“Čuvajte se kvasca farizejskoga i saducejskog”

KAD je Isus Krist prije 19 stoljeća izrekao ove riječi, upozoravao je svoje učenike na štetna religiozna učenja i postupke (Matej 16:6, 12). Izvještaj u Marku 8:15 izričito navodi: “Gledajte, čuvajte se kvasca farizejskoga i kvasca Irudova.” Zašto je spomenut Irud? Zbog toga što su neki saduceji bili irudovci, jedna politička grupa.

Zašto je bilo potrebno takvo posebno upozorenje? Zar nisu i farizeji i saduceji bili Isusovi otvoreni protivnici? (Matej 16:21; Ivan 11:45-50). Da, bili su. No, ipak, neki od njih kasnije su prihvatili kršćanstvo, a zatim pokušali nametnuti svoje ideje u kršćanskoj skupštini (Djela apostolska 15:5).

Također je postojala opasnost da bi sâmi učenici mogli oponašati one vjerske vođe pod čijim su utjecajem bili odgajani. Ponekad se upravo to što su potjecali iz takve sredine pokazalo kao zapreka da shvate smisao Isusovih pouka.

Što je farizejstvo i saducejstvo učinilo toliko opasnim? Kratak pregled vjerskih prilika Isusovog vremena pomoći će nam da to razumijemo.

Vjersko nejedinstvo

Povjesničar Max Radin pisao je u vezi sa židovskom zajednicom tijekom prvog stoljeća n. e. sljedeće: “Međusobna neovisnost židovskih skupština bila je vrlo stvarna, čak se i inzistiralo na njoj. (...) Kad se poštovanje prema hramu i svetom gradu najsnažnije naglašavalo, često se mogao očitovati jak prezir prema onima koji su tog trenutka imali vrhovnu vlast u domovini.”

Zaista tužno duhovno stanje! Koji su bili neki od činilaca koji su tome doprinosili? Nisu svi Židovi živjeli u Palestini. Utjecaj grčke kulture, u kojoj svećenici nisu bili vođe zajednice, odigrao je svoju ulogu u potkopavanju poštovanja prema Jehovinoj pripremi svećenstva (2. Mojsijeva 28:29; 40:12-15). No, ne treba previdjeti ni obrazovane laike i pismoznalce.

Farizeji

Ime farizeji, ili perušim, vjerojatno je značilo “odvojeni”. Farizeji su sebe smatrali Mojsijevim sljedbenicima. Osnovali su svoje bratstvo (hebrejski, haberim). Da bi netko bio primljen, morao se pred tri člana obavezati na strogo držanje levitske čistoće, izbjegavanje bliskog druženja s am haarec (neobrazovanim mnoštvom) i na savjesno plaćanje desetine. U Marku 2:16 govori se o ‘književnicima [“pismoznalci”, NW] farizejske sljedbe’ (St). Neki iz te stranke bili su profesionalni pismoznalci i učitelji, dok su drugi bili laici (Matej 23:1-7).

Farizeji su vjerovali u Božju sveprisutnost. Zaključili su, budući da je “Bog svuda, može ga se obožavati i u hramu i izvan njega, i ne treba ga prizivati samo žrtvama. Stoga su unapređivali sinagogu kao mjesto obožavanja, proučavanja i molitve, te su je uzdigli na središnje i važno mjesto u životu ljudi i nastojali su da nadmaši hram” (Encyclopaedia Judaica).

Farizejima je manjkalo cijenjenje za Jehovin hram. To se može vidjeti iz Isusovih riječi: “Teško vama vodji slijepi koji govorite: ako se ko kune crkvom [“hramom”, NW] ništa je; a ko se kune zlatom crkvenijem kriv je. Budale slijepe! šta je veće, ili zlato, ili crkva koja zlato osveti? I ako se ko kune oltarom ništa je to, a koji se kune darom koji je na njemu kriv je. Budale slijepe! šta je veće, ili dar, ili oltar, koji dar osveti? Koji se dakle kune oltarom, kune se njim i svijem što je na njemu” (Matej 23:16-20).

Kako su se farizeji mogli toliko izopačiti u svom razmišljanju? Što su previdjeli? Zapazi što Isus zatim kaže. “I koji se kune crkvom, kune se njom i onijem koji živi u njoj” (Matej 23:21; naglašeno od nas). U vezi s tim retkom, izučavatelj E. P. Sanders je zapazio: “Hram nije bio svet samo zbog toga što se ondje obožavao sveti Bog, već i zbog toga što je on bio ondje” (Judaism: Practice and Belief, 63 BCE—66 CE). Međutim, Jehovina posebna prisutnost malo je značila onima koji su mislili da je on svuda.

Farizeji su također vjerovali u kombinaciju predodređenja i slobodne volje. Drugim riječima, “sve je predviđeno, no, ipak je dana sloboda izbora”. Usprkos tome, vjerovali su da je Adamu i Evi bilo predodređeno da pogriješe, te da je čak i neznatna posjekotina na prstu predodređena.

