Zašto sam napustio svećenički poziv i prihvatio bolju službu

ZAREĐEN sam kao katolički svećenik sa 24 godine, 31. srpnja 1955. Bio je to vrhunac 12 godina formiranja provedenih u nadbiskupijskom sjemeništu, Rachol, Goa, Indija. No što je u meni stvorilo želju da budem svećenik?

Rođen sam u Bombayu u Indiji, 3. rujna 1930. Sljedeće je godine moj otac otišao u mirovinu pa se obitelj smjestila u Salvador do Mundo, Bardez, Goa, na jugozapadnoj obali Indije. Bio sam najmlađe od četvoro djece. Od malena sam odgajan u portugalskoj katoličkoj kulturi i tradiciji, koja je u Goi postojala još od 1510, kad je bila kolonizirana od strane Portugala.

Moji su roditelji, vjerni svojim vjerovanjima, bili revni katolici koji su svake godine slavili Božić, korizmu, Uskrs te svečanosti u čast Djevice Marije i nekolicine “svetaca”. Svećenici koji su sudjelovali u ovim proslavama često su bili gosti u našem domu, ponekad i više od deset dana zaredom. Tako smo imali stalnu vezu s njima, a ja sam kao dijete bio impresioniran njima.

Moja služba u Goi, Salamanci i Rimu

Započeo sam sa svećeničkom službom s velikim entuzijazmom i nisam imao nikakvih sumnji u vezi s vjerodostojnošću doktrina i običaja Katoličke crkve. Tijekom mojih prvih sedam godina službe u Goi, obavljao sam sociopastoralne dužnosti u Crkvi Svetoga Tome u Panajiu, glavnom gradu Goe. Istovremeno sam na Politehničkom institutu tadašnje portugalske vlade imao civilno zaduženje koje je imalo dvostruku ulogu — profesora te isto tako direktora školskog kompleksa instituta.

Godine 1962. poslan sam na sveučilište u Salamanci, u Španjolskoj, gdje sam doktorirao filozofiju prava i kanonsko pravo. Za vrijeme mog pravnog školovanja neki predmeti koje sam izučavao, naročito rimsko pravo i povijest kanonskog prava, potakli su me da istražim kako se razvila konstitucija Katoličke crkve i kako se došlo do toga da se papu označi Petrovim nasljednikom s ‘primatom u sudskoj vlasti nad crkvom’.

Bio sam sretan što su učinjeni planovi da moje teološke doktorske studije budu u Rimu u Italiji, gdje bih imao priliku više naučiti o crkvenoj hijerarhiji. U Rim sam se preselio u ljeto 1965.

U to je vrijeme ekumenski sabor Vatikanski II dostigao svoj vrhunac. Za vrijeme trajanja mojih teoloških studija vodio sam zanimljive razgovore s nekolicinom teologa i “saborskih otaca” koji su se protivili ultrakonzervativcima u saboru. Vladajući papa bio je Pavao VI, s kojim sam, kao potpredsjednik Indijskog udruženja svećenika u Rimu, i osobno kontaktirao.

Rani sukobi i sumnje

Tokom perioda tih kontakata, te studija i istraživanja za svoje doktorske teze, imao sam priliku dobiti daljnji uvid u povijest i razvoj temeljne strukture Katoličke crkve.a Nasuprot gledištima konzervativaca na saboru, naviklih na oblik apsolutne monarhije Pia XII (1939-1958), liberali su konačno uspjeli dobiti odobrenje sabora za Dogmatsku konstituciju o Crkvi. (Latinski naziv je Lumen Gentium, Svjetlo naroda.) Između ostaloga, u trećem se poglavlju govorilo o pravu biskupa da kao tijelo sudjeluju u punoj i vrhovnoj vlasti pape nad crkvom. Ova je doktrina duboko ukorijenjena u tradiciji, ali su je konzervativci smatrali heretičkom i revolucionarnom.

