Pitanja čitalaca

Zašto Jehovini svjedoci smatraju da je prilikom međusobnog sklapanja poslova važno sastaviti pismeni ugovor kada ionako nastoje biti pošteni i imaju povjerenje jedan u drugoga?

Sastavljanje ugovora biblijski je utemeljeno, praktično i odraz je ljubavi. Zašto se to može reći? Pa, razmotrimo te aspekte poslovnih ugovora.

Biblija sadrži pisani izvještaj o tome kako se Bog ophodio sa svojim savezničkim narodom, Izraelcima. Ona govori i o tome kako su pravi obožavatelji sklapali poslove. Mogli bismo razmotriti jedan od tih izvještaja zapisan u 23. poglavlju 1. Mojsijeve. Kada je umrla Abrahamova voljena Sara, on je želio kupiti ukopno mjesto. Počeo se pogađati s Kanancima koji su živjeli blizu Hebrona. Reci 7-9. pokazuju da je ponudio jasno određenu cijenu za komad zemlje koji je želio kupiti. Deseti redak pokazuje da je ta ponuda bila javna i da su je mogli čuti ostali koji su bili na gradskim vratima. Trinaesti redak pokazuje da je vlasnik ponudio Abrahamu zemlju na poklon, no Abraham je odgovorio da će je uzeti jedino ako mu je vlasnik proda. Reci 17, 18. i 20. objašnjavaju da je tako i bilo, što je bilo potvrđeno “pred sinovima Hetovijem, pred sv[i]ma koji ulaze na vrata grada onoga”.

No, da li bi trebalo postupiti drugačije kad su obje strane koje sklapaju posao pravi obožavatelji? Odgovor možemo naći u 32. poglavlju Jeremije. Od 6. retka pa nadalje saznajemo da je Jeremija trebao kupiti zemlju od svog bratića. Deveti redak pokazuje da su se složili oko razumne cijene. Pročitaj sada 10-12. redak: “I napisah [ja Jeremija] knjigu, i zapečatih, i uzeh svjedoke izmjeriv novce na mjeru. I uzeh knjigu o kupovini zapečaćenu po zakonu i uredbama, i otvorenu, i dadoh knjigu o kupovini Baruhu sinu Nerija sina Mazijina pred Hanameelom bratučedom svojim i pred svjedocima koji se potpisaše na knjizi o kupovini i pred svijem Judejcima koji sjedjahu u trijemu od tamnice.”

Da, premda je Jeremija poslovao sa suobožavateljem, koji mu je osim toga bio i rođak, obavio je neke razumne zakonske formalnosti. Bila su sastavljena dva pisana dokumenta — jedan je ostavljen otvoren da bi ga se u slučaju potrebe lako moglo pogledati, a drugi je bio zapečaćen da bi poslužio kao ovjereni prijepis ako bi došlo do bilo kakvih sumnji u vjerodostojnost onog otvorenog. Taj cjelokupni prijenos vlasništva obavljen je “pred njima [ljudima]”, kao što kaže 13. redak. Dakle, bio je to posao sklopljen javno, zakonito, pred svjedocima. Prema tome, očito je da Biblija pruža temelj pravim obožavateljima da posluju tako da sve bude potkrijepljeno dokazima i dokumentirano.

Takav je način postupanja i praktičan. Svjesni smo koliko je istinita izreka da “sve [ljude] stiže vrijeme i nepredviđena zgoda” (Propovjednik 9:11, NW). To vrijedi i za predane i vjerne kršćane. Jakov 4:13, 14 govori o tome na sljedeći način: “Slušajte sad vi koji govorite: danas ili sutra poći ćemo u ovaj ili u onaj grad, i sjedićemo ondje jednu godinu, i trgovaćemo i dobijaćemo. Vi koji ne znate šta će biti [su]tra.” Dakle, mogli bismo započeti neki poslovni poduhvat, naprimjer kupovinu, obavljanje ugovorenog posla ili usluge ili pak proizvodnju određenog artikla za nekog drugog. Ali što nosi sutrašnji dan — ili sljedeći mjesec ili sljedeća godina? Što ako nas ili onu drugu stranu zadesi nesreća? Moglo bi izgledati nemogućim ispuniti dogovor. Što ako ne bismo mogli obaviti posao ili pružiti uslugu ili što ako bi onoj drugoj strani bilo gotovo nemoguće vršiti plaćanje ili ispunjavati svoj dio sporazuma? Ako nema pismenog sporazuma, moglo bi doći do ozbiljnih problema, do problema koji su se mogli riješiti ili spriječiti da je postojao jednostavan pismeni ugovor.

Isto tako, ne bismo smjeli zaboraviti da su mnogi aspekti života prilično nesigurni, a to bi moglo značiti da će možda netko drugi morati preuzeti ili namiriti naše poslovne obaveze (ili obaveze druge strane). Jakov je u 14. retku dodao: “[Život] je para, koja se za malo pokaže, a po tom je nestane.” Realno gledajući, moglo bi se dogoditi da iznenada umremo. Pismeni sporazum, ugovor, zapravo može omogućiti drugima da preuzmu vođenje poslova ako se bilo kojoj ugovornoj strani dogodi nešto nepredviđeno.

To na neki način dovodi do trećeg aspekta — pismeni ugovori odraz su ljubavi. Nema sumnje da bi bio znak ljubavi ako bi kršćanin sastavio pisani dokument o svojim obavezama ili financijskim očekivanjima u slučaju da bilo koja ugovorna strana umre ili da zbog nesreće ostane invalid. Sastavljajući pismeni ugovor u kojem jasno stoji koje su točno obaveze našeg brata s kojim poslujemo ili kakva treba biti njegova dobit ne odražavamo nepovjerenje prema njemu, već, naprotiv, pokazujemo mu ljubav. Taj korak pun ljubavi svest će na minimum svaku mogućnost da dođe do povrijeđenih osjećaja ili ljutnje ako bi jedna od nesavršenih strana zaboravila neke detalje ili odgovornosti. A tko od nas nije nesavršen, zaboravljiv, sklon krivom shvaćanju detalja ili namjera? (Matej 16:5).

Postoje i drugi načini kojima se sastavljanjem pismenog poslovnog sporazuma odražava ljubav prema našem bratu, prema našoj obitelji i prema skupštini općenito. No, jasno je da, osim što su izraz ljubavi, takvi su pisani dokumenti u jednakoj mjeri praktični i biblijski.