‘Ako si prisiljen na službu’

“HEJ ti! Smjesta prekidaj to što radiš i dolazi ovamo. Uzmi ove stvari i nosi ih.” Što misliš, kako bi jedan Židov u prvom stoljeću koji je zauzet svojim poslom reagirao kada bi mu to rekao neki rimski vojnik? U Propovijedi na gori Isus je savjetovao: “Ako te netko tko ima vlast prisili na službu jednu milju, idi s njim dvije” (Matej 5:41). Kako su Isusovi slušatelji razumjeli taj savjet? Kakvo značenje on ima za nas danas?

Da bismo dobili odgovore, najprije se trebamo upoznati s obaveznom službom koju su vlasti u drevna vremena zahtijevale od svojih podanika. Izraelcima u Isusovim danima ta je praksa bila itekako poznata.

Dokazi da je na Bliskom istoku postojala obavezna služba (ili tlaka) sežu čak u 18. stoljeće pr. n. e. Dokumenti pronađeni u drevnom sirijskom gradu Alalahu govore o skupinama radnika koje su gradski glavari odredili da za njih obave određene poslove. U Ugaritu, gradu na sirijskoj obali, zemljoradnici su morali obavljati sličnu službu, osim ako ih kralj nije oslobodio takve dužnosti.

Naravno, pripadnike pokorenih ili podčinjenih naroda često se slalo na prisilni rad. Egipatski nadzornici tjerali su izraelske robove da izrađuju opeke. Kasnije su Kanaanci iz Obećane zemlje morali kao robovi raditi za Izraelce, a sličnu praksu nastavili su David i Salamun (2. Mojsijeva 1:13, 14; 2. Samuelova 12:31; 1. Kraljevima 9:20, 21).

Kada su Izraelci zahtijevali da nad njima vlada kralj, Samuel im je objasnio koja će sve prava kralj imati. Od svojih podanika uzimat će ljude da mu služe kao vozači kola, konjanici, orači i žeteoci, da mu izrađuju oružje i rade ostale poslove (1. Samuelova 8:4-17). Međutim, dok su tijekom gradnje Jehovinog hrama stranci bili podvrgnuti ropskom radu, Salamun “od sinova Izraelovih ne učini ni jednoga robom, nego bijahu vojnici i sluge njegove i knezovi, vojvode njegove, i zapovjednici nad kolima njegovim i nad konjanicima njegovim” (1. Kraljevima 9:22).

Što se tiče Izraelaca koji su radili poslove u vezi s gradnjom, u 1. Kraljevima 5:13, 14 piše: “Odredi Salamun ljude iz svega Izraela, i bi određenih trideset tisuća ljudi. I slaše ih na Liban po deset tisuća svakoga mjeseca na izmjence; jedan mjesec bijahu na Libanu a dva mjeseca kod kuća svojih.” “Nema sumnje”, kaže jedan učenjak, “da su izraelski i judejski kraljevi obaveznim radom osiguravali besplatnu radnu snagu za svoje građevinske projekte i rad na kraljevskim imanjima.”

Narod je pod Salamunovom vlašću postao preopterećen. Bio je toliko opterećen da se, kada je Roboam zaprijetio da će na njega staviti još veće terete, pobunio i kamenovao nadstojnika onih koji su bili na obaveznom radu (1. Kraljevima 12:12-18). No, obavezni rad nije bio ukinut. Roboamov unuk Aza okupio je Judejce — “nikoga ne izuzimajući” — kako bi sagradio gradove Gabu i Misfu (1. Kraljevima 15:22).

Propovijed na gori pokazuje da su Židovi u prvom stoljeću znali što znači biti ‘prisiljen na službu’. Taj je izraz prijevod grčke riječi aggareúo, koja se prvobitno odnosila na službu perzijskih tekliča. Oni su imali pravo uzeti ljude, konje, brodove ili bilo što drugo što je bilo potrebno da bi se ubrzalo izvršavanje državnih poslova.

U Isusovim danima Izrael je bio pod okupacijom Rimljana, koji su usvojili sličan sustav. Osim uobičajenih poreza, u istočnim provincijama od stanovništva se moglo redovno ili u izvanrednim situacijama zahtijevati obavezni rad. Takve su obaveze u najboljem slučaju bile neomiljene. Osim toga, nezakonito uzimanje životinja, vozara ili zaprega za državnu prijevozničku službu bilo je uobičajeno. Prema povjesničaru Michaelu Rostovtzeffu, upravitelji su “pokušavali regulirati i sistematizirati takvu praksu, ali bez uspjeha, jer je ona, dok god je postojala, neminovno vodila do loših posljedica. Prefekti su izdavali edikt za ediktom iskreno nastojeći zaustaviti samovolju i tlačenje koji su bili sastavni dio takvog sustava (...). No ugnjetavanje nije prestalo.”

Jedan stručnjak za grčki jezik kaže: “Bilo koga se moglo prisiliti da dio puta nosi vojnu opremu ili obavlja bilo koju službu koju bi mu okupator nametnuo.” To se dogodilo Šimunu iz Cirene, kojega su rimski vojnici “prisilili na službu” koja je u njegovom slučaju značila nošenje Isusovog mučeničkog stupa (Matej 27:32).

I rabinski tekstovi govore o toj nepopularnoj praksi. Naprimjer, jedan je rabin bio prisiljen nositi mirte u neku palaču. Ako je netko imao svoje radnike, moglo mu se dogoditi da oni budu premješteni na druge poslove, s time da im je i dalje morao davati plaću. Tegleće životinje ili volove moglo se privremeno oduzeti. Ako bi ih se uopće vratilo, malo je koja bila sposobna za daljnji rad. Razumljivo je zašto su ljudi na “privremeno” oduzimanje gledali kao da je trajno. To je potvrđivala i židovska izreka: “Angareia je kao smrt.” Jedan povjesničar kaže: “To što se u sklopu angareie umjesto pravih teglećih životinja seljacima uzimalo volove za oranje moglo je dovesti do toga da se neko selo pretvori u pustoš.”