Oba sam gledišta smatrao neprihvatljivima, budući da im je nedostajala istina Evanđelja. Ona predstavljaju izvrtanje Mateja 16:18, 19 i pružaju temelj za sve prošle i buduće nebiblijske crkvene doktrine i dogme.b Zapazio sam da grčke riječi koje se koriste u ovom retku, pétra (ženski rod), što znači “stijena” i pétros (muški rod), što znači “komad stijene”, Isus nije koristio kao sinonime. Nadalje, da je Petru bio dan primat kao stijeni, kao ugaonom kamenu, ne bi među apostolima kasnije došlo do prepiranja tko je najveći među njima. (Usporedi Marko 9:33-35; Luka 22:24-26.) Isto tako, Pavao se ne bi usudio javno prekoriti Petra zato što nije išao “pravo prema istini Evanđelja” (Galaćanima 2:11-14, St). Došao sam do zaključka da su svi duhom rođeni sljedbenici Krista jednako nalik kamenovima, sa Isusom kao svojim ugaonim kamenom temeljcem (1. Korinćanima 10:4; Efežanima 2:19-22; Otkrivenje 21:2, 9-14).

Što sam postizao veći stupanj akademskog i pastoralnog statusa te što sam imao veću izmjenu ideja, to su mi u mislima i srcu sve udaljenije postajale različite dogme Katoličke crkve, naročito one povezane sa svećeničkim zaređenjem u kontekstu “svete misne žrtve” i “najblagoslovljenijeg sakramenta euharistije” — nazvanog transupstancijacija.

U katoličkoj terminologiji “sveta misna žrtva” jest neprestano prisjećanje i nekrvno obnovljenje Isusove žrtve na “križu”. Ali Kršćanska grčka pisma u globalu, a naročito Pavlovo pismo Hebrejima bili su mi dovoljno jasni da bih logično zaključio kako je Isusova žrtva bila savršena žrtva. Njegovo je djelo bilo potpuno. Nije zahtijevalo niti je bilo podložno nikakvim dodacima, ponavljanjima ili poboljšanjima. Žrtva je bila prinesena “jedanput zauvijek” (Hebrejima 7:27, 28, St).

Moja potraga za istinom se nastavlja

Da bih sam sebe ispitao, nastavio sam raditi za nekoliko biskupija i nadbiskupija u Zapadnoj Evropi, za njujoršku nadbiskupiju te za biskupiju u Fairbanksu, na Aljasci. Bio je to bolan devetogodišnji ispit u mojoj potrazi za istinom. Uglavnom sam bio uključen u administrativne stvari, crkveno pravo i sudsku praksu. Koliko god sam mogao, držao sam se podalje od liturgijskih obreda i ceremonija. Najveći izazov bilo je držanje dnevne mise. To je stvorilo ozbiljan sukob osjećaja i emocija jer nisam vjerovao u neprestanu beskrvnu žrtvu Krista ili transupstancijaciju ili da se od zemaljskog posvećenog svećenstva zahtijeva da pravovaljano i zakonito izvodi “čudo” transupstancijacije.

Tijekom Drugog vatikanskog koncila digla se galama oko ovog “čuda”. Liberali predvođeni nizozemskom katoličkom hijerarhijom podržavali su samo “transignifikaciju”, to jest, da kruh i vino samo znače ili predstavljaju tijelo i krv Kristovu. S druge strane, ultrakonzervativci predvođeni talijanskom katoličkom hijerarhijom čvrsto su branili “transupstancijaciju”, to jest, pretvorbu supstancije kruha i vina u pravu i stvarnu supstanciju tijela i krvi Kristove “riječima posvećenja” koje se izgovaraju pod misom. Otuda je došla izreka: ‘U Holandiji se sve mijenja osim kruha i vina, dok se u Italiji ništa ne mijenja osim kruha i vina.’

Odvojio sam se od crkve

S obzirom na takva pogrešna prikazivanja Krista i njegovog evanđelja, osjećao sam se užasno razočarano i frustrirano zbog toga što je moj cilj da slavim Boga i spasim duše bio potkopan lažnim doktrinama. Zato sam se u srpnju 1974. konačno povukao iz aktivne službe, uz zahtjev za neograničenim dopustom. Bilo mi je nelogično i neprihvatljivo tražiti oprost od zavjeta za svećeništvo koje nije imalo nikakvog biblijskog temelja. Kao posljedica toga, od srpnja 1974. do prosinca 1984. ostao sam u osamljenosti. Nisam se povezao niti s jednom od religija kršćanstva, budući da niti jedna nije dijelila moje zaključke protiv trojstva, besmrtnosti duše, koncepta da svi pravedni ljudi dobivaju vječni život na nebu i beskrajne kazne u paklenoj vatri. Te sam doktrine smatrao produktima poganstva.