Možda je Isus imao na umu takve pogrešne predodžbe kad je govorio o rušenju kule koje je za posljedicu imalo 18 mrtvih. Upitao je: “Mislite li da su oni [žrtve] najkrivlji bili od sviju Jeruzalemljana?” (Luka 13:4). Kao što je to slučaj s većinom nesreća, i ova je bila posljedica “vremena i nepredviđenog događaja”, a ne sudbine kako su to učili farizeji (Propovjednik 9:11, NW). Kako će takve navodno upućene osobe postupati s biblijskim zapovijedima?

Bili su religiozni inovatori

Farizeji su smatrali da biblijske zapovijedi moraju tumačiti rabini svake generacije prema naprednim idejama. Stoga Encyclopaedia Judaica kaže da “nisu nailazili na velike poteškoće usklađujući učenja Tore sa svojim naprednim idejama, ili utvrđujući kako se ukazuje na njihove ideje ili kako se one daju naslutiti u riječima Tore”.

Što se tiče godišnjeg Dana pomirenja, prebacili su moć pomirenja grijehâ s prvosvećenika na sâm dan (3. Mojsijeva 16:30, 33). Prilikom proslave Pashe, stavljali su veći naglasak na recitiranje odlomaka izvještaja Izlaska uz vino i beskvasni kruh nego na pashalno janje.

Farizeji su s vremenom postali utjecajni u hramu. Zatim su uveli svečanu povorku koja je uključivala nošenje vode iz Siloamskog jezera i prolijevanje te vode sljedećeg jutra, kao i udaranje granama vrbe po oltaru na kraju praznika i redovne dnevne molitve koje se nisu temeljile na Zakonu.

“Posebno su značajne” bile “farizejske inovacije u vezi sa sabatom”, stoji u The Jewish Encyclopedii. Od žene se očekivalo da pozdravi dolazak sabata paljenjem svjetiljki. Ako se činilo da bi neka aktivnost mogla dovesti do nezakonitog rada, farizeji su je zabranili. Čak su išli tako daleko da su regulirali liječenje i izražavali ljutnju zbog Isusovih čudotvornih iscjeljivanja na sabat (Matej 12:9-14; Ivan 5:1-16). Međutim, ti religiozni inovatori nisu se zaustavili na uvođenju novih običaja kojima se pokušalo stvoriti ogradu, ili zid, za zaštitu biblijskih zakona.

Opoziv

Farizeji su svojatali vlast kako bi odgodili ili ukinuli biblijske zakone. Njihov način razmišljanja odražava se u talmudskom geslu: “Bolje je da jedan zakon bude poništen nego cijela Tora zanemarena.” Tipičan primjer bilo je ukidanje Jubileja, jer zbog straha od gubitka svog prava na vlasništvo, nitko nije pozajmljivao siromašnima dok se približavalo to razdoblje (3. Mojsijeva, 25. poglavlje).

Drugi su primjeri opoziv suđenja ženi koja je osumnjičena za preljub i obustava postupka okajanja u slučaju neriješenog ubojstva (4. Mojsijeva 5:11-31; 5. Mojsijeva 21:1-9). Bilo je samo pitanje vremena kad će farizeji opozvati biblijski zahtjev da se vodi briga o siromašnim roditeljima (2. Mojsijeva 20:12; Matej 15:3-6).

Isus je upozorio: “Čuvajte se kvasca farizejskoga, koji je licemjerje” (Luka 12:1). Farizejstvo, sa svojim neteokratskim stavovima, nije moglo biti drugačije nego licemjerno — a to je upravo ono što nije trebalo donijeti u kršćansku skupštinu. No, ipak, židovski priručnici farizeje prikazuju u pozitivnijem svjetlu nego saduceje. Razmotrimo sada ovu konzervativniju grupu.

Saduceji

Ime saduceji možda je izvedeno od imena Sadoka, prvosvećenika u danima Salamuna (1. Carevima 2:35). Saduceji su osnovali konzervativnu stranku koja je predstavljala interese hrama i svećenstva. Za razliku od farizeja, koji su svojatali vlast na temelju učenja i pobožnosti, saduceji su svoje pravo na vlast temeljili na rodoslovlju i društvenom položaju. Suprotstavljali su se farizejskim inovacijama sve do razorenja hrama 70. n. e.

Osim što su odbacivali predodređenje, saduceji su odbijali prihvatiti svako učenje koje se nije izričito spominjalo u Pentateuhu, čak i u slučaju da je bilo izloženo negdje drugdje u Božjoj riječi. Ustvari, oni su “smatrali da je vrlina prepirati se” oko tih stvari (The Jewish Encyclopedia). To podsjeća na događaj kad su izazivali Isusa u vezi s uskrsnućem.

Posluživši se usporedbom o udovici koja je imala sedam muževa, saduceji su pitali: “O uskrsenju dakle koga će od sedmorice biti žena?” Naravno, ta njihova zamišljena udovica mogla je imati i 14 muževa ili čak 21. Isus je objasnio: “O uskrsenju niti će se ženiti ni udavati” (Matej 22:23-30).

