Jeruzalem u biblijskim vremenima — što arheologija otkriva?
ZANIMLJIVE i velike arheološke aktivnosti odvijaju se u Jeruzalemu, osobito od 1967. Mnoga nalazišta sada su otvorena za javnost, pa hajdemo posjetiti neka od njih i vidjeti kako se arheologija slaže s biblijskom poviješću.
Jeruzalem kralja Davida
Područje na koje se Biblija osvrće kao na goru Sion, na kojoj je izgrađen drevni Davidov grad, djeluje prilično beznačajno u modernoj metropoli Jeruzalemu. Iskapanja Davidovog grada, koja je provodio pokojni profesor Yigal Shiloh između 1978. i 1985. godine, otkrila su masivnu stepenastu strukturu, ili potporni zid, na istočnoj strani brda.
Profesor Shiloh je tvrdio da to moraju biti ostaci goleme temeljne strukture koja čini zidove terasa na kojoj su Jebuzejci (stanovnici grada prije nego što ga je David pokorio) izgradili citadelu. Objasnio je da je stepenasta struktura koju je pronašao na vrhu ovih zidova terasa pripadala novoj tvrđavi koju je David izgradio na području jebuzejske citadele. U 2. Samuelovoj 5:9 (St) čitamo: “David se nastani u tvrđavi i prozva je Davidov grad. Tada David podiže zid unaokolo od Mila pa unutra.”
Blizu ove građevine su ulazi drevnog gradskog vodovoda, čiji su dijelovi, izgleda, još iz Davidovog vremena. Neke izjave u Bibliji o sustavu tunela za vodu u Jeruzalemu dale su povoda pitanjima. Naprimjer, David je rekao svojim ljudima da “svatko tko udari Jebuzeje, neka, kroz tunel za vodu, dođe u dodir” s neprijateljem (2. Samuelova 5:8, NW). Davidov zapovjednik Joab to je i učinio. Što je zapravo mišljeno izrazom “tunel za vodu”?
Nastala su i druga pitanja o slavnom Siloamskom tunelu, koji su vjerojatno iskopali graditelji kralja Ezehije u osmom stoljeću pr. n. e. i o kojem se govori u 2. Carevima 20:20 i 2. Dnevnika 32:30. Kako su se dva tima kopača tunela, koji su kopali sa suprotnih krajeva, uspjela susresti? Zašto su izabrali vijugav put, čineći tunel znatno dužim nego da je ravan? Kako su dobivali dovoljno zraka za disanje, pogotovo zbog toga što su vjerojatno koristili uljne svjetiljke?
Časopis Biblical Archaeology Review ponudio je moguće odgovore na takva pitanja. Dan Gill, koji je kod ovih iskapanja bio geološki savjetnik, citiran je kako kaže: “Pod Davidovim gradom dobro je razvijen prirodni kraški sustav. Krš je geološki izraz koji opisuje neujednačena područja ponikvi, šupljina i kanala koje prouzročuju podzemne vode dok prodiru i teku kroz podzemne formacije stijena. (...) Naša geološka istraživanja podzemnog vodovoda ispod Davidovog grada ukazuju da je vodovod oblikovan uglavnom vještim čovjekovim povećavanjem prirodnih (kraških) kanala nastalih erozijom i okana koji su integrirani u funkcionalne sustave za opskrbu vodom.”
Ovo može pomoći u objašnjenju kako je Siloamski tunel bio iskopan. Možda je slijedio krivudavi smjer prirodnog kanala ispod brda. Timovi koji su kopali sa svakog kraja možda su provizorno iskopali tunel, preinačujući već postojeće šupljine. Nakon toga je iskopan kanal s padom da bi voda iz gihonskog izvora potekla u jezerce Siloam, koje se vjerojatno nalazilo unutar gradskih zidina. Ovo je bio pravi graditeljski podvig, budući da je visinska razlika između dva kraja samo 32 centimetra unatoč njegovoj duljini od 533 metra.
