. Postasmo kao oni kojima nisi nikada vladao niti je prizivano ime tvoje nad njima” (Izaija 63:18, 19). Jehovin je narod izvjesno vrijeme posjedovao njegovo svetište. Zatim je Jehova dozvolio da se to svetište razori, a njegov narod odvede u izgnanstvo. Nakon toga se činilo kao da nikada nije bilo saveza između njega i Abrahamovih potomaka i kao da se njegovo ime nikad nije prizivalo među njima. Sada zarobljeni u Babilonu, Židovi se u svom beznađu tuže: “O da bi razdro nebesa i sišao, da se rastope gore od tebe, kao što se na ognju razgori granje i voda uzavri od ognja, da ime tvoje poznaju neprijatelji tvoji i da narodi drhte od tebe” (Izaija 64:1, 2). Jehova bi itekako mogao pružiti spasenje. On bi sasvim sigurno mogao sići i boriti se za svoj narod, razdirući nebu slične vladavine i slamajući carstva koja su poput gora. Jehova bi mogao obznaniti svoje ime očitujući svoju vatrenu revnost da pomogne svom narodu.

⁷ U prošlosti je činio takva djela. Izaija se prisjeća: “Kad si činio strahote kojima se ne nadasmo, ti si silazio, i gore se rastapahu od tebe” (Izaija 64:3). Takva veličanstvena djela bila su pokazatelj Jehovine moći i dokaz da je on pravi Bog. No, nevjerni Židovi Izaijinog vremena nemaju pravo očekivati od Jehove da takvo što učini za njih.

Jedino Jehova može spasiti

 8. (a) U kom pogledu se, između ostalog, Jehova razlikuje od lažnih bogova koje obožavaju narodi? (b) Zašto Jehova ništa ne poduzima da bi spasio svoj narod, iako to može? (c) Kako je Pavao citirao i primijenio Izaiju 64:4? (Vidi okvir na 366. stranici.)

⁸ Lažni bogovi ne mogu činiti moćna djela da bi spasili svoje poklonike. Izaija piše: “Otkako je vijeka ne ču se, niti se ušima dozna, niti oko vidje Boga osim tebe da bi tako učinio onima koji ga čekaju. Sretao si onoga koji se raduje tvoreći pravdu; [one koji te se] spominju (...) na putovima tvojim” (Izaija 64:4, 5a). Jedino Jehova “nagrađuje one koji ga usrdno traže” (Hebrejima 11:6). On štiti one koji vrše pravdu i koji ga se sjećaju (Izaija 30:18). Jesu li Židovi tako postupali? Nisu. Izaija kaže Jehovi: “Gle, ti si se razgnjevio što griješismo; da na njima jednako ostasmo, bismo [li] se spasli” (Izaija 64:5b). Budući da Božji narod već dugi niz godina uporno griješi, Jehova nema razloga da obuzda svoj gnjev i poduzme nešto za njegovo spasenje.

 9. Čemu se Židovi koji se pokaju mogu nadati, i što mi učimo iz toga?

⁹ Židovi ne mogu promijeniti prošlost, no ako se pokaju i vrate čistom obožavanju, mogu se nadati oproštenju i blagoslovima u budućnosti. Jehova će u svoje vrijeme nagraditi one koji se kaju tako što će ih izbaviti iz babilonskog ropstva. No ipak, moraju biti strpljivi. Bez obzira na njihovo pokajanje, Jehova neće promijeniti svoj vremenski raspored. No ostanu li oprezni i podložni Jehovinoj volji, mogu biti sigurni da će na koncu biti oslobođeni. Današnji kršćani također strpljivo čekaju Jehovu (2. Petrova 3:11, 12). Mi ozbiljno shvaćamo riječi apostola Pavla, koji je rekao: “Ne odustajmo činiti ono što je dobro, jer ćemo žeti kad bude vrijeme ako ne malakšemo” (Galaćanima 6:9).

10. Što narod ne može učiniti i iskreno to priznaje u Izaijinoj molitvi?

¹⁰ Izaijina proročanska molitva nije tek formalno ispovijedanje grijeha. Ona pokazuje da narod zaista uviđa da se ne može sam spasiti. Prorok kaže: “Svi bijasmo kao nečisto što, i sva naša pravda kao nečista haljina; zato opadosmo svi kao list, i bezakonja naša kao vjetar odnesoše nas” (Izaija 64:6). Možda su pokajnički Židovi do kraja svog izgnanstva prestali s otpadničkim postupcima. Možda su se obratili Jehovi i sada postupaju pravedno. No i dalje su nesavršeni. Kad je u pitanju očišćenje grijeha, njihova dobra djela, iako zaslužuju pohvalu, nisu ništa bolja od nečiste haljine. Jehovino je oproštenje nezasluženi dar koji je izraz njegovog milosrđa. To nije nešto što se može zaslužiti (Rimljanima 3:23, 24).