Unutarnji mir i sreća

Moja je religiozna osamljenost završila u prosincu 1984. Kao direktor kreditnog odjela jedne trgovačke firme u Anchorageu na Aljasci, morao sam s jednom mušterijom, Barbarom Lerma, popričati o nekim računima. Bila je u žurbi i spomenula da mora ići na “biblijski studij”. Izraz “biblijski studij” privukao je moju pažnju i ja sam joj postavio nekoliko biblijskih pitanja. Ona mi je hitro i djelotvorno dala biblijske odgovore koji su bili prilično slični mojim vlastitim doktrinarnim zaključcima. Vidjevši da imam još pitanja, Barbara me povezala s Geraldom Roncom, koji je služio u uredu podružnice Jehovinih svjedoka na Aljasci.

Izgrađujuća na Bibliji temeljena diskusija koja je uslijedila donijela mi je unutarnji mir i sreću. To su bili ljudi za kakvima sam tragao — Božji narod. Molio sam se Bogu za vodstvo te sam nakon nekog vremena počeo surađivati s Jehovinim svjedocima kao nekršteni propovjednik dobre vijesti. Bio sam uistinu iznenađen kad sam saznao da je centrala organizacije smještena u Brooklynu, New York, samo nekoliko kilometara od Crkve Svete Obitelji na Manhattanu, gdje sam (1969, 1971. i 1974) služio kao pomoćni župnik Župne crkve Ujedinjenih naroda.

Pomaganje obitelji da uvidi što je istina

Nakon šest mjeseci druženja s Jehovinim svjedocima u Anchorageu, 31. srpnja 1985. preselio sam se u Pennsylvaniu. Tu sam imao prednost podijeliti dobru vijest o Jehovinom Kraljevstvu sa svojom nećakinjom Mylenom Mendanha, koja je na sveučilištu u Scrantonu išla na postdiplomski studij iz biokemije. Kad je Mylene saznala da tražim Jehovine svjedoke bila je zapanjena, budući da je ranije bila pogrešno obaviještena da su Jehovini svjedoci kult. U prvo mi vrijeme nije ništa govorila, zato što me poštivala kao svog strica i svećenika, te zato što je imala veliko poštovanje prema mojim akademskim i pastoralnim dostignućima.

Sljedeće nedjelje, Mylene je otišla u Katoličku crkvu na misu, a ja u Kraljevsku dvoranu na biblijsko predavanje i studij Kule stražare. Te smo iste večeri sjeli zajedno, ona sa katoličkom Jerusalem Bible (Jeruzalemskom Biblijom), a ja sa New World Translation of the Holy Scriptures (Novi svijet prijevodom Svetih pisama). Pokazao sam joj u njenoj Bibliji ime Jahve i ekvivalent, Jehova, u New World Translationu. Bila je oduševljena spoznajom da Bog ima ime i da želi da mu se obraćamo njegovim imenom. Također sam joj rekao koliko su nebiblijske doktrine o Trojstvu, transupstancijaciji i besmrtnosti duše te joj pokazao retke koji se odnose na to. Bila je jednostavno zadivljena!

Mylenino zanimanje još je više poraslo kad sam joj rekao za nadu vječnog života u Raju na Zemlji. Prije toga bila je zabrinuta što će se dogoditi s njom kad umre. Nije se smatrala dovoljno svetom da bi išla direktno na nebo, ali nije ni mislila da je toliko zla da bi trebala biti osuđena na vječnu kaznu u paklenoj vatri. Stoga je jedina mogućnost u njenoj glavi bila čistilište, gdje bi morala strpljivo čekati dok je molitve ljudi i mise ne pošalju u nebo. Međutim, nakon što sam joj pokazao i objasnio nekoliko redaka u vezi s nadom u vječni život u Raju na Zemlji, željela je saznati više o toj veličanstvenoj dobroj vijesti. Mylene je počela zajedno sa mnom posjećivati sastanke u Kraljevskoj dvorani. Počeli smo uobičajeni biblijski studij s mjesnim Svjedocima. Ubrzo nakon toga izvršili smo svoje predanje Jehovi Bogu te se krstili 31. svibnja 1986.

