Što kaže Biblija?

Moramo li ispuniti ono što smo zavjetovali?

INAČE sretno vjenčan par suočava se s mučnim problemom. Prije mnogo godina, kad su se našli u teškom obiteljskom škripcu, zavjetovali su se da će desetinu svojih prihoda darovati Bogu ukoliko ih on izvuče iz problema u koje su zapali. Sada, već u poodmaklim godinama i opterećeni neočekivanim financijskim problemima, oni se pitaju: “Jesmo li obavezni ispuniti svoj zavjet?”

Neugodna situacija u kojoj su se našli podvlači savjet jednog mudrog čovjeka protiv prenagljivanja u govoru: “Bolje je da ne zavjetuješ nego li da zavjetuješ pa ne ispuniš. Ne daj ustima svojima da na grijeh navode tijelo tvoje, i ne govori pred angjelom da je bilo nehotice” (Propovjednik 5:5, 6).

Nema izvlačenja

Iako su bezvrijedne zakletve i prazna obećanja normalna stvar u današnjem popustljivom društvu, ne možemo očekivati da Bog vjeruje izmišljenim izgovorima; takvim izgovorima ne bismo mogli zavarati čak niti poslovne ljude. Članak pod naslovom “Poslovni integritet: oksimoron?” koji se pojavio u poslovnom žurnalu Industry Week komentira sa žaljenjem: “Mi više ne vjerujemo ljudima da će reći istinu, da će postupati pošteno radije nego da se služe lukavstvima, da će ispunjavati svoje obaveze.” I dok se domišljatim izmišljotinama, poput one: “Već smo poslali novac, kako to da još nije stigao?”, može dobiti na vremenu kod ljudskih vjerovnika, anđele nikada ne možemo prevariti.

No, to ne znači da Bog anđele koristi da bi silom iznudio ono što je netko zavjetovao, kao što to čine beskrupulozni lihvari koji možda koriste svoje grubijane da bi iznudili isplatu kamata od nesretnih žrtava. Umjesto toga, Bog s ljubavlju svoje anđele čini ‘duhovima za [izgrađujuću] javnu službu, poslane da služe onima koji će naslijediti spasenje’ (Hebrejima 1:14, NW). Kao takvi, anđeli mogu i igraju ulogu u odgovaranju na naše iskrene molitve.

Međutim, možemo li s pravom očekivati Božje blagoslove ako u našim molitvama neprestano dajemo prazna obećanja? Jedan mudar čovjek je izjavio: “Za što bi se gnjevio Bog na riječi tvoje i potr’o [bar donekle] djelo ruku tvojih?” (Propovjednik 5:6b).

Zato nije strah od anđela osvetnika to što nas treba potaknuti da ispunimo naše zavjete umjesto da se izgovaramo. Nasuprot tome, mi trebamo cijeniti svoj dobar odnos s Bogom i iskreno željeti da nas Bog podupre u našim aktivnostima. Ranije spomenuti par lijepo je to izrazio riječima: “Želimo imati čistu savjest pred Bogom i želimo postupati prema njegovoj volji.”

Zadržati dobru savjest

Da bismo mogli imati čistu savjest u vezi s ispunjavanjem zavjeta, moramo biti pošteni prema sebi samima. Da to prikažemo: Pretpostavimo da vam netko duguje veću svotu novaca, no zbog neke nezgode nije vam u mogućnosti vratiti novac. Što bi vas više zadovoljilo — da on jednostavno slegne ramenima na cijeli dug govoreći kako mu je nemoguće vratiti ga, ili da tako uredi stvari da vam redovito isplaćuje barem manji iznos, prema svojim mogućnostima?