Znanstvenici su već odavno primijetili da je glavni izvor vode drevnog grada bio gihonski izvor. On se nalazio izvan gradskih zidina, ali dovoljno blizu da bi se mogao iskopati tunel i rov dubok 11 metara, koji bi omogućio stanovnicima da izvlače vodu, a da ne moraju izlaziti izvan zaštitnih zidina. Ovaj otvor poznat je kao Warrenov rov, nazvan po Charlesu Warrenu koji je 1867. godine otkrio sustav. Ali, kada su tunel i rov napravljeni? Da li su postojali u Davidovo vrijeme? Da li je ovaj tunel za vodu koristio Joab? Dan Gill odgovara: “Da bismo ispitali da li je Warrenov rov prirodna ponikva, analizirali smo fragment vapnenačke ljuske s njegovih neravnih zidova kako bismo pronašli ugljik 14. Nije ga sadržavala, što ukazuje na to da je ljuska stara više od 40 000 godina: Ovo predstavlja jasan dokaz da rov nije mogao iskopati čovjek.”
Ostaci iz Ezehijinog vremena
Kralj Ezehija živio je u vremenu kada je asirska nacija pokoravala sve na svom putu. U šestoj godini njegove vladavine, Asirci su zauzeli Samariju, glavni grad desetplemenskog kraljevstva. Osam godina kasnije (732. pr. n. e.) Asirci su se ponovno vratili, prijeteći Judi i Jeruzalemu. Druga Dnevnika 32:1-8 opisuje Ezehijinu obrambenu strategiju. Postoje li nekakvi vidljivi dokazi iz ovog perioda?
Postoje, godine 1969. profesor Nahman Avigad otkrio je ostatke iz ovog perioda. Iskapanja su otkrila dio masivnog zida, čiji je prvi dio bio dug 40 metara, širok 7 metara i, prema procjenama, visok 8 metara. Zid je dijelom stajao na kamenoj podlozi, a dijelom na novosagrađenim kućama koje su bile srušene kako bi se zid izgradio. Tko je sagradio zid i kada? “Dva odlomka u Bibliji pomogla su Avigadu precizirati vrijeme i svrhu izgradnje zida”, izvještava jedan arheološki časopis. U tim odlomcima čitamo: “I ohrabri se, te ozida vas zid oboreni, i podiže kule, i s polja ozida još jedan zid” (2. Dnevnika 32:5). “Razvaliste kuće da utvrdite zid” (Izaija 22:10). Danas posjetioci mogu vidjeti dio tog takozvanog Širokog zida u Židovskoj četvrti Starog grada.
Različita iskapanja također su otkrila da je Jeruzalem u tom vremenu bio mnogo veći nego što se dosad mislilo, vjerojatno zbog priliva izbjeglica iz sjevernog kraljevstva nakon što su ga Asirci porazili. Profesor Shiloh je procijenio da je jebuzejski grad pokrivao područje od oko 6 hektara. U Salamunovo doba pokrivao je gotovo 16 hektara. Do vremena kralja Ezehije, 300 godina kasnije, zidinama osigurano područje grada proširilo se na oko 60 hektara.
Grobovi iz vremena Prvog hrama
Grobovi iz vremena Prvog hrama, to jest, prije nego što su Babilonci uništili Jeruzalem 607. pr. n. e., još su jedan izvor informacija. Došlo se do spektakularnih otkrića kada je 1979/80. iskopana skupina grobnica na obroncima pored doline Hinom. “U cijeloj povijesti arheološkog istraživanja u Jeruzalemu, ovo je samo jedan od malenog broja repozitorija iz vremena Prvog hrama koji su pronađeni sa svim svojim sadržajem. Sadržavao je preko tisuću predmeta”, kaže arheolog Gabriel Barkay. On nastavlja: “Najveći je san svakog arheologa koji radi u Izraelu, a osobito u Jeruzalemu, pronaći pisani materijal.” Što sadrže dva mala srebrna svitka koja su pronađena?
Barkay objašnjava: “Kada sam vidio odmotane trake srebra i stavio ih pod povećalo, uočio sam da je površina bila prekrivena delikatno izrađenim slovima, urezanim oštrim predmetom u vrlo tanak i lomljiv list srebra. (...) Božansko ime koje je jasno uočljivo na natpisu sastavljeno je od četiri hebrejska slova napisana drevnim hebrejskim pismom, yod-he-waw-he.” U jednoj kasnijoj publikaciji Barkay dodaje: “Na naše iznenađenje, obje srebrne pločice bile su ispisane izrazima blagoslova gotovo identičnima biblijskom Svećeničkom blagoslovu” (4. Mojsijeva 6:24-26). Ovo je bilo prvi put da je Jehovino ime otkriveno u nekom natpisu pronađenom u Jeruzalemu.