Moja je obitelj, a naročito najstariji brat Orlando, bila uznemirena viješću da sam napustio svećeničku službu. Orlando je upitao za savjet moju sestru Myru Lobo Mendanha, koja ga je smirila, rekavši: “Neka nas to ne uznemiruje, jer se Alinio ne bi bez veoma dobrog razloga odrekao sve svoje 43 godine napornog rada.” U rujnu 1987, Myra i njena obitelj pridružili su mi se u Wisconsinu, SAD. Nije mi bilo teško pomoći im da uvide nebiblijsku prirodu mnogih katoličkih doktrina i običaja. Gorljivo su željeli spoznati biblijsku istinu. Mylene i ja odmah smo s njima započeli biblijski studij. Nastavili su proučavati i nakon što su se preselili u Orlando, na Floridi.

Mir i sreća koju smo svi uživali potakli su nas da dobru vijest o Jehovinom Kraljevstvu podijelimo i s mojom najstarijom sestrom, Jessie Lobo, koja živi u Torontu u Kanadi. Dobila je svjedočanstvo još 1983. Međutim, budući da joj je brat bio svećenik, vjerovala je da je ništa ne bi moglo natjerati da promijeni svoju vjeru. Četiri godine nakon tog prvotnog razgovora s Jehovinim svjedocima, kad je saznala da sam ja postao Svjedok Jehove i da su Myra i njena obitelj propovjednici dobre vijesti, stupila je u kontakt s jednim Svjedokom koji je brzo učinio pripreme za biblijski studij. Jessie se krstila 14. travnja 1990; Myra, moj šogor Oswald i nećakinja Glynis krstili su se 2. veljače 1991. Veoma su sretni što mogu služiti Jehovi, Najvišemu.

Konzervativni tradicionalisti i liberalni progresisti u Katoličkoj crkvi sigurno su inteligentni ljudi. Oni vjeruju da vrše Božju volju. Međutim, ne bismo smjeli previdjeti činjenicu da je “bog ovoga svijeta posve oslijepio nevjerničku pamet da jasno ne vide svjetlo sjajne Radosne vijesti Krista, koji je slika Božja” (2. Korinćanima 4:4, St). Jasno je, dakle, da je mudrost ovog sustava stvari pred Bogom ludost (1. Korinćanima 3:18, 19). Kako sam samo zahvalan i sretan da Jehova čini ‘neiskusnoga mudrim’ kroz točnu spoznaju njegove Riječi (Psalam 19:7, NW).

Mojih 19 godina službe kao katoličkog svećenika su prošlost. Sada sam Svjedok Jehove. Želja mi je da hodim Jehovinim putovima i da slijedim njegovog Sina, Isusa Krista, našeg Kralja i Spasitelja. Želio bih pomoći i drugima da upoznaju Jehovu kako bi mogli steći uvjete za dobivanje nagrade vječnog života na rajskoj Zemlji, na slavu pravog Boga, Jehove. (Ispričao Alinio de Santa Rita Lobo.)

[Bilješke]

[Okvir na stranici 23]

Ključevi kraljevstva

Što se tiče ‘ključeva kraljevstva nebeskog’, njihovo značenje postaje očitim kada uzmemo u obzir prijekor koji je Isus uputio religioznim vođama: “Odnijeli [ste] ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste” (Luka 11:52, St). Matej 23:13 nadalje osvjetljava izraz “uđoste” navodeći da se radi o ulasku u ‘kraljevstvo nebesko’ (St).

Ključevi koje je Isus obećao Petru sačinjavali su jedinstvenu edukacijsku ulogu koja bi otvorila posebne mogućnosti kako bi pojedinci mogli ući u nebesko Kraljevstvo. Petar je ovu prednost iskoristio u tri prilike, pomažući Židovima, Samarićanima i neznabošcima (Djela apostolska 2:1-41; 8:14-17; 10:1-48; 15:7-9).

Predmet obećanja nije bio da će Petar zapovijedati nebu što bi ili ne bi trebalo biti svezano ili razriješeno, već da će Petar biti upotrijebljen kao nebeski instrument za izvršenje triju specifičnih zaduženja. To je zato što Isus ostaje prava Glava skupštine. (Usporedi 1. Korinćanima 11:3; Efežanima 4:15, 16; 5:23; Kološanima 2:8-10; Jevrejima 8:6-13.)

[Slika na stranici 24]

Alinio de Santa Rita Lobo sada je Svjedok