Takva je služba bila vrlo omražena, pogotovo zato što je se često nametalo oholo i nepravedno. Židovi su mrzili strane sile koje su njima vladale, pa je stoga sasvim razumljivo da su bili izrazito ogorčeni zbog ponižavajućeg prisiljavanja na tako mučan rad. Nije poznato koliko su daleko po zakonu stanovnici bili obavezni nositi teret. No vjerojatno mnogi nisu bili spremni ići ni korak dalje od onoga što je zakon zahtijevao.

Pa ipak, Isus je za takvu službu rekao: “Ako te netko tko ima vlast prisili na službu jednu milju, idi s njim dvije” (Matej 5:41). Neki su sigurno mislili da je Isus nerazuman. Ali što je on time htio reći?

Jednostavno rečeno, Isus je svojim slušateljima rekao da trebaju spremno i bez negodovanja obaviti zakonitu službu koju vlast od njih zahtijeva. Tako su trebali dati “caru carevo”, a da pritom ne zanemare svoju dužnost da daju “Bogu Božje” (Marko 12:17).a

Nadalje, apostol Pavao opomenuo je kršćane: “Neka svaka duša bude podložna višim vlastima, jer nema vlasti osim od Boga; a vlasti koje postoje od Boga su postavljene na svoje relativne položaje. Stoga je onaj tko se suprotstavlja vlasti zauzeo stav protiv Božjeg uređenja (...). Ako radiš zlo, boj se: jer ne nosi mač bez razloga” (Rimljanima 13:1-4).

Tako su Isus i Pavao jasno dali do znanja da kralj ili vlast imaju pravo kazniti one koji krše zakone. O kakvom se kažnjavanju radilo? Grčki filozof Epiktet, koji je živio u prvom i drugom stoljeću n. e., spomenuo je jednu kaznu: “Ako vojnik iznenada dođe po tvoje magare, pusti mu ga. Nemoj se opirati, nemoj prigovarati, jer nećeš samo magarca izgubiti nego ćeš i udarce dobiti.”

Međutim, u prošlosti kršćani ponekad nisu mogli čiste savjesti udovoljiti zahtjevima vlasti, a jednako je i danas. Ponekad su posljedice toga teške. Neki su kršćani osuđeni na smrt. Drugi su mnogo godina bili u zatvoru jer nisu htjeli sudjelovati u nečemu što je bilo u suprotnosti s njihovom neutralnošću (Izaija 2:4; Ivan 17:16; 18:36). U drugim prilikama kršćani smatraju da mogu učiniti ono što se od njih traži. Naprimjer, neki kršćani osjećaju da mirne savjesti mogu obavljati društveno koristan rad koji nadzire civilna uprava. To može biti pomaganje starijima ili invalidima, rad u vatrogasnoj službi, čišćenje plaža, rad u parkovima, šumama, knjižnicama i tako dalje.

Naravno, okolnosti nisu iste u svakoj zemlji. Zato svaki kršćanin mora slušati svoju biblijski izgrađenu savjest kako bi odlučio hoće li nekom zahtjevu udovoljiti ili neće.

Načelo o kojem je Isus govorio — spremno izvršavanje pravovaljanih zahtjeva — ne vrijedi samo kad se radi o vlasti nego i u svakodnevnim međuljudskim odnosima. Naprimjer, možda osoba koja je tebi nadređena traži da učiniš nešto što ti baš i nije drago, ali se ne kosi s Božjim zakonom. Kako ćeš postupiti? Možda misliš da je taj zahtjev nerazuman jer iziskuje od tebe previše vremena i snage te ćeš zato možda burno reagirati. Posljedica može biti neprijateljstvo. S druge strane, ako se mrzovoljno pokoriš, možeš izgubiti unutarnji mir. Što učiniti u takvoj situaciji? Učini kako je Isus preporučio — idi drugu milju. Učini ne samo ono što se traži od tebe nego i više od toga. Učini to od srca. Budeš li imao takav stav, više se nećeš osjećati kao da te netko iskorištava, a i dalje ćeš moći slobodno odlučivati o svojim postupcima.

“Mnogi ljudi cijelog života čine samo ono što moraju”, zapaža jedan pisac. “Život je za njih težak i stalno su umorni. Drugi čine više nego što su dužni i daju najbolje od sebe.” Zapravo, osoba u mnogim situacijama ima priliku izabrati hoće li pod pritiskom ići samo jednu milju ili pak dvije. U prvom slučaju osoba se možda poziva na svoja prava. U drugom ona može doživjeti predivna iskustva. U koju grupu osoba ti spadaš? Sigurno ćeš biti mnogo sretniji i produktivniji ako svoje aktivnosti ne smatraš pukim obavezama ili nečim što moraš učiniti, već nečim što želiš učiniti.

No što ako si ti nekome nadređen? Jasno je da nije kršćanski ni u duhu ljubavi ako svojim autoritetom primoravamo druge da protiv svoje volje čine ono što od njih tražimo. “Vladari narodâ gospodare nad njima i velikaši imaju vlast nad njima”, rekao je Isus. No to nije kršćanski (Matej 20:25, 26). Iako strog nastup može biti učinkovit, međuljudski odnosi bit će puno bolji ako jedna strana ljubazno iznese razumne zahtjeve, a druga ih prihvati s poštovanjem i drage volje. Ako si spreman ‘ići dvije milje’, a ne samo jednu, doista ćeš obogatiti svoj život!