11. (a) Kako se očituje nezdrava duhovna atmosfera među većinom izgnanih Židova, i što bi mogao biti razlog tome? (b) Tko su bili izvrsni primjeri vjere tijekom izgnanstva?

¹¹ Što vidi Izaija gledajući u budućnost? Prorok u molitvi kaže: “Nikoga ne bi da priziva ime tvoje, da ustane da se tebe drži, jer si sakrio lice svoje od nas i rastopio si nas bezakonjem našim” (Izaija 64:7). Narod je u duhovnom pogledu došao do samog dna. Njegovi pripadnici ne prizivaju Božje ime u molitvi. Iako više ne vrše idolopoklonstvo koje je vrlo težak grijeh, još uvijek su, po svemu sudeći, nemarni u svom obožavanju i nema nikoga ‘da ustane da se drži’ Jehove. Očito je da njihov odnos sa Stvoriteljem nije onakav kakav bi trebao biti. Možda se neki osjećaju nedostojnima obratiti se Jehovi u molitvi. Drugi možda obavljaju svoje svakodnevne aktivnosti, a da uopće ne razmišljaju o njemu. Naravno, među izgnanicima ima i pojedinaca kao što su Danijel, Ananija, Mizael, Azarija i Ezehijel, koji služe kao dobar primjer vjere (Hebrejima 11:33, 34). Kako se 70-godišnji period zarobljeništva približava kraju, ljudi poput Ageja, Zaharije, Zorobabela i prvosvećenika Jezusa spremni su kao izvrsni primjeri preuzeti vodstvo u prizivanju Jehovinog imena. Pa ipak, Izaijina proročanska molitva, čini se, opisuje stanje u kojem se nalazi većina izgnanika.

12. Kako Izaija izražava spremnost Židova da se pokaju i promijene svoje postupke?

¹² Pokajnički Židovi spremni su mijenjati se. Kao njihov predstavnik, Izaija se moli Jehovi: “Sada, Jehova, ti si naš otac; mi smo glina, a ti si naš lončar, i svi smo djelo ruku tvojih” (Izaija 64:8). Ovim se riječima ponovno priznaje Jehovin autoritet Oca, odnosno Davatelja života (Job 10:9). Židovi koji se kaju uspoređeni su s podatnom glinom. One koji povoljno reagiraju na Jehovinu stegu može se, u simboličnom smislu, oblikovati u skladu s Božjim mjerilima. No to je moguće samo ako dobiju oproštenje od Jehove, Lončara. Zato ga Izaija dvaput usrdno moli da se sjeti da su Židovi njegov narod: “Jehova, ne gnjevi se veoma, i ne spominji dovijeka bezakonja; evo, pogledaj; mi smo svi tvoj narod” (Izaija 64:9).

13. U kakvom je stanju izraelska zemlja dok Božji narod boravi u izgnanstvu?

¹³ Izgnanstvo za Židove nije značilo samo trpjeti zarobljeništvo u poganskoj zemlji. Opustošenje Jeruzalema i hrama nanijelo je sramotu njima i njihovom Bogu. Izaija u svojoj molitvi pokajanja navodi neke od uzroka te sramote: “Gradovi svetosti tvoje opustješe; Sion opustje, Jeruzalem posta pustoš. Dom naše svetinje i naše krasote, u kom te slaviše oci naši, izgorje ognjem, i sve što nam bješe drago potrveno je” (Izaija 64:10, 11).

14. (a) Kako je Jehova upozorio na situaciju kakva vlada? (b) Što je Jehovi važnije, iako se radovao hramu i žrtvama koje su se tamo prinosile?

¹⁴ Naravno, Jehova vrlo dobro zna u kakvom je stanju domovina Židova. Nekih 420 godina prije nego što je Jeruzalem bio razoren on je upozorio svoj narod da će ga, ako odstupi od njegovih zapovijedi i počne služiti drugim bogovima, ‘istrijebiti iz zemlje’, a da će njihov prekrasni hram ‘postati ruševina’ (1. Kraljevima 9:6-9, Ša). Istina, Jehova se radovao zemlji koju je dao svom narodu, veličanstvenom hramu koji su izgradili njemu u čast i žrtvama koje su mu prinosili. No lojalnost i poslušnost važnije su od materijalnih stvari, čak i od žrtvi. Baš zato je prorok Samuel rekao kralju Saulu: “Zar su mile Jehovi žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas Jehovin? gle, poslušnost je bolja od žrtve, i pokornost je bolja od pretiline ovnujske” (1. Samuelova 15:22).

