Važna pouka o poniznosti

Nakon što se u području Cezareje Filipove preobrazio pred svojim apostolima te ozdravio opsjednutog dječaka, Isus je krenuo prema Kafarnaumu. No “nije htio da to itko sazna” pa su zato on i učenici putovali sami (Marko 9:30). To mu je ujedno bila prilika da ih pripremi za svoju smrt i za zadatak koji ih je čekao u budućnosti. “Sin čovječji bit će izdan i predan u ruke ljudima”, objasnio im je. “Oni će ga ubiti, ali on će treći dan uskrsnuti” (Matej 17:22, 23).

Za njegove učenike to nije bilo nešto što prvi put čuju. Isus im je već rekao da će biti ubijen, premda Petar u to nije želio vjerovati (Matej 16:21, 22). Usto su i trojica apostola u viziji vidjela Isusovo preobraženje te su čula razgovor o njegovom “odlasku” (Luka 9:31). Učenici su se “jako ražalostili” zbog onoga što im je Isus rekao, premda ga nisu potpuno razumjeli (Matej 17:23). Ipak, bojali su se postavljati mu bilo kakva pitanja o tome.

Kad su stigli u Kafarnaum, u kojem je živjelo nekoliko apostola i u kojem je Isus često boravio, Petru su pristupili ljudi što su prikupljali hramski porez. Možda su željeli optužiti Isusa da ne plaća porez, pa su Petra upitali: “Zar vaš učitelj ne plaća [hramski] porez od dvije drahme?” (Matej 17:24).

“Plaća”, odgovorio je Petar. Kad se potom vratio u kuću, Isus je već znao što se dogodilo. Prije nego što mu je Petar uspio išta ispričati, upitao ga je: “Što misliš, Šimune? Od koga kraljevi zemaljski primaju pristojbe ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?” Petar mu je odgovorio: “Od tuđih.” Nato mu je Isus kazao: “Dakle, njihovi su sinovi oslobođeni poreza” (Matej 17:25, 26).

Isusov je Otac Vladar čitavog svemira i Bog kojemu je hram bio posvećen. Stoga on kao Božji Sin nije bio dužan plaćati hramski porez. “Ali da ih ne sablaznimo”, rekao mu je Isus, “otiđi do mora, baci udicu i uzmi prvu ribu koju uhvatiš, otvori joj usta i naći ćeš stater! Uzmi ga pa im ga daj za mene i za sebe!” (Matej 17:27).

Kad su se učenici ubrzo nakon toga okupili, željeli su pitati Isusa tko će biti najveći u Kraljevstvu. Premda ih je nešto ranije bilo strah postavljati Isusu pitanja o njegovoj smrti, sada se nisu bojali zatražiti od njega da im kaže nešto o njihovoj budućnosti. Isus je znao što ih muči. Znao je da su se oko toga već svađali dok su hodali iza njega na povratku u Kafarnaum. Zato ih je upitao: “O čemu ste putem raspravljali?” (Marko 9:33). Učenici su od srama šutjeli, jer su se bili prepirali tko je od njih najveći. Na koncu su mu postavili pitanje koje ih je silno zanimalo: “Tko je dakle najveći u kraljevstvu nebeskom?” (Matej 18:1).

Čini se nevjerojatnim da su učenici, nakon što su skoro tri godine slušali i promatrali Isusa, još uvijek raspravljali o tome. No bili su tek nesavršeni ljudi. A i odrasli su u vjerskom okruženju u kojem se jako gledalo na to kakav tko ima položaj. Osim toga, ne tako davno Isus je Petru obećao dati “ključeve Kraljevstva”. Je li se zbog toga on možda osjećao važnijim od drugih? A moguće je da su i Jakov i Ivan slično razmišljali zato što su bili svjedoci Isusovog preobraženja.

Bilo kako bilo, Isus im je odlučio pomoći da promijene svoj način razmišljanja. Pozvao je jedno dijete, postavio ga među njih i rekao učenicima: “Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Dakle, tko se god ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko god prima jedno ovakvo dijete u ime moje, prima i mene” (Matej 18:3-5).

Nije li Isus poučavao na uistinu divljenja vrijedan način? Nije se razljutio na svoje učenike niti ih je optužio da su pohlepni ili častoljubivi. Umjesto toga, pružio im je upečatljivu pouku. Djeca nemaju neki poseban status ili istaknut položaj u društvu. Isus je tim primjerom učenicima zorno pokazao kako trebaju gledati na sebe. Potom je zaključio: “Tko se među svima vama vlada kao manji, taj je velik” (Luka 9:48).