14, 15. (a) Do čega dovodi obožavanje demonâ? (b) Kakva će dugotrajna nevolja, prema Izaijinom proročanstvu, pogoditi Izraelce?

¹⁴ Krivo je obožavanje ustvari obožavanje demonâ (1. Korinćanima 10:20). Kao što se i pokazalo u pretpotopnom vremenu, demonski utjecaj izaziva nasilje (1. Mojsijeva 6:11, 12). Stoga nije nimalo iznenađujuće da se, nakon što su Izraelci postali otpadnici i počeli obožavati demone, njihova zemlja napunila nasiljem i zloćom (5. Mojsijeva 32:17; Psalam 106:35-38).

¹⁵ Služeći se slikovitim izrazima, Izaija opisuje širenje zloće i nasilja u Izraelu: “Jer će se razgorjeti bezbožnost kao oganj, koji sažeže čkalj i trnje, pa upali gustu šumu, te otiđe u dim visoko. Od gnjeva Jehove nad vojskama zamračiće se zemlja i narod će biti kao hrana ognju, nitko neće požaliti brata svojega. I zgrabiće s desne strane, pa će opet biti gladan, i ješće s lijeve strane, pa se opet neće nasititi; svaki će jesti meso od mišice svoje, Manasija Efraima, i Efraim Manasiju, a obojica će se složiti na Judu. Kod svega toga neće se odvratiti gnjev njegov, nego će ruka njegova još biti podignuta” (Izaija 9:18-21).

16. Kako se ispunjavaju riječi iz Izaije 9:18-21?

¹⁶ Poput plamena koji se širi i zahvaća jedan trnjak za drugim, nasilje izmiče kontroli i ubrzo zahvaća “gustu šumu”, pretvarajući se u pravi šumski požar nasilja. Komentatori Biblije Keil i Delitzsch taj stupanj nasilja opisuju kao “najnehumanije samouništavanje u anarhičnom građanskom ratu. Lišeni svake suosjećajnosti, nezasitno su proždirali jedni druge.” Ovdje su izdvojena plemena Efraim i Manasija, vjerojatno zato što su glavni predstavnici sjevernog kraljevstva i, kao potomci dvojice Josipovih sinova, u najbližem srodstvu među deset plemena. No, unatoč tome, svoje bratoubilačko nasilje prekidaju samo dok ratuju protiv Jude na jugu (2. Dnevnika 28:1-8).