Jona upoznaje Jehovino milosrđe

JEHOVA ima zadatak za svog proroka Jonu. Događaj se zbiva u devetom stoljeću pr. n. e., a Izraelom vlada Jeroboam II. Jona je iz Get-Hefera, Zabulonovog grada (Jozua 19:10, 13; 2. Carevima 14:25). Bog šalje Jonu u asirski glavni grad Ninivu, preko 800 kilometara sjeveroistočno od njegovog rodnog grada. On treba obavijestiti Ninivljane da im prijeti uništenje od Boga.

Jona je možda pomislio: ‘Da idem u taj grad i među taj narod? Oni čak nisu ni odani Bogu. Ti krvožedni Asirci nikada nisu ušli u savez s Jehovom kao što su to učinili Izraelci. Pa ljudi iz tog zlog naroda mogli bi moje upozorenje shvatiti kao prijetnju i osvojiti Izrael! A ne! Ja ne idem. Pobjeći ću u Jopu i otploviti u suprotnom smjeru — sve do Tarsisa, na sasvim drugi kraj Velikog mora. Tako ću učiniti!’ (Jona 1:1-3).

Opasnost na moru!

Jona uskoro stiže u Jopu na obali Sredozemnog mora. Plaća vožnju i ukrcava se na brod za Tarsis, koji se obično dovodi u vezu sa Španjolskom, više od 3 500 kilometara zapadno od Ninive. Kad se nađu na moru, iscrpljeni prorok odlazi u potpalublje i ondje zaspi. Jehova ubrzo podiže jak vjetar na moru i uplašeni mornari zazivaju upomoć svaki svoga boga. Brod se toliko ljulja i naginje da bacaju teret s broda kako bi ga olakšali. No izgleda da ne mogu izbjeći brodolom i Jona začuje kako uzbuđeni kapetan viče: “Šta ti spavaš! ustani, prizivaj Boga svojega, ne bi li nas se opomenuo Bog da ne poginemo.” Jona ustaje i izlazi na palubu (Jona 1:4-6).

“Hodite, da bacimo ždrijeb”, kažu mornari, “da vidimo sa koga dodje na nas ovo zlo.” Ždrijeb pada na Jonu. Zamisli samo kako je uznemiren dok ga mornari ispituju: “Kaži nam za što dodje ovo zlo na nas; koje si radnje? i odakle ideš? iz koje si zemlje? i od koga si naroda?” Jona kaže da je Hebrej koji obožava “Gospodina [“Jehovu”, NW] Boga nebeskoga” i da osjeća strahopoštovanje prema onome “koji je stvorio more i suhu zemlju”. Oluja ih je pogodila zato što je bježao od Jehove umjesto da je poslušno prenio Božju poruku Ninivi (Jona 1:7-10).

Mornari pitaju: “Što ćemo činiti s tobom, da bi nam more utolilo?” Dok more sve više bjesni, Jona odgovara: “Uzmite me i bacite me u more, i more će vam utoliti, jer vidim da je s mene došla na vas ova velika bura.” Ljudi ne žele baciti Jehovinog slugu u more i u sigurnu smrt te se pokušavaju dokopati kopna. To im ne uspijeva, pa mornari zazivaju: “Molimo ti se, Gospodine, da ne poginemo radi duše ovoga čovjeka, i nemoj metnuti na nas krvi prave, jer ti, Gospodine, činiš kako hoćeš” (Jona 1:11-14).

U moru!

Nato mornari bacaju Jonu s broda. I dok on tone u uzburkano more, ono prestaje bjesnjeti. Vidjevši to “pobojaše [se] oni ljudi Gospodina vrlo, i prinesoše žrtvu Gospodinu i učiniše zavjete” (Jona 1:15, 16).

Dok se sklapa voda nad Jonom, on se nesumnjivo moli. Tada osjeti kako klizi niz nekakvu mekanu cijev i kako upada u oveću šupljinu. Začudo, još uvijek može disati! Kad rasplete morsku travu koja mu obavija glavu, Jona otkriva da se nalazi na uistinu jedinstvenom mjestu. Razlog tome je što “Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu; i Jona bi u trbuhu ribljem tri dana i tri noći” (Jona 2:1).

Jonina usrdna molitva

U utrobi ogromne ribe Jona ima vremena za molitvu. Neke su njegove riječi slične određenim psalmima. Jona je kasnije zapisao svoje molitve koje izražavaju očaj ali i kajanje. Naprimjer, činilo mu se da će utroba ribe postati njegov grob. Stoga se molio: “Zavapih u nevolji svojoj ka Gospodinu, i usliši me; iz utrobe grobne povikah, i ti ču glas moj” (Jona 2:2, 3). Dvije Pjesme uspinjanja — koje su Izraelci vjerojatno pjevali dok su uzlazili u Jeruzalem na godišnje praznike — izražavaju slične misli (Psalam 120:1; 130:1, 2).