Kako su znanstvenici procijenili starost ovih srebrnih svitaka? Uglavnom po arheološkoj vezi sa stvarima uz koje su pronađeni. Više od 300 komada lončarskih proizvoda kojima se može odrediti starost pronađeno je u repozitoriju, a njihov stil ukazuje na sedmo i šesto stoljeće pr. n. e. Ovo pismo, kada se usporedi s drugim datiranim natpisima, ukazuje na isti period. Svici su izloženi u Muzeju Izraela u Jeruzalemu.
Uništenje Jeruzalema 607. pr. n. e.
U 25. poglavlju 2. Carevima, 36. poglavlju 2. Dnevnika i 39. poglavlju Jeremije, Biblija govori o uništenju Jeruzalema koje se zbilo 607. pr. n. e., izvještavajući da je Nabuhodonozorova vojska grad pretvorila u buktinju. Da li su nedavna iskapanja potvrdila ovaj povijesni izvještaj? Prema profesoru Yigalu Shilohu, “dokaz [babilonskog uništenja] u Bibliji (...) upotpunjen je jasnim arheološkim dokazom; potpunim uništenjem različitih zgrada i požarom koji je progutao različite drvene dijelove kuća”. Nadalje je komentirao: “Tragovi ovog uništenja bili su pronađeni prilikom svakog provedenog iskapanja u Jeruzalemu.”
Posjetioci mogu vidjeti ono što je preostalo nakon uništenja koje se zbilo prije više od 2 500 godina. Izraelska kula, Spaljena soba i Dom bulâ imena su popularnih arheoloških nalazišta koja su sačuvana i otvorena za javnost. Arheolozi Jane M. Cahill i David Tarler iznijeli su zaključak u knjizi Ancient Jerusalem Revealed: “Veliko uništenje Jeruzalema od Babilonaca vidljivo je ne samo na debelim slojevima spaljenih ostataka iskopanih u zgradama poput Spaljene sobe i Doma bulâ nego i u dubokom sloju kamenih ruševina srušenih zgrada koje su prekrivale istočni obronak. Biblijski opis uništenja grada (...) upotpunjuje arheološke dokaze.”
Tako je biblijska slika o Jeruzalemu od Davidovog vremena pa sve do njegovog uništenja 607. pr. n. e., na mnoge načine bila potvrđena arheološkim iskapanjima u proteklih 25 godina. Ali što je s Jeruzalemom prvog stoljeća n. e.?
Jeruzalem u Isusovim danima
Iskapanja, Biblija, židovski povjesničar Josip iz prvog stoljeća i drugi izvori pomogli su znanstvenicima da stvore sliku o Jeruzalemu Isusovih dana, prije nego što su ga Rimljani uništili 70. n. e. Model izložen iza jednog velikog hotela u Jeruzalemu redovito se obnavlja prema tome što nova iskapanja otkrivaju. Glavno obilježje grada bilo je hramsko brdo, čiju je veličinu Herod udvostručio u odnosu na onu iz Salamunovog vremena. Bio je to najveći plato drevnog svijeta koji je izgradio čovjek, površine od oko 480 metara s 280 metara. Neke su građevne stijene težile 50 tona, jedna čak blizu 400 tona i bile su, kako kaže jedan znanstvenik, “neusporedive veličine u cijelom drevnom svijetu”.
Ne začuđuje to što su neki ljudi bili šokirani kada su čuli Isusa kako kaže: “Razvalite ovu crkvu, i za tri dana ću je podignuti.” Mislili su da govori o ogromnoj hramskoj zgradi, iako je on mislio na “crkvu tijela svojega”. Stoga su rekli: “Četrdeset i šest godina gradjena je ova crkva, i ti za tri dana da je podigneš?” (Ivan 2:19-21). Kao rezultat iskapanja okolice hramskog brda, posjetioci sada mogu vidjeti dijelove zidova i drugih arhitektonskih obilježja iz Isusovog vremena i mogu čak hodati po stepenicama po kojima se vjerojatno on penjao prema južnim hramskim vratima.