15. (a) Kakvu molbu Izaija u proročanstvu upućuje Jehovi, i kako je Jehova odgovorio na nju? (b) Što je dovelo do toga da Jehova na koncu odbaci Izrael kao narod?

¹⁵ Pa ipak, može li Izraelov Bog gledati nevolju svog pokajničkog naroda i ne sažaliti se na njega? S takvim pitanjem Izaija završava svoju proročansku molitvu. U ime izgnanih Židova on moli: “Hoćeš li se na to uzdržati, Jehova, i mučati, i jednako nas mučiti?” (Izaija 64:12). Jehova je na koncu ipak oprostio svom narodu i 537. pr. n. e. vratio ga u njegovu zemlju kako bi tamo obnovio čisto obožavanje (Joel 2:13). Međutim, stoljećima kasnije Jeruzalem i hram ponovno su bili razoreni i naposljetku je Bog odbacio svoj saveznički narod. Zašto? Zato što je Jehovin narod odstupio od njegovih zapovijedi i odbacio Mesiju (Ivan 1:11; 3:19, 20). Tada je Jehova zamijenio Izrael s novim narodom, duhovnim narodom koji se naziva ‘Izrael Božji’ (Galaćanima 6:16; 1. Petrova 2:9).

16. Što nas Biblija uči o Jehovinom opraštanju?

¹⁶ Vrlo važne pouke mogu se izvući iz onoga što se dogodilo Izraelcima. Možemo vidjeti da je Jehova “dobar i milosrdan” (Psalam 86:5). Budući da smo nesavršena stvorenja, naše spasenje ovisi o njegovom milosrđu i opraštanju. Nikakvim djelima ne možemo zaslužiti te blagoslove. Međutim, Jehova ne daje oproštenje svima odreda. Božje oproštenje mogu dobiti samo oni koji se pokaju za svoje grijehe i obrate se (Djela apostolska 3:19).

17, 18. (a) Kako znamo da je Jehova iskreno zainteresiran za naše misli i osjećaje? (b) Zašto je Jehova strpljiv s grešnim ljudima?

¹⁷ Osim toga, učimo i to da Jehova poklanja duboku pažnju našim mislima i osjećajima koje mu izražavamo u molitvi. On je ‘Slušač molitve’ (Psalam 65:2, 3). Apostol Petar nas uvjerava: “Jehovine su oči na pravednicima, i njegove su uši upravljene na njihove usrdne molitve” (1. Petrova 3:12). No učimo i to da u molitvi kojom želimo izraziti svoje pokajanje moramo ponizno priznati svoje grijehe (Priče Salamunove 28:13). Međutim, to ne znači da možemo iskorištavati Božje milosrđe. Biblija upozorava kršćane da ‘nakon što prihvate Božju nezasluženu dobrohotnost ne promaše njenu svrhu’ (2. Korinćanima 6:1).

¹⁸ I na koncu, saznajemo zašto je Bog strpljiv sa svojim grešnim narodom. Apostol Petar je objasnio da je Jehova strpljiv “jer ne želi da itko bude uništen, nego da svi dođu do pokajanja” (2. Petrova 3:9). Pa ipak, oni koji uporno zloupotrebljavaju Božje strpljenje na koncu će biti kažnjeni. O tome saznajemo sljedeće: “[Jehova] će svakome uzvratiti prema njegovim djelima: vječni život onima koji ustrajnošću u djelu koje je dobro traže slavu i čast i neraspadljivost; a za one koji su svadljivi i koji nisu poslušni istini, nego su poslušni nepravednosti, bit će srdžba i gnjev” (Rimljanima 2:6-8).

19. Koja će nepromjenjiva svojstva Jehova zauvijek pokazivati?

¹⁹ Na takav je način Bog postupao s drevnim Izraelcima. Jednaka načela vrijede i za naš odnos s Jehovom u današnje vrijeme, budući da se Jehova ne mijenja. Iako ne oklijeva dati zasluženu kaznu, on će zauvijek biti “Jehova, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom, koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe” (2. Mojsijeva 34:6, 7).