Razmišljajući o svom padu u more, Jona se moli: “Jer si me [Jehova] bacio u dubine, u srce [usred] moru, i voda me opteče; sve poplave tvoje i vali tvoji prelaziše preko mene” (Jona 2:4; usporedi Psalam 42:7; 69:2).

Jona se boji da će ga njegova neposlušnost koštati božanske naklonosti i da nikada više neće vidjeti Božji hram. On se moli: “I rekoh: odbačen sam ispred očiju tvojih; ali [“kako”, NW] ću još gledati svetu crkvu tvoju” (Jona 2:5; usporedi Psalam 31:22). Jonin je položaj izgleda tako loš da on kaže: “Optekoše me vode do duše [ugrožavaju mu život], bezdana me opkoli, sita [trava u moru] omota mi se oko glave” (Jona 2:6; usporedi Psalam 69:1). Zamisli u kakvom se jadnom stanju nalazi Jona, budući da dodaje: “Sidoh do krajeva gorskih [u ribi], prijevornice zemaljske [poput onih u grobu] nada mnom su do vijeka; ali ti izvadi život moj iz jame [treći dan], Gospodine Bože moj” (Jona 2:7; usporedi Psalam 30:3).

Iako se nalazi u utrobi ribe, Jona ne razmišlja: ‘Toliko sam utučen da se ne mogu moliti.’ Umjesto toga, on se moli: “Kad nestajaše duše moje u meni [gotovo je umro], pomenuh Gospodina [s vjerom, kao Onoga koji je neusporedive moći i milosrđa], i molitva moja dodje k tebi, u svetu crkvu tvoju” (Jona 2:8). Bog je iz nebeskog hrama čuo Jonu i spasio ga.

Jona se na kraju moli: “Koji drže lažne taštine [pouzdajući se u beživotne likove lažnih bogova], ostavljaju svoju milost [napuštajući Onoga koji ispoljava to svojstvo]. A ja ću ti [Jehovi Bogu] glasom zahvalnijem prinijeti žrtvu, i ispuniti što sam zavjetovao [tokom ovog događaja ili nekom drugom prilikom]; spasenje je u Gospodina” (Jona 2:9, 10; usporedi Psalam 31:6; 50:14). Budući da je svjestan toga da ga samo Bog može izbaviti od smrti, pokajnički prorok (poput kralja Davida i Salamuna prije njega) pripisuje spasenje Jehovi (Psalam 3:8; Priče Salamunove 21:31).

Jona je poslušan

Nakon mnogo razmišljanja i usrdne molitve, Jona osjeća da ga nešto istiskuje kroz cijev kojom je ušao. Konačno je izbačen na kopno (Jona 2:11). Jona je zahvalan za svoje oslobođenje i sluša Božju riječ: “Ustani i idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj mu ono što ti ja kažem” (Jona 3:1, 2). Jona kreće u asirski glavni grad. Kad sazna koji je dan, shvaća da je u utrobi ribe proveo tri dana. Prorok prelazi rijeku Eufrat kod njenog velikog zapadnog zavoja, putuje istočno preko sjeverne Mezopotamije, dolazi do rijeke Tigris i konačno stiže u veliki grad (Jona 3:3).

Jona ulazi u Ninivu, velik grad. Cijeli dan hoda gradom a onda objavljuje: “Jošte četrdeset dana, pa će Niniva propasti.” Je li Jona bio čudesno obdaren znanjem asirskog jezika? To nam nije poznato. No čak i ako govori hebrejski a netko to prevodi, njegova objava daje rezultate. Stanovnici Ninive počinju vjerovati u Boga. Proglašavaju post i oblače kostrijet, od najvećeg do najmanjeg. Kad vijest dolazi do kralja Ninive, on ustaje s prijestolja, skida svoju službenu odjeću, pokriva se kostrijeću i sjeda u pepeo (Jona 3:4-6).

Kako je samo Jona iznenađen! Asirski kralj šalje glasnike koji izvikuju: “Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu ni da piju vode. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, i da prizivaju Boga jako, i da se vrati svaki sa svoga zloga puta i od nepravde koja mu je u ruku. Ko zna, eda se povrati i raskaje Bog i povrati se od ljutoga gnjeva svojega, te ne izginemo” (Jona 3:7-9).

Ninivljani se drže kraljeve odredbe. Kad Bog vidi da su se vratili sa svog zlog puta, sažali se nad nevoljom za koju je rekao da će ih pogoditi, pa je ne prouzročuje (Jona 3:10). Zbog njihovog pokajanja, poniznosti i vjere, Jehova odluči da im ne presudi kako je naumio.