Po toj istoj logici, pretpostavimo da se nepromišljeni zavjet o posvećivanju cijelog nečijeg vremena ili drugih sredstava ispravnim kršćanskim aktivnostima jednostavno ne može ispuniti. Zar se ne bismo trebali osjećati obaveznima da ispunimo svoj zavjet u onoj mjeri u kojoj nam to dopuštaju sadašnje okolnosti? “Spremnost je, ako postoji”, pisao je Pavao, “ugodna” bez obzira možemo li dati puno ili malo (2. Korinćanima 8:12, St). No, što je sa zavjetima koje je netko učinio prije nego je stekao točnu spoznaju biblijske istine?

Neispravni ili nebiblijski zavjeti

Ako shvatimo da je zavjet nečist ili nemoralan, trebamo ga trenutačno poništiti! (2. Korinćanima 6:16-18). Evo nekoliko primjera nečistih zavjeta:

◻ Zavjeti dani krivim bogovima ili božicama, primjerice oni dani babilonskoj “carici nebeskoj” (Jeremija 44:23, 25).

◻ Protuzakoniti zavjeti, kao što je bila zakletva 40 muškaraca da neće ništa jesti dok ne ubiju apostola Pavla (Djela apostolska 23:13, 14).

◻ Otpadnički zavjeti koji slijede “đavolske nauke, podmukle lašce (...) koji zabranjuju ženidbu, i (naređuju) uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici — oni što potpuno upoznaše istinu — uzimaju sa zahvalnošću” (1. Timoteju 4:1-3, St).

Tako ćemo, očigledno, neke od svojih ranije danih zavjeta možda morati proglasiti nevažećima. No, zašto tražiti izgovore kad se radi o zavjetima koji ne uključuju ništa što bi bilo nebiblijsko? Ne bi li nas sadašnja točna spoznaja istine trebala potaknuti da pokazujemo veće poštovanje prema prije danim zavjetima nego što smo to činili ranije?

Zavjeti koje smo dali i zavjeti koje ćemo dati

Možemo također zaključiti da bismo trebali trezveno razmisliti prije nego našem obožavanju dodamo bilo kakve nove zavjete. Zavjeti se ne bi smjeli koristiti samo da bi se nekoga motiviralo da učini ili ne učini nešto, primjerice da poveća vrijeme koje provodi u kršćanskom obožavanju ili da se uzdržava od prejedanja. Isus, doduše, nije prigovarao svim zakletvama, kao što su naprimjer one koje se traže na legalnom sudu. No, očigledno je postavio granice s obzirom na nerazborite zakletve, budući da je upozorio: “Još ste čuli kako je kazano starima: ne kuni se krivo, a ispuni što si se Gospodinu zakleo. A ja vam kažem: ne kunite se nikako” (Matej 5:33, 34). Zašto je on zauzeo takav stav? Jesu li zavjeti postali manje prikladni nego što su to bili prije?

Zakletve koje su davali vjerni pojedinci drevnih vremena često su bile nečim uvjetovane. U svečanoj molitvi oni bi obećali Jehovi: ‘Ako mi pomogneš u ovoj krizi, učinit ću to i to u tvoju korist.’ No, Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime.” Isus nije vjernim pojedincima svoga vremena preporučio uvjetovane zavjete, već ih je ohrabrio: “Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete” (Ivan 16:23, 24, Duda-Fućak).

To povjerenje u ime, ili službu Isusa trebalo bi također utješiti svakoga tko se još uvijek osjeća krivim zbog toga što — iako daje sve od sebe — ne može ispuniti ono što je Bogu obećao “govoreći svojim ustima” (3. Mojsijeva 5:4-6). Dakle, iako svoje prije učinjene zavjete nećemo olako shvaćati, mi sada možemo ne samo moliti u Isusovo ime, već možemo moliti Boga da primijeni Isusovu otkupnu žrtvu za naše grijehe i preklinjati za oproštenje u Isusovo ime. Tako možemo primiti ‘punu vjeru, očišćeni u srcima od zle savjesti’ (Jevrejima 10:21, 22).

[Zahvala na stranici 28]

Svećenici daju zavjete u Montmartreu