Nedaleko od zapadnog zida hramskog brda, u Židovskoj četvrti Starog grada, nalaze se dva lijepo uređena iskopišta iz prvog stoljeća n. e. poznata kao Spaljena kuća i Herodova četvrt. Nakon otkrića Spaljene kuće, arheolog Nahman Avigad napisao je: “Sada je prilično jasno da su ovu zgradu spalili Rimljani 70. posl. Kr., za vrijeme uništenja Jeruzalema. Prvi put u povijesti iskapanja u gradu, izašao je na vidjelo očit i jasan arheološki dokaz o spaljivanju grada.” (Vidi fotografije na 12. stranici.)
Neka od ovih otkrića bacila su svjetlo na neke događaje u Isusovom životu. Zgrade su se nalazile u Gornjem gradu, gdje su živjeli jeruzalemski bogataši, uključujući i prvosvećenike. Velik broj kada za obredno pranje pronađen je u kućama. Jedna znanstvenica primjećuje: “Velik broj kada svjedoči o striktnom držanju zakonâ o obrednom pranju koje su prakticirali stanovnici Gornjeg grada u periodu Drugog hrama. (Ovi su zakoni zabilježeni u Mišni, koja posvećuje deset poglavlja detaljima mikvaōta.)” Ova informacija nam pomaže razumjeti Isusove primjedbe upućene farizejima i pismoznalcima o ovim obredima (Matej 15:1-20; Marko 7:1-15).
Iznenađujuće velik broj kamenih posuda također je pronađen u Jeruzalemu. Nahman Avigad zapaža: “Zašto su se onda pojavile tako iznenada i u tolikom broju u jeruzalemskim kućanstvima? Odgovor spada u domenu halake, židovskog zakona o obrednoj čistoći. Mišna nam kaže da su kamene posude među onim predmetima koji nisu podložni nečistoći (...). Kamen jednostavno nije podložan obrednom onečišćenju.” Pretpostavlja se da ovo objašnjava zašto je voda koju je Isus pretvorio u vino bila ulivena u kamene posude umjesto u zemljane (3. Mojsijeva 11:33; Ivan 2:6).
Prilikom posjeta Muzeju Izraela mogu se vidjeti dvije neobične kosturnice. Biblical Archaeology Review objašnjava: “Kosturnice su se uglavnom koristile približno sto godina prije nego što su Rimljani uništili Jeruzalem 70. n. e. (...). Umrli su bili postavljeni u udubinu uklesanu u zidu grobnice; nakon što je tijelo istrulilo, kosti su bile sakupljene i stavljene u kosturnicu — obično spremnik od dekoriranog vapnenca.” Dvije koje su izložene, pronađene su u jednoj grobnici u studenom 1990. Arheolog Zvi Greenhut izvještava: “Riječ (...) ‘Kaifa’ na dvije kosturnice u grobnici pojavljuje se ovdje prvi put u arheološkom kontekstu. To je vjerojatno ime obitelji prvosvećenika Kaife, spomenutog (...) u Novom zavjetu (...). Iz njegove je kuće u Jeruzalemu Isus predan rimskom prokuratoru Ponciju Pilatu.” Jedna je kosturnica sadržavala kosti čovjeka starog oko 60 godina. Znanstvenici nagađaju da su ovo ustvari kosti Kaife. Jedan znanstvenik pripisuje pronalaske vremenu Isusa: “Novčić pronađen u jednoj drugoj kosturnici dao je iskovati Herod Agripa (37-44. n. e.). Dvije Kaifine kosturnice možda datiraju čak s početka stoljeća.”
William G. Dever, profesor bliskoistočne arheologije na Sveučilištu u Arizoni, komentirao je u vezi s Jeruzalemom: “Nije pretjerivanje kazati da smo naučili više o arheološkoj povijesti ovog ključnog nalazišta u posljednjih 15 godina nego u proteklih 150 godina.” Mnoge velike arheološke aktivnosti u Jeruzalemu posljednjih desetljeća bez sumnje su predstavile pronalaske koji objašnjavaju biblijsku povijest.
[Zahvala na stranici 9]
Reprodukcija Jeruzalema iz vremena Drugog hrama – smještena u vrtu hotela Holyland, Jeruzalem
[Slike na stranici 10]
Gore: Jugozapadni ugao jeruzalemskog hramskog brda
Desno: Silazak u Warrenov rov