Namrgođeni prorok

Prošlo je četrdeset dana a u Ninivi se ništa ne događa (Jona 3:4). Kad shvati da Ninivljani neće biti uništeni, Jona je vrlo nezadovoljan i jako ljut te se moli: “Gospodine! ne rekoh li to kad još bijah u svojoj zemlji? za to šćah prije pobjeći u Tarsis; jer znah da si ti Bog milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrdjem, i kaješ se oda zla. Sada Gospodine, uzmi dušu moju od mene, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.” Bog mu odgovara pitanjem: “Je li dobro što se srdiš?” (Jona 4:1-4).

Nato Jona bijesno odlazi iz grada. Odlazi na istok i podiže sjenicu kako bi mogao sjediti u njenoj sjeni dok promatra što će se dogoditi s gradom. Jehova potom samilosno “zapovjedi, te uzraste tikva nad Jonom da mu bude sjen nad glavom da mu pomože u muci njegovoj”. Kako se samo Jona raduje tikvi! No Jehova uređuje stvar tako da u zoru crv podgrize biljku i ona počinje venuti. Ubrzo se potpuno osušila. Bog šalje i suh istočni vjetar. Sada sunce prži proroku u glavu tako da gubi svijest. On moli da umre. Da, Jona stalno ponavlja: “Bolje mi je umrijeti nego živjeti” (Jona 4:5-8).

Sada progovara Jehova. Pita Jonu: “Je li dobro što se srdiš tikve radi?” Jona odgovara: “Dobro je što se srdim do smrti.” Sada Jehova kaže proroku otprilike ovako: ‘Tebi je žao zbog tikve. A nisi se trudio oko nje niti si je uzgajao. Jedne je noći izrasla a druge propala.’ Bog nastavlja: ‘A meni da ne bude žao velikog grada Ninive, u kojem živi 120 000 ljudi koji ne znaju što je desno a što lijevo i još mnogo stoke?’ (Jona 4:9-11). Ispravan odgovor je jasan.

Jona se kaje i ostaje živ kako bi napisao biblijsku knjigu koja nosi njegovo ime. Kako je saznao da su se mornari pobojali Jehove, prinijeli mu žrtvu i zavjetovali se? Posredstvom božanskog nadahnuća ili možda u hramu od nekog od mornara ili putnika (Jona 1:16; 2:5).

‘Znak Jone’

Kad su pismoznalci i farizeji tražili od Isusa Krista znak, on je rekao: “Rod zli i preljubotvorni traži znak, i ne će mu se dati znak osim znaka Jone proroka.” Isus je dodao: “Jer kao što je Jona bio u trbuhu kitovom tri dana i tri noći: tako će biti i sin čovječij u srcu zemlje tri dana i tri noći” (Matej 12:38-40). Židovski su dani počinjali zalaskom sunca. Krist je umro u petak poslijepodne, 14. nisana 33. n. e. Njegovo je tijelo bilo stavljeno u grob tog dana prije zalaska sunca. Te je večeri počeo 15. nisan i trajao je sve do zalaska sunca u subotu, sedmog i posljednjeg dana u tjednu. Tada je počeo 16. nisan i trajao je sve do zalaska sunca u nedjelju, kako je mi nazivamo. Dakle, Isus je bio mrtav i nalazio se u grobu najmanje jedan dio 14. nisana, tokom cijelog 15. nisana i noćne sate 16. nisana. Kad su u nedjelju ujutro neke žene došle do groba, on je već bio uskrsnuo (Matej 27:57-61; 28:1-7).

Isus se nalazio u grobu nepuna tri dana. Dakle, njegovi su neprijatelji dobili ‘znak Jone’, no Krist je rekao: “Ninivljani iziće na sud s rodom ovijem, i osudiće ga; jer se pokajaše Joninijem poučenjem; a gle, ovdje je veći od Jone” (Matej 12:41). Kako je to samo istinito! Među Židovima nalazio se Isus Krist — prorok mnogo veći od Jone. Iako je Jona bio primjeren znak za Ninivljane, Isus je propovijedao s daleko većim autoritetom i dokazima nego što ih je imao taj prorok. Usprkos tome, Židovi općenito nisu vjerovali (Ivan 4:48).

Židovi kao nacija nisu ponizno prihvatili Proroka većeg od Jone i nisu iskazivali vjeru u Njega. No što je s njihovim precima? Ni oni nisu imali vjeru ni ponizan duh. Ustvari, Jehova je vjerojatno poslao Jonu u Ninivu kako bi ukazao na razliku između pokajničkih Ninivljana i tvrdovratih Izraelaca, koji su pokazivali krajnji nedostatak vjere i poniznosti. (Usporedi 5. Mojsijevu 9:6, 13.)

Što je s Jonom? On je naučio koliko je veliko Božje milosrđe. Osim toga, Jehovina reakcija na Jonino mrmljanje zbog milosti koju je pokazao prema pokajničkim Ninivljanima treba nas odvratiti od toga da se žalimo kad naš nebeski Otac pokazuje milosrđe prema ljudima u naše vrijeme. Da, zaista, radujmo se što se svake godine tisuće obraćaju Jehovi u vjeri i poniznih srca.