Isus je znao da saduceji odbacuju sve nadahnute pisce osim Mojsija i zato je potvrdio svoju izjavu citirajući iz Pentateuha. Rekao je: “A za mrtve da ustaju nijeste li čitali u knjigama Mojsijevijem kako mu reče Bog kod kupine govoreći: ja sam Bog Abramov, i Bog Izakov, i Bog Jakovljev? Nije Bog Bog mrtvijeh, nego Bog živijeh” (Marko 12:26, 27).

Progonitelji Isusa i njegovih sljedbenika

Saduceji su vjerovali u korištenje državničke mudrosti u odnosima s drugim nacijama, a ne u čekanje Mesije — ako su uopće vjerovali u njegov dolazak. Na temelju sporazuma s Rimom, oni su trebali upravljati hramom te nisu željeli da se pojavi nikakav Mesija i poremeti stvari. Budući da su Isusa smatrali prijetnjom svom položaju, udružili su snage s farizejima kako bi skovali plan za njegovu smrt (Matej 26:59-66; Ivan 11:45-50).

Saduceji su bili politički orijentirani i logično je da su od lojalnosti Rimu napravili sporno pitanje, te su vikali: “Mi nemamo drugog kralja osim cara” (Ivan 19:6, 12-15, St). Nakon Isusove smrti i uskrsnuća, saduceji su bili ti koji su predvodili u pokušaju da zaustave širenje kršćanstva (Djela apostolska 4:1-23; 5:17-42; 9:14). Nakon razorenja hrama 70. n. e., ova je grupa prestala postojati.

Potreba da se ostane budan

Kako se samo prikladnim pokazalo Isusovo upozorenje! Da, trebamo se ‘čuvati kvasca farizejskog i saducejskog’. Treba samo zapaziti njegove loše plodove i u židovstvu i u nazovikršćanstvu danas.

Međutim, potpuno suprotno tome, osposobljeni kršćanski starješine u više od 75 000 skupština Jehovinih svjedoka širom svijeta ‘paze na sebe i na nauku’ (1. Timoteju 4:16). Oni prihvaćaju cijelu Bibliju kao nadahnutu od Boga (2. Timoteju 3:16). Umjesto da uvode nešto novo i promiču svoje vlastite religiozne postupke, oni ujedinjeno rade pod vodstvom organizacije zasnovane na Bibliji koja se služi ovim časopisom kao svojim glavnim sredstvom podučavanja (Matej 24:45-47).

S kojim rezultatom? Kad počnu razumijevati Bibliju, primjenjivati je u svom životu i poučavati druge, milijuni ljudi širom svijeta duhovno su oplemenjeni. Da biste vidjeli kako se to postiže, zašto ne biste posjetili najbližu skupštinu Jehovinih svjedoka ili pisali izdavačima ovog časopisa?

[Okvir na stranici 26]

ISUS JE UVAŽAVAO SVOJE SLUŠAOCE

ISUS KRIST je poučavao s jasnoćom, uzimajući u obzir mišljenje svojih slušalaca. Naprimjer, tako je učinio kad je s farizejem Nikodemom razgovarao o temi ponovnog ‘rođenja’. Nikodem je pitao: “Kako se može čovjek roditi kad je star? eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?” (Ivan 3:1-5). Zašto je Nikodem bio toliko zbunjen, kad su farizeji vjerovali da je ponovno rođenje neophodno za obraćenje na judaizam, a rabinska je izreka uspoređivala prozelita s ‘novorođenčetom’?

A Commentary on the New Testament From the Talmud and Hebraica, od Johna Lightfoota, nudi sljedeće shvaćanje: “Uobičajeno mišljenje Židova o prikladnosti jednog Izraelca (...) još je uvijek usađeno u mislima ovog farizeja” koji se ne može “lako osloboditi svoje prvobitne predrasude (...): ‘Budući da Izraelci (...) imaju pravo da budu primljeni u kraljevstvo Mesije, želiš li ovom izjavom reći da je za svakoga obavezno po drugi put ući u majčinu utrobu kako bi mogao još jedanput postati Izraelac?’” (Usporedi Matej 3:9.)

Iako je priznavao novo rođenje za prozelite, Nikodem je takav postupak smatrao nemogućim za prirodnog Židova — da takoreći ponovno uđe u maternicu.

Drugom su prilikom mnogi zamjerili kad je Isus govorio o ‘jedenju svog tijela i pijenju svoje krvi’ (Ivan 6:48-55). Međutim, Lightfoot ukazuje da “u židovskim školama nije bilo ništa neobično upotrebljavati frazu ‘jedenje i pijenje’ u metaforičkom smislu”. Također je zapazio da Talmud spominje “jedenje Mesije”.

Tako su shvaćanja farizeja i saduceja prilično utjecala na židovsko mišljenje u prvom stoljeću. Međutim, Isus je uvijek dolično uzeo u obzir spoznaju i iskustvo svojih slušalaca. To je bio jedan od mnogih činilaca koji su ga učinili Velikim Učiteljem.